SVI PREDSJEDNICI HDZ-A Tuđman umro, ostali protjerani
Foto: FAH
HDZ je u 26 godina, koliko je prošlo otkad je Franjo Tuđman izabran za prvog predsjednika stranke, do Plenkovića imao još svega troje čelnika; na toj su se poziciji izredali prvo Ivo Sanader, pa Jadranka Kosor, a onda i Tomislav Karamarko. I dok je Tuđman kao predsjednik stranke i umro, navedeni je trojac s te pozicije – protjeran, štoviše, Sanader i Kosor su i izbačeni iz stranke. Karamarko po svemu sudeći neće doživjeti tu sudbinu; HDZ je u svojoj pretplenkovićevskoj fazi za takav manevar bio previše izmrcvaren – nimalo bezazlenim aferama, nemuštim pokušajima vladanja, bespotrebnim skandalima koje su sami zakuhali kriminalno lošim kadroviranjem i izrazito opasnim koketiranjem s rigidnom desnicom...
HDZ novo vodstvo treba više nego ikad; gotovo da ne postoji vjerojatnost da novi predsjednik sroza stranku na niže grane od ovih na koje je spala pod Karamarkom; u usporedbi s današnjim HDZ-om, onaj prvotni, Tuđmanov čini se kao znanstvena fantastika.
Uglavnom. Franjo Tuđman pobijedio je na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. Nekoliko mjeseci kasnije, s HDZ-om je pobijedio na prvim parlamentarnim izborima. Bio je predsjednik stranke (i države) do svoje smrti, odnosno prosinca 1999.
I strankom i državom Tuđman je vladao - blago rečeno - čvrstom rukom, zahvaljujući ondašnjem polupredsjedničkom sustavu u kojem je on, kao državni poglavar, i ustavno i politički bio bitniji od Vlade.
No, čak ni tada Vlade nisu bile ni blizu igrokaza kakvima svjedočimo posljednjih godina. U tom tuđmanovskom - skoro pa desetljeću - na premijerskoj poziciji izmijenili su se stari politički lisci - Mesić, Manolić, Gregurić, Šarinić, Valentić i Mateša.
I politički neistomišljenici Tuđmanu daju za pravo da je, vjerojatno i temeljem vlastitog partijskog iskustva i oficirske karijere u JNA, puno objektivnije od svojih kasnijih nasljednika gledao na ulogu Tita i antifašističke borbe u stvaranju Hrvatske te da je makar pokušavao voditi politku pomirbe, ne zagovarajući lustraciju, kao neki njegovi pristaše, što je vjerojatno i jedno od malobrojih, a hvalevrijednih naslijeđa iz njegova doba. „Tuđman se najviše bojao desničara i radikala iz vlastitih redova; smatrao je da su oni produžena ruka jugoslavenskih tajnih službi kojima je cilj mladu hrvatsku državu kompromitirati u samom početku i prikazati je kao nasljednicu Pavelićeve NDH“, izjavio je svojevremeno za medije jedan od njegovih suradnika.
Zadnje Tuđmanove godine
No, Tuđmanu je, pogotovo u posljednjim godinama života, a vjerojatno dijelom i zbog bolesti, prilično popustila koncentracija pa je gajio puno previsoki stupanj tolerancije na kriminalu sklone pojedince iz redova vlastite stranke, što je rezultiralo tragedijom zvanom privatizacija i pretvorba, a ni međunarodna zajednica nije baš bila osobito zadovoljna stanjem ljudskih prava, zbog čega smo i dospjeli na loš glas.
Uz sve to, Tuđman je bio i prilično ćudljiv pa je tako tvrdoglavo forsirao da se NK Dinamo baš mora zvati Croatia, što se pretvorilo u prvorazrednu političku trakavicu. No, Tuđman 1999. umire, na izborima 2000. godine pobjedu odnosi velika koalicija predvođena SDP-om Ivice Račana, a izmjenom Ustava Hrvatska od polupredsjedničke postaje parlamentarna republika.
Ivo Sanader
Na Petom općem saboru HDZ-a iste godine vodstvo stranke preuzima Ivo Sanader. Unatoč dramatičnim izborima, intervencijama zaštitara, optužbama da je pokrao glasove Iviću Pašaliću, Sanader suvereno preuzima stanku i ona time, po treći put u svojoj povijesti, izmiče opasnosti da ode opako u desno i u, vjerojatno, međunarodnu izolaciju, što bi pod Pašalićem bio izgledni scenarij. Sanader kao bivši intendant splitskog HNK, dijete iz siromašne obitelji iz Dalmatinske zagore, povezano (i familijarno) s crkvenim krugovima, bivši ministar znanosti, pa zamjenik ministra vanjskih poslova, poliglot, vješt komunikator... činio se idealnim čelnikom s kojim će HDZ postati umiveniji, moderniji, europskiji.
Sanader prilično lukavo vodi igru od samog početka. Zna koga ima pred sobom: u stranci je čvrst i beskompromisan, postaje autokrat dostojan titule Tuđmanovog nasljednika. Prema javnosti, ma koliko god mu srcu mili bili skupovi potpore generalima optuženima za ratni zločin i HVIDRA-ine parade, istovremeno čini iskorak u odnosu prema manjinama, poglavito srpskoj.
Do dana današnjega nije službeno razjašneno tko ga je prisilio na odstupanje, u ljeto 2009. godine, no kad je krenula erupcija optužbi, pa uslijedio kazneni progon, bijeg, pa sudske trakavice, pritvori, zatvori, i titula prvog Hrvata optuženog za ratno profiterstvo, itd, postalo je jasno da javnost pojma nema do koje mjere je država poslužila kao bankomat političkoj eliti i služila interesima krupnog kapitala. U međuvremenu je, za vrijeme Sanadera, HDZ organizacijski bio posložen do savršenstva, dobili su izbore, a kad ga je viša sila smijenila s premijerske pozicije, istu je velikodušno prepustio stranačkoj uzdanici Jadranki Kosor.
Jadranka Kosor
Ljubav nije potrajala jer je Sanader nekoliko mjeseci kasnije pokušao svrgnuti Kosorovu, a ona ga je – izbacila iz stranke. „Nitko ne može otići, a da ostane“, rekla je tada Kosorica za Sanadera. A nije joj vjerojatno bilo ni na kraj pameti da će isto to zadesiti i nju isto, samo nekoliko godina kasnije.
Jadranka Kosor, bivša novinarka sa završenim Pravnim fakultetom bila je potpredsjednica HDZ-a, pa potpredsjednica Sabora, pa zamjenica predsjednika HDZ-a, pa potpredsjednica Vlade i ministrica. Kao kandidatkinja za predsjednicu države nije se proslavila; pobijedio ju je Stipe Mesić. Iako je u realnom vremenu, tijekom svoje vladavine, često bila metom sprdanja po raznim osnovama, za njezinog mandata završeni su pregovori za pristup EU, s Borutom Pahorom s mrtve točke diže pregovor o pograničnim pitanjima sa Slovenijom, a u posljednjim mjesecima njezine vlasti zabilježen je ekonomski rast.
A onda je sama povukla potez koji će joj zapečatiti političku karijeru – u stranku je učlanila Tomislava Karamarka. U trenu kad njih dvoje nasmiješeno poziraju fotoreporterima, vjerojatno svi osim Kosor same shvaćaju da su joj dani na toj poziciji odbrojani i da će je ta akvizicija stajati glave. Nakon odlaska s vlasti, 2012. godine, Kosor gubi i na unutarstranačkim izborima i otužno odbačena od bliskih joj suradnika napušta dvoranu u kojoj su se održavali izbori, ali i političku pozornicu. Karamarko će ju, prvom prilikom, izbaciti iz stranke.
A njegov pohod tek počinje.
Tomislav Karamarko
Kao da je uprizorenje svih onih Tuđmanovih fobija s početka teksta - da će Hrvatsku neprijatelji kompromitirati prikazivanjem kao nasljednice Pavelićeve NDH – povjesničar i bivši obavještajac Tomislav Karamarko nevjerojatno ustrajno inzistira upravo na temama koje potiču ideloške podjele. I time zatvara krug apsurda – cijelu stranačku priču gradi na "retuđmanizaciji", a zapravo mobiliziranjem ekstremne desnice vodi politiku miljama udaljenu od Tuđmanove. Na političku scenu dovodi cijelu galeriju društveno opasnih i/ili štetnih figura tipa Željke Markić, a u fokus navodnih interesa javnosti – u iscijeđenoj zemlji koja grca u dugovima – uporno se trpaju teme vezane uz ratove vođene prije više od pola stoljeća.
Prvi su ga se, javno, za to odlučili prozvati "barakaši", utemeljitelji HDZ-a, no Karamarko se nije dao smesti; do zadnjeg dana inzistirao je na ustašama i partizanima, priči koja godinama služi kao udica za puk, dimna zavjesa iza koje se veliki dečki igraju našim novcem i nacionalnim interesima. Koketiranje s rigidnom desnicom Karamarku je donijelo stanovitu popularnost u dijelu javnosti, zemlja je bila podjeljenija nego ikad, a on istovremeno muku muči s nabrajanjem točaka vlastitog gospodarskog programa. No, s tom i takvom retorikom, Karamarko je u travnju ove godine doživio reizbor. A onda, samo koji mjesec kasnije, stranački ga kolege teškom mukom uspijevaju nagovoriti da odstupi. Teret afere po kojoj se u njegovo domaćinstvo svakog mjeseca slijeva novac MOL-a s kojim je Hrvatska u sporu od nacionalne važnosti, ipak je mrvicu pretežak, čak i HDZ-u, s prilično visokim pragom tolerancije na takve avanture svojih članova. Brljanje po Vladi i poteze očajnika s MOST-om još bi mu nekako i oprostili.
No, svojim odstupanjem, Karamarko je, htio-ne htio, učinio ogromnu uslugu osiromašenom, iscijeđenom, bezvoljnom, besperspektivnom, opljačkanom, obespravljenom, jadnom malom Hrvatu.
Podsjetio ga je da ima pravo tražiti odgovornost.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati