THE GUARDIAN je objavio tekst studentice iz Kabula koja je opisala događaje netom prije nego što su talibani ušli u grad.

"Jučer rano ujutro sam krenula na nastavu. U jednom trenutku je iz studentskog doma istrčala grupa žena. Pitala sam što se dogodilo, a jedna od njih mi je rekla da ih policija evakuira jer su talibani stigli u Kabul te da će tući žene koje nemaju burku. 

Sve smo htjele kući, ali nismo mogle koristiti javni prijevoz. Vozači nas nisu puštali u automobile jer nisu htjeli preuzeti odgovornost za prijevoz žene. Bilo je još gore za žene iz studentskog doma, koje su izvan Kabula i bile su uplašene i zbunjene oko toga kamo trebaju ići.

U međuvremenu, muškarci koji su stajali naokolo ismijavali su djevojke i žene, smijući se našem strahu. 

'Idi i odjeni svoju burku', rekao je jedan. 'Posljednji su vam dani na ulici', rekao je drugi. 'Oženit ću vas četiri u jednom danu', rekao je treći. 

Malo mi nedostaje da dobijem dvije diplome s dva najbolja sveučilišta u Afganistanu. U studenom sam trebala diplomirati, ali jutros je sve nestalo. 

"Žrtva sam političkog rata koji su započeli muškarci"

Toliko sam dana i noći radila kako bih postala osoba kakva sam danas, a jutros kad sam stigla kući, moje sestre i ja smo prvo sakrile osobne iskaznice, diplome i svjedodžbe. Bilo je to poražavajuće. Zašto bismo trebale skrivati ​​stvari kojima bismo se trebale ponositi? U Afganistanu sada ne smijemo biti poznati kao ljudi kakvi jesmo.

Kao žena, osjećam se kao da sam žrtva ovog političkog rata koji su započeli muškarci. Osjećala sam se kao da se više ne mogu glasno smijati, više ne mogu slušati svoje omiljene pjesme, više se ne mogu sastajati s prijateljima u našem omiljenom kafiću, više ne mogu nositi svoju omiljenu žutu haljinu ili ružičasti ruž. I više ne mogu ići na posao ili završiti fakultet na kojem sam godinama radila. 

Volim ići na manikuru. Danas, dok sam bila na putu kući, bacila sam pogled na kozmetički salon u koji sam odlazila na manikuru. Prednji dio radnje, koji je bio ukrašen prekrasnim slikama djevojaka, prebojen je bijelom bojom. 

"Nisam očekivala da će nam opet biti oduzeta sva osnovna prava"

Sve što sam mogla vidjeti oko sebe bila su uplašena lica žena i ružna lica muškaraca koji mrze žene, koji ne vole da se žene obrazuju, rade i imaju slobodu. Umjesto da stoje uz nas, oni stoje uz talibane i daju im još veću moć.

Afganistanke su žrtvovale mnogo za ono malo slobode koje su imale. Bila sam siroče i tkala tepihe samo kako bih se mogla obrazovati. Suočila sam se s brojnim financijskim izazovima, ali sam imala puno planova za svoju budućnost. Nisam očekivala da će sve ovako završiti. 

Sada se čini da moram spaliti sve što sam postigla u 24 godine svoga života. Imati bilo kakvu osobnu iskaznicu ili nagrade Američkog sveučilišta sada je rizično; čak i ako ih čuvamo, nismo ih u mogućnosti koristiti. Za nas u Afganistanu nema posla.

Kad su se pokrajine jedna za drugom rušile, mislila sam na svoje lijepe djevojačke snove. Moje sestre i ja nismo mogle spavati cijelu noć, sjećajući se priča koje nam je majka pričala o dobu talibana i načinu na koji su se odnosili prema ženama.

Nisam očekivala da će nam opet biti oduzeta sva osnovna prava i da ćemo otputovati u prošlost otprije 20 godina. Da bismo nakon 20 godina borbe za svoja prava i slobode trebale nositi burke i skrivati ​​svoj identitet.

"Mogu se igrati mojim životom kako god žele"

Tijekom posljednjih mjeseci, dok su talibani preuzimali kontrolu u provincijama, stotine ljudi bježale su iz svojih kuća i dolazile u Kabul spasiti svoje djevojke i supruge.

Žive u parkovima ili na otvorenom. Bila sam dio grupe studenata Američkog sveučilišta koji su im pokušali pomoći prikupljajući donacije gotovine, hrane i drugih potrepština te im ih dijeleći.

Nisam mogla zaustaviti suze kad sam čula priče nekih obitelji. Jedan je u ratu izgubio sina i nije imao novca za plaćanje taksija do Kabula pa su snahu dali u zamjenu za prijevoz. Kako vrijednost žene može biti jednaka cijeni putovanja?

Danas, kad sam čula da su talibani stigli do Kabula, osjećala sam da ću postati robinja. Mogu se igrati mojim životom kako god žele.

Radila sam i kao nastavnica u obrazovnom centru za učenje engleskog. Ne mogu ni pomisliti da više ne mogu stajati pred razredom. Svaki put kad se sjetim da bi moje lijepe djevojčice trebale prekinuti školovanje i ostati kod kuće, počnem plakati", rekla je studentica iz Kabula za The Guardian.