SUMRAK OBRAZOVANJA Dok se svi u EU bore za svoje studente, mi ih uništavamo

SUMRAK OBRAZOVANJA Dok se svi u EU bore za svoje studente, mi ih uništavamo

Foto: Robert Anic/PIXSELL, FAH

REKTORI hrvatskih sveučilišta nedavno su izašli s tzv. alternativnim prijedlogom izmjene Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO) koji je izazvao veliku uzbunu i podjele kako u akademskoj zajednici tako i među studentima.

Čemu uzbuna? Stvar je na prvi pogled malo komplicirana, međutim, u biti je vrlo očita, a iznimno je važna za sve učenike, studente – bivše, sadašnje i buduće, kao i za njihove roditelje i poslodavce, a to u biti znači za sve. Pokušat ćemo stoga priču maksimalno pojednostavniti.

Dakle, o čemu je riječ?


Prije svega treba znati da su na javnoj raspravi bila dva prijedloga kojima je cilj bio da se udovolji prošlogodišnjoj odluci Ustavnog suda prema kojoj stručni studiji ne mogu u svakom smislu biti izjednačeni sa sveučilišnim. Jedan, tzv. glavni prijedlog stigao je od resornog ministarstva, a drugi, tzv. alternativni, od Rektorskog zbora koji okuplja rektore hrvatskih sveučilišta.

Glavni prijedlog ide za manjom diskriminacijom stručnih studija, a alternativni za većom, no oba idu za povećanjem diskriminacije u odnosu na onu koja je postojala do sada. Alternativni nastoji podijeliti sedmu razinu obrazovanja na tri podrazine koje u HKO-u trenutno čine jednu, jedinstvenu. Drugim riječima specijalistički diplomski stručni studiji, sveučilišni diplomski studiji i poslijediplomski specijalistički studiji, koji trenutno svi spadaju u jedinstvenu razinu 7, podijelili bi se redom na razine 7.1, 7.2 i 7.3.

Zagovornici ovakve podjele, uglavnom nastavnici i studenti sveučilišnih studija na čelu s Rektorskim zborom, tvrde da nam je stručno obrazovanje u Hrvatskoj loše kvalitete, da na stručnim studijima - kako na privatnim, tako i na javnim - ni nastavnici, ni studenti niti programi, nisu jednako dobri kao na sveučilišnim studijima.

Protivnici podjele ističu da tvrdnja da su svi stručni studiji lošiji od sveučilišnih ne vrijedi za sve, uvijek i svugdje. Postoje neki stručni studiji koji su u evaluacijama ocijenjeni kao bolji od sveučilišnih, a osim toga njih iz godine u godinu može biti sve više. Pod pritiskom konkurencije oni mogu postajati sve bolji, možda čak i vrhunski, elitni, kao što je to nerijetko slučaj u razvijenim zemljama Europe. Također, na brojnim stručnim studijima predaju isti profesori koji predaju i na sveučilišnim. Osim toga, podjelom na podrazine miješaju se kruške i jabuke – ono što bi se trebalo regulirati Zakonima o kvaliteti, pokušava se regulirati razinama HKO-a. Naime, podjela na razine ima funkciju da standardizira i opiše obim obrazovanja, a ne njegovu kvalitetu. Obim se mjeri godinama studiranja, odnosno ECTS bodovima. Jednostavno govoreći nema smisla sve stručne studije, njihove nastavnike i studente za sva vremena definirati kao neku nižu razinu samo zato što ima mnogo loših stručnih studija, kao što ne bi imalo smisla reći da je netko završio osnovnu školu samo zato jer je završio neku strukovnu školu, a zna se da su strukovne škole često lošije od gimnazija, barem kada je riječ o općem obrazovanju.

Pogledajmo još malo podrobnije kako bi to izgledalo kada bi se isti princip primijenio na srednjoškolsko obrazovanje. Srednjoškolsko obrazovanje dijeli se na: jednogodišnje i dvogodišnje srednjoškolsko strukovno obrazovanje koje se nalazi na razini 3; na trogodišnje strukovno obrazovanje koje se nalazi na razini 4.1; na gimnazijsko srednjoškolsko obrazovanje te četverogodišnje i petogodišnje strukovno srednjoškolsko obrazovanje koje se nalazi na razini 4.2.

Poznato je da postoje elitne gimnazije i elitne strukovne škole, baš kao što postoje i brojne loše. Za upisati i završiti neke strukovne škole potrebno je biti iznimno dobar učenik, baš kao je to potrebno za završiti elitne gimnazije. Generalno govoreći u strukovnim školama više se uče vještine, a manje opća znanja, dok se u gimnazijama više uče opća znanja, a manje stječu vještine. Zna se da je učenicima strukovnih škola nešto teže nego gimnazijalcima položiti državni maturalni ispit na istoj razini s istim rezultatima. No bilo bi besmisleno na temelju toga zaključiti da su sve strukovne škole loše te zbog toga čak i one petogodišnje i elitne degradirati na razinu trogodišnjih 4.1. Nema sumnje da bi nastala velika uzbuna kada bi netko učenike neke vrhunske medicinske škole koja traje pet godina, ili neke tehničke škole koja je na odličnom glasu, poput Ruđera Boškovića u Zagrebu, svrstao na razinu 4.1 samo zato što postoje strukovne škole koje nisu dobre!

Kritičari prijedloga ističu da je podjela sedme razine na tri podrazine upravo to – nepravedno miješanje krušaka i jabuka te pokušaj da se takva nepravda trajno zacementira.

Očekivano, u državi u kojoj nam je obrazovanje upitne kvalitete, a radnih mjesta nema dovoljno ni za koga, prijedlog je izazvao oštru polarizaciju. Nastavnici i studenti sveučilišnih studija u prijedlogu vide priliku da ostvare bolju poziciju na tržištu rada, a nastavnici i studenti stručnih studija smatraju da će takva diskriminacija uvesti trajnu nepravdu koja nema veze s kvalitetom.
 
Kritičari obaju prijedloga smatraju da bi bilo najbolje da su stvari ostale kakve su bile. Naime, HKO je prije ocjene ustavnosti bio usklađen s Europskim kvalifikacijskim okvirom (EKO). Budući da alternativni prijedlog guraju rektori, postoji opravdani strah da bi u Saboru mogao završiti upravo on. Odatle tolika uzbuna!

Diskriminacija koja ne postoji u EU

Kritičari alternativnog prijedloga ističu da će dokument, ako ga Sabor usvoji, neopravdano diskriminirati preko 55.000 studenata, odnosno trećinu studentske populacije, koja trenutno studira na stručnim studijima jer će im trajno smanjiti razine kvalifikacije neovisno o tome jesu li završili neki dobar ili neki loš studij. Jednostavno govoreći oni će za završeni stručni diplomski studij, bez obzira je li on dobar ili ne, kakav njihovi kolege sa sveučilišnih studija završavaju u istom vremenu i s istim brojem ECTS-bodova, dobiti nižu razinu kvalifikacije.

Većina zemalja EU uopće nema podjele na podrazine, a također uopće ne poznaje razinu 7.3, - poslijediplomski specijalistički studij. Europa priznaje da postoje razlike između stručnih i sveučilišnih studija, u smislu ishoda - prvi više ulažu u razvoj vještina, a drugi u razvoj znanja, međutim, ne razlikuje ih tako da ih svrstava na više i niže razine. Naprotiv, u svim razvijenim zemljama sustav nastoji dati što snažniju podršku svojim stručnim veleučilištima jer su ona vrlo značajna za privredu i gospodarstvo. Primjerice, njemački predstavnici u Europskoj udruzi sveučilišta (EUA) inzistiraju da ta udruga uvede mogućnost primanja njemačkih veleučilišta u svoje članstvo jer neka od njih imaju kvalitetu i znanstvenu produkciju bolju od nekih sveučilišta. Kritičari alternativnog prijedloga ističu da se treba zalagati da se viša kvaliteta naših stručnih studija osigura kroz Zakone, a ne da se to pokušava umjetno urediti kroz HKO koji nema tu svrhu. Trajnom diskriminacijom stručnih studija za sva vremena bi se kaznili stručni studiji i njihovi studenti, bili oni vrhunski ili loši.

Ako prijedlog prođe u Saboru, postoji opasnost da se dogode brojne štetne posljedice. Prije svega neki poslodavci koji imaju radnike sa završenim stručnim studijima mogli bi odlučiti da im smanje plaće jer će im se priznavati niža razina kvalifikacije. Netko može reči da se to ne mora dogoditi, no iskustvo pokazuje da će poslodavci uglavnom iskoristiti takvu mogućnost. Ako mogu birati između studenata razine 7.1 i 7.2., izabrat će one s razinom 7.2., osim ako oni s razinom 7.1. ne pristanu na manju plaću.

Ishod ovog prijedloga također bi mogao zakomplicirati prepoznavanje hrvatskih kvalifikacija u inozemstvu jer bi HKO, umjesto da ide za izjednačavanjem s EKO-m i olakšavanjem protočnosti studenata, mogao otežati priznavanje naših diploma.

Važno je imati na umu da je HKO dio europskog mehanizma koji služi povezivanju obrazovanja i tržišta rada. Ideja je da sveučilišta ne bi trebala hiperproducirati obrazovne programe čija znanja nisu prepoznatljiva ili potrebna na tržištu rada.

Ako akademska diskriminacija urodi ozbiljnom diskriminacijom na tržištu rada, može se dogoditi da se uruši cijeli binarni sustav obrazovanja u Hrvatskoj (sustav koji se sastoji od stručnih i sveučilišnih studija). Stručni studiji i veleučilišta mogli bi izgubiti atraktivnost, a to će nadalje ugroziti ideju decentralizacije i uravnoteženog regionalnog razvoja jer će otežati mladima da studiraju u mjestima u kojima žive, a u kojima postoje veleučilišta, ali ne i sveučilišta. Konačno, to će posebno ugroziti mlade slabijeg socioekonomskog statusa jer upravo oni najčešće nemaju sredstava da studiraju u gradovima u kojima postoje sveučilišta već su orijentirani na lokalna veleučilišta i stručne studije.

Vlatko Cvrtila, dekan veleučilišta VERN i predsjednik vijeća Veleučilišta i visokih škola, koje predstavlja i javna i privatna veleučilišta, ističe da bi to bilo nepravedno kao što bi bilo nepravedno da netko na kraju srednjoškolskog obrazovanja dobije potvrdu da je završio osnovnu školu.

Rušenje HKO-a i financijski interesi

Cvrtila kaže da mu se čini da je alternativni prijedlog, baš kao i postupak ocjene ustavnosti Zakona o HKO-u, koji je Sveučilište u Zagrebu na čelu s Damirom Borasom uz podršku Rektorskog zbora pokrenulo krajem siječnja, u biti usmjeren protiv samog HKO-a.

„Čini se da nekima na sveučilištima ne odgovara ideja za kojom ide HKO, a to je da se kroz postupke reakreditacije studiji objektivno vrednuju. Naime, provedeni postupak pokazao je da su neka veleučilišta bolje ocijenjena od nekih sveučilišnih studija“, ističe.

Cvrtila kaže da reakreditacija, provedena od 2011, do 2015., pokazuje koliko je besmisleno tumačenje da se mora napraviti razlika između stručnih i sveučilišnih studija samo na temelju znanja koje pružaju.

„I jedni i drugi studiji pružaju znanja i vještine s time da su sveučilišni više usmjereni prema znanjima, a stručni prema vještinama. Ustavni sud potvrdio je da su i jedni drugi jednako društveno vrijedni“, kaže Cvrtila.

U tom kontekstu zanimljivo je da je jedan od najglasnijih zagovornika alternativnog prijedloga, koji ide za većom diskriminacijom stručnih studija, prorektor Tonći Lazibat, bivši dekan Ekonomskog fakulteta koji na prošloj reakreditaciji nije dobio prolaznu ocjenu.

Istovremeno je isti taj fakultet jedini ekonomski fakultet u Hrvatskoj, ali i šire, koji je odlučio svoj sveučilišni studij, koji je po bolonjskom sustavu funkcionirao po principu 4+1 godina, integrirati u jedinstveni petogodišnji studij kako bi se snažnije razlikovao od stručnog studija na istom fakultetu.

Blaženka Divjak s FOI-a, koja je svojevremeno bila prorektorica i najmlađa kandidatkinja za mjesto rektora SuZ-a, a danas je članica Nacionalnog vijeća za razvoj ljudskih potencijala, kaže da interes alternativnog prijedloga može biti i financijske prirode.

„Ako povećate razliku između stručnih i sveučilišnih studija, to vam omogućava da svaki prelazak s prvog na drugi naplatite s većom razlikom, jer povećavate broj razlikovnih predmeta koje će studenti morati platiti“, kaže Divjak.

„Prijedlog i rasprava pokazuju nerazumijevanje što je to kvalifikacijski okvir (HKO). Naime, kada mi kažemo da su dva studija iste kvalifikacije, mi ne govorimo o kvaliteti studija. HKO treba omogućiti usporedivost kvalifikacija na nacionalnoj i međunarodnoj razini te omogućiti povezivanje obrazovanja s potrebama tržišta rada, a to je valjda Hrvatskoj važno. Mi tu govorimo samo o razini koja je jedna od karakteristika kvalifikacije. Karakteristike kvalifikacije su obujam koji se mjeri ECTS bodovima, druga je kvaliteta, a zatim i profil studija. Kvaliteta se ne mjeri tako da se zakonom definira razina, pa da se to prihvaća kao dogma. Kontrola kvalitete studija nije zadaća HKO-a već nekih drugih zakona, koje treba dosljedno primjenjivati i na stručne i na sveučilišne studije, a natjecanje u kvaliteti bi za sve bilo zdravo“, pojasnila je Divjak kojoj je strašno da su se sveučilišta okomila na veleučilišta.

„Ovo je tragična situacija za naše obrazovanje, jer umjesto da gledamo kako da radimo zajedno, mi se dijelimo. Umjesto da podižu svoju vlastitu kvalitetu, da se etabliraju u Europi, uprave sveučilišta se odlučuju gaziti po stručnim studijima, pa čak i onim stručnim studijima koje sama izvode“, dodaje Divjak.

U EU brinu za studente, naši rektori ih degradiraju

Kao jedan od problema ističe i to da je zahvaljujući prijedlogu umjetno stvoren dojam da postoji neki sukob javnih sveučilišta i privatnih veleučilišta.

„Privatna veleučilišta samo su jedan mali segment u sustavu stručnih studija. Najveći segment čine studenti koji studiraju na javnim stručnim studijima po manjim sredinama na različitim veleučilištima. To su jednako javna veleučilišta kao što su i sveučilišta javna. Posebno je porazno to što su istraživanja pokazala da studenti koji studiraju na javnim veleučilištima redovno dolaze iz siromašnijih obitelji jer si ne mogu priuštiti da iz nekog manjeg mjesta, recimo Čakovca, Vukovara ili Knina, idu studirati u Zagreb ili neki drugi veći grad. Stoga je ovo omalovažavanje stručnih studija pogubno za socijalnu sliku Hrvatske koja je ionako loša. Ja ne kažem da su svi studiji jednako kvalitetni, no za kontrolu kvalitete postoje drugi instrumenti. To nije stvar kojom se bavi HKO, ali HKO bi nam mogao koristiti da utvrdimo kakve nam kvalifikacije trebaju da se hrvatsko gospodarstvo pokrene. Studenti na veleučilištima ostvaruju isti obujam studiranja, odnosno prikupljaju isti broj ECTS bodova tj. studiraju jednaki broj godina, za istu razinu kvalifikacije kao i studenti na sveučilištima. Jeste li ikada čuli da netko u Njemačkoj ili u nekoj drugoj razvijenoj zemlji kritizira i degradira vlastita veleučilišta kao što su primjerice. Fachhochschulen? To je potpuno neprimjereno. Pa valjda možemo nešto zajedno graditi, a ne svaku priliku koristiti za podjele“, pojasnila je Divjak.

„Istina je imamo dosta loših veleučilišnih studija, ali ima i onih koji su vrlo dobri. Kao što imamo i loših sveučilišnih studija i onih vrhunskih. Nažalost, kod nas se dosta veleučilišta, pa i sveučilišta osnivalo temeljem političkih odluka bez da su se stekli uvjeti da njihov rad. Međutim, zadaća Zakona o HKO-u nije kontrola kvalitete studija - to je sadržaj Zakona o osiguravanju kvalitete i vanjskih vrednovanja koja provodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje. U tim postupcima vanjskog vrednovanja kvalitete studija ne smije biti 'svetih krava' jer je vrijeme da se uvede red u visoko obrazovanje u Hrvatskoj primjenom europskih standarda, a ne umjetnim stavljanjem nekih na više, a drugih na niže razine u HKO-u.“

Divjak ističe da u konačnici usklađivanje studijskih i drugih obrazovnih programa s HKO-om nije obavezno.

„No ako netko želi oznaku da je usklađen s HKO-om to mora dokazati. Dakle,  razina kvalifikacije je opisana preko ishoda učenjai sama činjenica da se pretpostavlja da je neki studijski program osigurava nije dovoljna, već treba provesti postupak vrednovanja koji će pokazati da se ishodi učenja kojima se kvalifikacija postiže stvarno i osiguravaju u tom studijskom programu“, ističe Divjak.

U ovom kontekstu treba istaknuti da je protiv diskriminacije stručnih studija i Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala koje je Sabor imenovao upravo da skrbi o HKO-o.

Vijeće je alternativni prijedlog, koji snižava razinu stručnih diplomskih studija u odnosu na sveučilišne diplomske studije i otežava protočnost u obrazovnom sustavu u koju se svi zaklinju, proglasilo neprihvatljivim. Ono ističe da se kvalifikacije koje se stječu na sveučilišnim i stručnim studijima razlikuju po zastupljenosti znanja i vještina u ishodima učenja dok u svim usporedivim kvalifikacijskim okvirima europskih država pripadaju istoj razini.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara