Foto: Foto: Index/Pixsell/Ivica Galović

STRAŠNO je i neoprostivo ovo što smo učinili Mari Tomašević. Da, mi, svi mi građani i građanke Republike Hrvatske. Hrvatice i Hrvati, ako vam je tako draže. Strašnije je i od višegodišnjih uvreda, šamara, davljenja i udaraca koje je doživjela od svojeg supruga Alojza Tomaševića, tipa koji je i dalje, unatoč svemu, požeško-slavonski župan. Jer nasilje koje je nad Marom Tomašević vršio njen suprug i koje je godinama trpjela, bilo je nasilje jedne osobe.

Naš izostanak solidarnosti i podrške, naš izostanak zadovoljavajućeg angažmana u tom slučaju, ali nikako samo u tom, nasilje je koje cijelo hrvatsko društvo vrši nad svim ženama koje su žrtve nasilja, povrh onog koje doživljavaju od svojih partnera.

Mediji su se jedini koliko-toliko pokazali senzibilizirani za nasilje nad ženama

Mediji su se, čini se, jedini pokazali koliko-toliko senzibilizirani za sudbinu Mare Tomašević i svakako je pozitivno što nismo dopustili da ta mučna priča padne u zaborav. Ali nakon što je gospođa Tomašević na sudu povukla optužbe protiv svojeg supruga, moćnog lokalnog šerifa i HDZ-ovca, jasno je da ni angažman medija nije bio dovoljan. Trebali smo učiniti više, trebali smo pokušati da se Mara Tomašević ne osjeća tako samom i nemoćnom, što je jasno demonstrirala svojom očajničkom izjavom pred kraj prošle godine kada je pretučenim ženama na osnovu svojeg iskustva s institucijama i reakcijama društva poručila kako je najbolje da “šute i trpe”, jer su je svi drugi prethodno ostavili na cjedilu.

S druge strane, da su se u podršci žrtvi obiteljskog nasilja Mari Tomašević i razni drugi važni društveni akteri i institucije angažirali poput medija koji su mjesecima pratili taj slučaj, vjerojatno bi priča imala sretniji kraj.

Metaforički gledano, Andrej Plenković je također zlostavljač Mare Tomašević

Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković se svojim skandaloznim izvlačenjem i razvlačenjem osramotio preko svake mjere u jednom civiliziranom društvu, što hrvatsko na našu i žalost Mare Tomašević nije, a na njegovu jest. Njegove tragikomične izjave u kojima niti je išta kako treba osudio, niti je pravodobno i oštro reagirao vrhunac su sramote i pokazatelj da mu zbog mira u stranci i očuvanja saborske većine, vječne mantre o stabilnosti, nije problem ni žrtvovati ženu koja trpi fizički i psihički teror stranačkog kolege.

Kada su se u HDZ-u pokoškali oko uhljebljivanja u Plitvicama, Plenkovićeva reakcija bila je brza i nemilosrdna, no modrice i duševne rane Mare Tomašević nisu ga potaknule da bude odlučan. Nema sumnje, Andrej Plenković je metaforički također bio zlostavljač Mare Tomašević, njegovo šamaranje i davljenje se manifestiralo kroz to da ga jednostavno nije bilo briga i da je bez problema sastančio s Alojzom Tomaševićem i nakon što se u javnosti sve doznalo o njegovu nasilničkom ponašanju.

Šutnja svih HDZ-ovih ministrica i stranačke Zajednice žena

Plenkovićeva je sramota po poziciji moći i zapovjednoj odgovornosti najveća, ali daleko od toga da je jedini. Mjesecima su šutjele i sve ministrice u vladi iz HDZ-a, nisu ni u jednom trenutku pomislile da trebaju Mari Tomašević izraziti ljudsku i žensku solidarnost, niti osuditi svojeg stranačkog kolegu jer tuče ženu, niti smo mogli čitati o tome da vrše pritisak na Plenkovića da povuče brže i odlučnije poteze.

HDZ-ovka Nada Murganić, kojoj je obitelj dio resora, nije mjesecima imala što reći o obiteljskom nasilju HDZ-ovca Alojza Tomaševića. Koja katastrofa, koje ljudsko dno! I kada je konačno kolosalno nesposobna Murganić progovorila o toj temi, nakon što je Tomašević teškom mukom izbačen iz HDZ-a, rekla je: “Tako vam je to u braku.” Može li gluplje, jadnije, strašnije?! Nema ni jedne jedine zapadnoeuropske demokracije u kojoj bi bilo koji ministar ili ministrica politički preživjeli takvu izjavu, ali naravno da na ostavku Nade Murganić kojoj nisu strane čak ni malverzacije s paketićima za siromašnu djecu, ne možemo očekivati.

Maru Tomašević iznevjerila je i HDZ-ova Zajednica žena koja je cijelo vrijeme šutjela. Nije bilo ni selebova poput Severine da kažu koju riječ podrške gospođi Mari, dok se s Todorićevom kćeri bez problema moglo fotkati da se kakti spase radna mjesta blagajnica Konzuma.

Kućanica iz Požege nije dovoljno šik da se za nju nosi broš

Ni ženske udruge nisu se proslavile, nije valjda bilo projekta koji uključuje pomaganje jednoj ženi žrtvi nasilja u hrvatskoj provinciji, u gradu u kojemu ljudi u novinarske mikrofone bez problema izjavljuju da je u redu kad muže tuče ženu, “jer znate kakve su one ponekad”. Mara Tomašević nije bila dovoljno “seksi” da se oko nje skupi sva moguća ekipa koja se po centru Zagreba obožava slikati u velikim humanitarnim akcijama, ona je bila samo jedna obična žena, majka, supruga HDZ-ovca, nedovoljno šik i fensi, nedovoljno idealna žrtva da se svatko može osjećati super jer joj priskače u pomoć. Nije bilo broša čijim se paradnim nošenjem moglo pomoći Mari Tomašević, pa onda ništa.

Gospođa Tomašević ostavljena je sama od svih nas u toj groznoj Požegi, prezrena i od vlastite djece, posve socijalno izolirana, na nišanu zlih jezika i lošesusjedskih tračeva, bez ikakvog sistema podrške, a nasuprot lokalnoj faci koji sređuje radna mjesta, a i u društvu voli zapjevati pa je eto omiljen. To što iza zatvorenih kućnih vrata voli šamarati i daviti, nikoga u Požegi nije bilo briga. Dapače, HDZ-ova je baza posve popizdila na moguću najavu Tomaševićeva izbacivanja iz stranke i svoju žuč izlila po stranačkom Fejsu, usput pokazujući svoj nasilnički i patrijarhalni mentalitet u kojem nasilje nad ženama jednostavno nije nešto što se smatra problematičnim.

Imamo priliku biti bolji kod sljedeće Mare Tomašević, kakvih će sigurno biti

I to je i dokaz koliko je hrabrosti trebalo Mari Tomašević da o nasilju koje je trpjela javno progovori, jer cijelo njeno dosadašnje iskustvo učilo ju je da o tome treba šutjeti pod svaku cijenu. Hrvatsko društvo to ju je naučilo, a onda se potrudilo da bude i odgovarajuće kažnjena jer je prekršila to nepisano pravilo. Ostavljena je na cjedilu, osuđivana jer nije bila idealna žrtva koja će sve znati odigrati kako treba i vlastoručno spasiti sve žene Hrvatske od nasilja, popljuvana jer jednostavno nije cijelo to monstruozno sranje mogla nositi sama na svojim leđima i izdržati sve u ime nekog višeg cilja, za koji većina drugih nije htjela učiniti baš ništa, pa ni s gospođom Marom otići na kavu i pokazati joj da nije sama i da se ne treba plašiti.

Svi smo trebali učiniti više, neki od nas samo malo više, a velika većina mnogo više. To što je Mara Tomašević odlučila povući optužbe protiv svojeg muža sramota je cijele Hrvatske, nikako njena. I tu sramotu neće oprati ni gonjenje po službenoj dužnosti.

Iz te odvratne priče od danas mogu izaći samo dvije dobre stvari. Prva je da sada, koliko god kasno bilo, pokažemo gospođi Mari kao društvo i kao odgovorni građani, kao ljudi, da nije sama i da ima podršku. Druga je da neka buduća Mara Tomašević, kakvih će neprijeporno biti, ne doživi isto ignoriranje, izolaciju i dodatno iživljavanje kakvo je doživjela i doživljava ta neobično hrabra, obična žena iz Požege koju smo svi iznevjerili.