Tadić traži ispriku, ali neće je dobiti

ISPRIKE su dobre. Kad bi bile iskrene. I kad bi iza njih stajale želje za promjenama. Kad bi smirivale strasti, suzbijale mržnju, otvarale prostore za suradnju, kad bi žrtvama davale spokoj, a budućim generacijama jasnu sliku o tome što se zapravo događalo na ovim prostorima. Ovako, ne sežu dalje od političke geste koja ne donosi ni katarzu ni olakšanje.

Uoči još jedne godišnjice Oluje, srbijanski predsjednik Boris Tadić ponovno je zatražio ispriku od Hrvatske zbog zločina nad Srbima i protjerivanja iz njihovih domova. Neće je dobiti.

Hrvatska Vlada i sve političke stranke smatraju da ona nije potrebna, jer Hrvatska je bila napadnuta, ona se branila i obranila, vojnom akcijom slomila kičmu zločinačkom Miloševićevu režimu i ratnom pobjedom označila početak kraja ratnih sukoba na ovim prostorima.

To što je u toj akciji ubijeno 1.500 Srba, što ih je 250 tisuća protjerano (ili pušteno da ode), što je opljačkano i spaljeno deset tisuća kuća, što se zbog toga trojica hrvatskih generala u Haagu brane od optužbi za zločinački pothvat, a Hrvatska godinama bila u tihoj izolaciji, daje Borisu Tadiću povod da svake godine uputi isti apel.

Gdje je hrvatska isprika Hrvatima?

Međutim, nije toliko bitno hoće li se Hrvatska ispričati Srbiji zato što je na zločin uzvratila zločinom. Iz ove naše, hrvatske perspektive mnogo je veći problem što punih trinaest godina nismo sigurni slavimo li Danom pobjede i domovinske zahvalnosti oslobođenje okupiranog teritorija ili istjerivanje Srba iz Hrvatske. Puno je ozbiljnije to što je godinama hrvatska vlast štitila zločince, a institucije zataškavale zločine, što su se zločini poistovjećivali s nacionalnim interesom i što je Hrvatska godinama bila njihov talac i žrtva međunarodnih pritisaka.

Zbog svega toga, ispriku bi trebali tražiti sami hrvatski građani, zato što su prisiljeni slaviti pobjedničku akciju koja još uvijek nije oprana od zločina. Da se to dogodilo prije trinaest godina, danas bi hrvatski političari puno čišće savjesti odbijali Tadićeve argumente.

Da je netko tada odgovarao zbog tisuća ubijenih Srba i stotina tisuća spaljenih kuća, da kojim slučajem svi akteri sa čuvene fotografije s Kninske tvrđave nisu optuženi, okaljani ili osramoćeni, da se nije ispunio mračni plan o tome da se Srbe svede na tri posto stanovništva, pobjeda bi se doista slavila kao dan zahvalnosti. Ovako, savjest nije čista.

Mržnja još nije nestala

Tadić se u ime Srbije ispričao svim žrtvama krvavog pohoda. Srbija zbog toga nije doživjela katarzu i još uvijek pati od žestokih izljeva mržnje, ovoga puta autodestruktivnih. Hrvatska se nije ispričala, prvenstveno kako ne bi pridonijela izjednačavanju krivnje na ovim prostorima, ali baš kao i u Srbiji, njezina mržnja nije nestala.

Možda je odstranjena s javne scene, iz političkog govora i velikih medija, ali postojano se valja negdje ispod površine, poput suspregnute sile koja prijeti eksplozijom. Ona zato divlja po internetskim forumima, isijava u duhu Thompsonovih koncerata, probija u medijskim naslađivanjima povodom sukoba u Srbiji i u stalnom vaganju između straha od napredne ili radikalne Srbije.

Ponekad izbije tamo gdje ste mislili da je više neće pronaći, kao u turističkim reportažama o Srbima na Jadranu. Naravno, mržnja je naveliko prisutna u obljetničkom likovanju zbog kolona Srba koji su prije trinaest godina napustili Hrvatsku.

Jesmo li bolji od Srba?

Oni su otišli i vjerojatno se nikad u tolikom broju neće vratiti. No, jesmo li mi zbog toga bolji? Ili sretniji? Osjećamo li se bolje? O odgovorima na ova pitanja ovisi i naša potreba za isprikom. Je li nam žao što su otišli? Što smo im se osvetili tako što smo spalili njihove domove i pobili njihove starce? Što smo ih kamenovali i bombardirali na odlasku? Što im i sada uništavamo kuće, obnovljene našim novcima? Što ih opet batinamo i ubijamo? Što ih opet mrzimo?

Kao što bi se srpskim izbjeglicama u prvom redu morali ispričati njihovi politički vođe koji su ih žrtvovali u krvavom pohodu, tako bi se i pokrovitelji hrvatskih zločina morali ispričati svom narodu što su ga učinili taocem mržnje.

Hrvatska vlast priznala je grešku prema Srbima: obnavlja im kuće, obećava kompenzaciju oduzetih stanarskih prava, prihvaća povratnike. Ali nije priznala grešku prema svojim građanima: što ih je učinila taocima zločina, izolirala od svijeta, zadojila mržnjom, što im je oduzela pravo da brane status žrtve, da budu bolji od onih koji ih napali, da ne moraju slaviti pobjedu opravdavajući zločine.

I što je dopustila da im svake godine netko poput Borisa Tadića kvari proslavu. Znamo da se neće ispričati, ali je li im barem imalo žao?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara