Stručnjak o euforiji koja vlada Hrvatskom: "Teško je to objasniti bez spominjanja Tuđmana"

Stručnjak o euforiji koja vlada Hrvatskom: "Teško je to objasniti bez spominjanja Tuđmana"
Foto: EPA

DARIO Brentin je doktorand na University Collegeu u Londonu, koji se bavi temom sporta i nacionalnog identiteta u postsocijalističkoj Hrvatskoj. Naslov njegova doktorskog rada glasi “Sport and Narratives of National Identity in Croatia after 1991”, odnosno “Sport i narativi nacionalnog identiteta u Hrvatskoj poslije 1991”. Magistrirao je politologiju i istočnoeuropsku povijest na bečkom sveučilištu, a trenutno radi kao asistent u Centru za studije Jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu. 

>> Sociolog objasnio zašto je Hrvate uhvatila totalna nogometna histerija

Objavio je niz znanstvenih radova koji se bave temom nogometa i nacionalizma, istraživao je kakva je bila uloga sporta u Tuđmanovoj Hrvatskoj, a bavio se i komemoracijom na Bleiburgu. Brentin je zbog svega toga sigurno jedan od upućenijih sugovornika koji može dati znanstvenu i politološku analizu aktualnih događanja oko Svjetskog prvenstva u nogometu i hrvatske reprezentacije u tom kontekstu. Stoga smo ga zamolili za intervju, a on je rado pristao.

Prvo smo naravno morali pitati kako komentira prolazak hrvatske reprezentacije u polufinale i smatra li da imaju šansu postati svjetski prvaci. “Utakmica s Rusijom je bila napeta i teška, svatko je to mogao vidjeti. Nisam zapravo sportski stručnjak da mogu komentirati igru reprezentacije. Mogu reći da je u ovoj fazi Svjetskog prvenstva sve moguće, pa i da hrvatska reprezentacija postane svjetski prvak. Priliku imaju, sada je trebaju iskoristiti”, kaže Brentin.

Zasad se čini da je Svjetsko prvenstvo dobro organizirano i da sve ide glatko, za razliku od raznih drama koje su pratile SP u Brazilu prije četiri godine. Mislite li da će Vladimir Putin politički profitirati od svega toga?

Čini se da hoće, jer fokus medija i nogometnih fanova nije fokusiran na pitanja ljudskih prava, LGBTIQ zajednice, autoritarnosti ili ruske geopolitike. Fokus je većinom usmjeren na to da je prvenstvo dobro organizirano, kako je lijep metro u Moskvi, a ljudi su općenito prijateljsko nastrojeni, i da su sve “strašne stvari” na koje su međunarodni mediji upozoravali fanove (nasilje, rasizam i slično) dosad većinom bile odsutne iz cijele priče. U kontekstu “soft power” nogometa, ruske vlasti pametno koriste Svjetsko prvenstvo kako bi Rusiju drugačije portretirali ostatku svijeta, a kroz razgovore s nogometnim fanovima koji su ovih dana u Rusiji zaključujem da je ta namjera uspješna. Međutim, sportska diplomacija ima svoja ograničenja i sve to može biti vrlo efemerno. Ipak, ovo je doista međunarodni trenutak za Rusiju, u koju su doputovali fanovi sa svih strana svijeta. To može imati i pozitivne efekte na rusko društvo. Putin i ruske vlasti su godinama stvarali sliku o Rusiji koja je skoro pa pod opsadom ostatka svijeta, ističući argumentaciju da su stranci neprijateljski raspoloženi prema Rusiji. Veliki broj fanova sa svih strana svijeta, koji tamo uživaju i ostvaruju kontakte s lokalnim stanovništvom, mogu potaknuti preispitivanje te slike o Rusiji pod opsadom, jer će i mnogi Rusi tako prepoznati da nisu svi stranci “protiv Rusije”. No, takve stvari nisu kratkoročne i brzo prepoznatljive, nego će trebati dosta ozbiljnog istraživanja da se utvrdi koliko je Svjetsko prvenstvo promijenilo globalnu percepciju Rusije, odnosno ostatka svijeta u Rusiji.

Kako ocjenjujete u nogometno-igračkom kontekstu ovo Svjetsko prvenstvo? Jesu li utakmice zanimljive, igra li se dobar nogomet?

Nisam stručnjak za nogometnu taktiku, ali moram reći da uživam u ovom SP-u kao obožavatelj nogometa. Naročito zbog toga što “velike” reprezentacije većinom nisu dobro prošle. Općenito navijam za one koji nisu favoriti, pa su razni preokreti u zadnjim minutama utakmica ovaj SP meni učinili vrlo zanimljivim, a čini mi se i ostalima koji su neutralni u smislu navijanja za svoju nacionalnu reprezentaciju.

"FIFA je ispravno postupila sankcionirajući Xhaku, Shaqirija i Lichtsteinera"

Prijeđimo sad na teme koje se tiču specifično Hrvatske i regije. Prvi veliki skandal u tom kontekstu bila je utakmica Švicarske i Srbije, na kojoj su švicarski igrači albanskog, odnosno kosovskog porijekla svoje golove proslavili stavljajući ruke u simbol albanskog orla. U Srbiji je to izazvalo burne reakcije, predsjednik Aleksandar Vučić je čak imao izjave u smjeru kako je to dokaz da Srbe mrzi cijeli svijet. Kako komentirate tu cijelu priču?

Ne bih se htio upuštati u raspravu o identitetu u trokutu Kosovo-Albanija-Švicarska, za to bi nam trebao cijeli intervju. Na tehnokratskom nivou, mislim da je FIFA napravila ispravan potez što je sankcionirala Xhaku, Shaqirija and Lichtsteinera za njihove provokativne poteze tijekom utakmice. Odlučili su ne dati politički karakter simbolu orla koji su igrači gestikulirali, nego ga tretirati kao da su igrači fanovima Srbije pokazali srednji prst. Siguran sam da je FIFA bila sretna što je orla gestikulirao i Lichtsteiner, zbog čega nisu morali sankcionirati samo igrače s albanskim porijeklom. Nacionalni simboli imaju više značenja i kako bismo razumjeli njihovo značenje moramo pogledati kontekst u kojem su upotrijebljeni. Za Xhaku i Shaqirija je to mogao biti emocionalni izraz nacionalne pripadnosti, ali u kontekstu u kojem se to dogodilo bila je riječ o jasnoj provokaciji. Unatoč tvrdnjama da su igrači bili u stanju emocionalne ekstaze, jednostavno ne vjerujem da nisu bili svjesni što će ta gesta isprovocirati. U Švicarskoj su ti incidenti zapalili staru debatu o tome tko je “Švicarac” i tko dobiva priliku reprezentirati zemlju i na koji način. U centru te rasprave su pitanja nacionalne lojalnosti i pripadnosti, ali i multikulturalnosti i migracija, a nogometna reprezentacija je sa svojim sastavom, u kojem su mnogi igrači s imigracijskom pozadinom, u prvim redovima te rasprave.

Uspjesi Hrvatske nogometne reprezentacije su izazvali euforiju u većem dijelu hrvatskog društva, kao i među dijasporom. Što u suvremenom imaginariju Hrvatske predstavlja nogometna reprezentacija?

Ono što trenutno vidimo u Hrvatskoj sugerira da je započela nacionalistička euforija i da je svakodnevni život podčinjen nogometu. U sociološkom smislu pada mi na pamet koncept “kolektivne uzavrelosti” Emilea Durkheima, dakle period koji funkcionira kao homogenizirajuće društveno iskustvo. Sve to me osobno podsjeća na 1998., prvo Svjetsko prvenstvo koje sam svjesno pratio, te se ne mogu sjetiti nekog drugog puta kada je nacionalna euforija oko nogometa bila tako opipljiva. Ipak, takva iskustva mogu ishlapjeti tako da ćemo tek vidjeti hoće li SP u Rusiji postati točka kristalizacije za formiranje nacionalnog identiteta u Hrvatskoj na sličan način kakav je to bio SP 1998. Indikativno je da je nacionalni tim kao takav, unatoč krizi “kulta reprezentacija”, ostao kod nacionalnog habitusa, odnosno centralni stup nacionalnog identiteta u Hrvatskoj. Već postignuti uspjeh na SP-u sigurno neće promijeniti ništa u vezi toga.

"U Hrvatskoj se preko nogometa banalizira politički ekstremizam"

Naravno, ljudi se svugdje raduju kada im državna reprezentacija u nogometu ostvari dobre rezultate. No koje su specifičnosti hrvatskog slučaja u odnosu na, primjerice, kako se u Njemačkoj ili Francuskoj reagira na uspjeh nogometne reprezentacije?

Razlika je u nivou politizacije nogometa. To nije nešto čemu svjedočimo proteklih par godina nego je duboko ugrađeno u tkivo nacionalnog identiteta u postjugoslavenskoj Hrvatskoj. U svojim radovima sam pisao da je hrvatski nogomet jedno od zadnjih društvenih polja tuđmanističke političke kulture 1990-ih, i to u smislu ideološkog i institucionalnog kontinuiteta. To se ogleda u nacionalizmu, banalizaciji političkog ekstremizma i kulturi nepotizma i politike snažnog pojedinca. To ne znači da u drugim nogometnim savezima ne postoje prijepori, ali se nivo politizacije hrvatskog nogometa od stjecanja neovisnosti Hrvatske definitivno izdvaja.

Franjo Tuđman je bio fanatični nogometni navijač koji se s pozicije predsjednika države direktno petljao u izbor igrača za reprezentaciju, bavio se preimenovanjem nogometnih klubova itd. Koliko je to utjecalo na koncipiranje značenja nogometne reprezentacije?

Jako je teško objasniti središnju poziciju sporta u hrvatskom nacionalnom identitetu bez govora o Tuđmanu i njegovim pogledima na ulogu sporta. Tuđman je bio uvjeren da “nogometne pobjede oblikuju identitet nacije koliko i ratovi” te je u skladu s time imao upečatljivu svijest o galvanizirajućem efektu koji sport može imati na Hrvatsku. Tijekom njegove predsjedničke vlasti sport je postao objekt besramne političke eksploatacije u kojemu su se zrcalili središnji nacionalistički ideološki narativi koje su vlasti nametale, te je funkcionirao kao utjecajan prijenosnik političkih i simboličkih poruka. Tuđman je često naglašavao da je svjestan važnosti sporta, naročito u vremenima krize i konflikta. Ta politička instrumentalizacija i, još važnije, uspjeh reprezentacije su doveli do uspostavljanja “kulta reprezentacije”. Sociolog Srđan Vrcan je primijetio da oni simbolično predstavljaju istinsku manifestaciju i utjelovljenje skoro svih pozitivnih osobina koje se povezuju s Hrvatima, te su tražili da ih se prepozna kao predstavnike originalnog i istinskog hrvatstva. Hrvatska reprezentacija je postala dio nacionalnog folklora i uspostavljen je narativ u kojem je predstavljanje svoje zemlje u dresu s crveno-bijelim kvadratićima “najsvetija” od svih vrlina koje je moguće postići. Uspjeh hrvatskog sporta, naročito osvajanje trećeg mjesta na SP-u 1998., bio je mobiliziran za stvaranje narodnog homogenizirajućeg osjećaja nacionalnog ponosa i portretiran je kao sublimacija nacionalnog karaktera, kulture i kolektivne volje. Ta ideološka konstrukcija i njena pozicija i značenje za hrvatstvo su nadživjeli Tuđmana i zbog toga se može provokativno argumentirati da su Vatreni potencijalno posljednja tuđmanistička institucija u Hrvatskoj.

"Reprezentacija je sredstvo očuvanja dominantne ideologije hrvatstva"

Što nam govori činjenica da se u hrvatskoj javnosti u vezi nogometne reprezentacije i danas korisni militaristička retorika, da se nogometaše primjerice naziva “Dalićevi ratnici”, da se pobjeda posvećuje ratnim veteranima itd.?

Povezivanje militarizacije i sporta nije ekskluzivno hrvatski fenomen i može se naći diljem svijeta. Sportski mediji su skloni huškački koristiti vojnu terminologiju. U slučaju Hrvatske taj je militarizam - salutiranje tijekom proslave gola, diskurs sportskih medija, komemorativni turniri itd. - proizašao iz konteksta Domovinskog rata, koji ostaje centralni stup nacionalnog identiteta. Kao što sam već rekao, nacionalni tim funkcionira kao sredstvo očuvanja dominantnih ideoloških narativa hrvatstva i kao takav se podčinjava nacionalnim ritualima oko Domovinskog rata i održava tu vrstu mitologizirane i politizirane memorije.

U reakcijama na društvenim mrežama se može primijetiti da se svi oni koji ne pristaju na koncept reprezentacije kao svetinje i koji odbijaju sudjelovati u jednoumlju oko reprezentacije proglašavaju nacionalnim izdajnicima, ljudima lošeg karaktera i slično. Zbog čega je fanatičnim poklonicima reprezentacije tako važno da svi u hrvatskom društvu dijele njihov nacionalistički stav i emocije prema reprezentaciji?

To bi trebalo pitati te ljude. Teško je ne vjerovati da takve izjave nisu izraz otvorenog nacionalizma. Naravno, moguće je kritizirati nacionalni tim ili politiku nogometa u Hrvatskoj koliko god hoćete, a istovremeno biti navijač. Ali nogomet jest političan, on je područje ideološke borbe i svi mi kao kritični znanstvenici, novinari, navijači i tako dalje moramo zauzeti stav i braniti ga naročito u vremenima kada veliki dio društva preuzme slijepi patriotizam i pokušava demonizirati svaku kritiku kao izdaju.

"Navijačke skupine koje su frustrirane uspjehom reprezentacije ne mrze Hrvatsku"

Novost ovog SP-a u hrvatskom kontekstu je što postoji jedna skupina navijača, najvjerojatnije podržavatelja Hajduka, koja otvoreno agitira protiv uspjeha reprezentacije jer je smatra kontaminiranom zbog sumnjivih radnji u Hrvatskom nogometnom savezu i zbog utjecaja Zdravka Mamića. Što sve to znači?

Dok ljudi slave na glavnim trgovima Hrvatske, postoji dosta organiziranih navijačkih skupina koje su jako frustrirane uspjehom reprezentacije. To nije zato što oni “mrze Hrvatsku" nego jer su svjesni da bi taj uspjeh mogao ugroziti njihovu dugu borbu za demokratičniji hrvatski nogomet jer bi trenutnim moćnicima u HNS-u mogao dati dodatni značajan društveni, kulturni i ekonomski kapital. Za mnoge “obične” navijače to je sve sekundarno, kao što je bilo i na Europskom prvenstvu 2016. kada su se sukobile navijačke skupine zbog nasilnog prekida utakmice protiv Češke. Ti “obični” navijači nisu organizirani u navijačke skupine, njima je jedino važno da Hrvatska pobijedi. Nogometna politika im je sporedna stvar. Nisam uvjeren da ova strategija otvorene opozicije reprezentaciji trenutno funkcionira. Grafiti i transparenti protiv reprezentacije idu previše protiv domoljubnog duha vremena i te navijačke skupine riskiraju još veću marginalizaciju i slabljenje svoje pozicije.

O Mamiću i bizarnom svjedočenju Luke Modrića ste pisali i za Frankfurter Allgemeine Zeitung, opisujući Mamića kao toksičnu pojavu u hrvatskom nogometu. Očekujete li da će presuda Mamiću i njegov bijeg u BiH imati pozitivan utjecaj na raščišćavanje stanja u HNS-u?

Trebamo vidjeti kako će proći proces žalbi na presudu. Dotad možemo reći da je Mamićeva pozicija unutar FIFA-e zasigurno oslabljena. Već duže vrijeme tvrdim da je Mamić odavno toksični element hrvatskog nogometa i društva u cjelini. Koliko je toksičan to i sada nije do kraja jasno. HNS je tako organiziran da impuls za promjenu mora doći s vrha, a ne od onih ispod. Već godinama svjedočimo da protesti navijača, koji su se manifestirali kroz sve od sudskih bitaka do otvorenog nasilja, nisu doveli do promjena. Ali sada je jako teško vidjeti koji bi to ljudi s vrha struktura pokrenuli promjene, naročito jer aktualni moćnici u HNS-u smatraju da je njihov rad legitimiran.

"Za sportske zvijezde moraju važiti viši moralni standardi"

I Ronaldo i Messi su osuđeni zbog neplaćanja poreza, a Modrić je sad optužen zbog lažnog svjedočenja. Na koji način se treba odnositi prema činjenici da je neka sportska zvijezda prekršila zakon ili učinila nešto nemoralno? Postoji li tu neko opće pravilo?

Nogometaš je građanin kao i svaki drugi, pa i ako je najbolji ili najgori na svijetu, te treba imati jednak tretman pred zakonom. Ipak, smatram da reprezentativni nogometaši moraju ispoštovati viši moralni standard, jer oni nisu samo ambasadori svoje zemlje u svijetu nego su i idoli brojnoj djeci. Svjestan sam da se od sportaša često traži previše, ali kako imaju važnu društvenu ulogu, oni moraju prihvatiti tu odgovornost.

Ulazak predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović u svlačionicu nakon utakmice s Danskom - kako to komentirate? Meni se to čini kao neukusan populistički potez, ali razumijem i svakoga tko bi se želio grliti s polugolim znojnim nogometašima…

Pretjerana politizacija hrvatskog nogometa sigurno nije smanjena time što je predsjednica u nacionalnom dresu ušla u svlačionicu igrača. Čini mi se da su ljudi u Hrvatskoj oko toga dosta podijeljeni. Neki to vide kao jeftini populistički potez i argumentiraju da predsjednica ima važnijeg posla ili da sve to nije dostojanstveno, dok drugi slave njeno otvoreno izražavanje domoljublja i druženja s igračima. Osobno bih to opisao kao klasičnu populističku politiku koja kroz navijački stav i ponašanje označava jedinstvo s hrvatskim ljudima.

Neprihvaćanje srpske manjine u većinskom hrvatskom društvu

Tabloidi iz Srbije su kao temu nametnuli pitanje nacionalnosti golmana hrvatske reprezentacije Danijela Subašića. On se inače izjašnjava kao Hrvat i katolik, a kako je pitanje nacionalnosti odluka svakog pojedinca, a nacija ionako fikcija, zapravo bi tu u nekom normalnijem kontekstu trebao biti kraj priče. No, u regiji to naravno nije tako. Meni se kao najzanimljiviji moment te priče čini što su hrvatski nacionalisti unisono graknuli da nije u redu “prebrojavati krvna zrnca” Subašića, nakon što se skoro trideset godina bave baš time - prebrojavanjem krvnih zrnaca. Čini se i da se biti Srbin percipira kao neka vrsta mane ili uvrede. Što kažete o tom slučaju? 

Naravno, Danijel Subašić se može identificirati kako želi, ali to i nije tema u ovom slučaju. Uopće ne bi trebalo biti sporno kako se on - ili bilo koji drugi građanin Hrvatske - identificira, kao Hrvat, Srbin, oboje ili nijedno. Rasprave u medijima i na društvenim mrežama ukazuju na to koliko malo prihvaćanja u većinskom hrvatskom društvu postoji za srpsku manjinu. U tom smislu nije nimalo iznenađujuće što se Subašić - neovisno o njegovom konkretnom etničkom porijeklu - ne želi izjasniti kao Srbin. Tko bi htio, ako i sama sugestija da “nacionalni heroj” ima “krv neprijatelja” izaziva ovakve reakcije? Za srpsku manjinu u Hrvatskoj sve to je još jedan jasan znak toga koga se smatra dijelom hrvatske nacionalne slike, a koga ne.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara