TEŠKO se prisjetiti trenutka u kojem su Sjedinjene Države pretrpjele tako potpun poraz, neuspjeh toliko presudan da se strateški gubitak ne može niti popraviti niti ignorirati. Katastrofalni gubitci u Pearl Harboru, na Filipinima i diljem zapadnog Pacifika u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata na kraju su preokrenuti. Porazi u Vijetnamu i Afganistanu bili su skupi, ali nisu trajno osakatili opći položaj Amerike u svijetu jer su se odvijali daleko od glavnih pozornica globalnog natjecanja. Početni neuspjeh u Iraku ublažen je promjenom strategije koja je tu zemlju na koncu ostavila relativno stabilnom i bezopasnom za susjede, dok su Sjedinjene Države zadržale dominaciju u regiji.

Ovako situaciju ocjenjuje Robert Kagan u svojoj analizi za ugledni američki list The Atlantic. Kagan je stalni suradnik ovog magazina, viši znanstveni suradnik na Institutu Brookings i autor knjige Pobuna: Kako antiliberalizam ponovno razdire Ameriku.

Galerija

Strateški poraz koji se ne može popraviti

Poraz u sadašnjem okršaju s Iranom bit će sasvim druge naravi. On se ne može popraviti, a ne smije se ni ignorirati. Neće biti povratka na stare postavke, niti će se dogoditi neki konačni američki trijumf koji će poništiti ili nadvladati učinjenu štetu.

Hormuški tjesnac više nikada neće biti "otvoren" na način na koji je nekad bio. Kontrolom nad tjesnacem, Iran izranja kao ključni igrač u regiji i jedan od presudnih čimbenika u svijetu. Položaj Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, dodatno je ojačan, dok je uloga Sjedinjenih Država bitno umanjena, ocjenjuje analitičar Atlantica.

Ne samo da rat u Iranu nije dokazao američku nadmoć, kako su zagovornici rata uporno tvrdili, nego je razotkrio Ameriku kao nepouzdanu i nesposobnu dovršiti ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju diljem svijeta dok se i prijatelji i neprijatelji budu prilagođavali američkom neuspjehu.

Režim koji je preživio bombe, preživjet će i blokadu

Predsjednik Trump voli pričati o tome tko drži "karte u rukama", ali nije jasno je li mu ostala ijedna dobra za odigrati. Sjedinjene Države i Izrael nemilosrdno su tukli Iran 37 dana s razornom učinkovitošću, ubili su velik dio državnog vrha i uništili glavninu vojne sile, a ipak nisu uspjeli srušiti režim niti iznuditi i najmanji ustupak.

Sada se Trumpova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što vojna sila nije uspjela. To je, naravno, moguće, ali režim koji nije kleknuo nakon pet tjedana neprestanih vojnih udara neće popustiti ni pod ekonomskim pritiskom.

Osim toga, iranska vlast se nimalo ne boji bijesa vlastitog naroda. Kako je nedavno primijetila stručnjakinja za Iran Suzanne Maloney: "Režim koji je u siječnju klao vlastite građane kako bi ušutkao prosvjede sada je potpuno spreman nametnuti im i najteže ekonomske muke".

Novo bombardiranje neće postići baš ništa

Neki zagovornici rata stoga pozivaju na nastavak vojnih udara, ali ne znaju objasniti kako će novi krug bombardiranja postignuti ono što 37 dana bombi nije uspjelo. Dodatna vojna akcija neizbježno će natjerati Iran na odmazdu protiv susjednih zaljevskih država, a ratni huškači ni na to nemaju odgovor. Trump nije obustavio napade na Iran zato što mu je rat dosadio, već zato što je Iran počeo udarati po vitalnim naftnim i plinskim postrojenjima u regiji, podsjeća analitičar Atlantica.

Preokret se dogodio 18. ožujka, kada je Izrael bombardirao iransko plinsko polje Južni Pars, na što je Iran uzvratio napadom na katarski industrijski grad Ras Laffan, najveće svjetsko postrojenje za izvoz prirodnog plina.

Šteta nanesena proizvodnim kapacitetima popravljat će se godinama. Trump je reagirao proglašenjem moratorija na daljnje napade na iranska energetska postrojenja, a potom i primirja, iako Iran nije napravio ni jedan jedini ustupak.

Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu blizu

Računica rizika koja je prisilila Trumpa na uzmak prije mjesec dana i dalje vrijedi. Čak i ako Trump ostvari svoju prijetnju da će novim bombardiranjem u Iranu "uništiti civilizaciju", Iran bi i dalje mogao lansirati mnoštvo projektila i dronova prije nego što režim padne - ako uopće padne.

Samo nekoliko uspješnih udara moglo bi toliko oštetiti naftnu i plinsku infrastrukturu regije da bi se trebala oporavljati godinama, ako ne i desetljećima, što bi svijet i Sjedinjene Države bacilo u dugotrajnu ekonomsku krizu. Čak i da Trump želi bombardirati Iran kao dio izlazne strategije - glumeći čvrstinu kako bi prikrio povlačenje - on to ne može učiniti bez rizika od ove katastrofe.

Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu jako blizu, smatra Kagan. Prema nekim izvješćima, Trump je posljednjih dana tražio od američkih obavještajaca procjenu posljedica scenarija u kojem bi jednostavno proglasio pobjedu i otišao. Ne možete ga kriviti.

Nadati se kolapsu režima nije neka strategija, pogotovo kada je taj režim već preživio opetovano vojno i ekonomsko mrcvarenje. Mogao bi pasti sutra, za šest mjeseci, ili nikada. Trump nema toliko vremena za čekanje dok cijena nafte leti prema 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija divlja, a u svijetu nastaje nestašica hrane i drugih sirovina. Njemu treba brže rješenje.

Iran drži globalno energetsko tržište za taoca

Međutim, bilo kakvo rješenje koje nije zapravo američka kapitulacija nosi goleme rizike koje Trump dosad nije bio voljan prihvatiti. Oni koji olako pozivaju Trumpa da "dovrši posao" rijetko priznaju cijenu toga. Ako SAD nije spreman ući u potpuni kopneni i pomorski rat za uklanjanje sadašnjeg iranskog režima, a zatim i okupirati Iran dok se nova vlast ne učvrsti; ako nije spreman riskirati gubitak ratnih brodova koji prate tankere kroz Hormuški tjesnac; ako nije spreman prihvatiti razornu dugoročnu štetu proizvodnim kapacitetima regije - odlazak se sada može činiti kao najmanje loša opcija.

Politički gledano, Trump bi mogao procijeniti da ima veće šanse prebroditi poraz nego preživjeti mnogo veći, duži i skuplji rat koji bi i dalje mogao završiti neuspjehom.

Poraz Amerike nije samo moguć, nego i vjerojatan

Poraz Sjedinjenih Država, dakle, nije samo moguć nego je i vjerojatan. A evo kako taj poraz izgleda. Iran ostaje gospodar Hormuškog tjesnaca. Uvriježena pretpostavka da će se tjesnac, na ovaj ili onaj način, ponovno otvoriti kada kriza završi, potpuno je neutemeljena.

Iranu ne pada na pamet vraćati se na stare postavke. Ljudi pričaju o raskolu između tvrdolinijaša i umjerenjaka u Teheranu, ali čak i umjerenjaci moraju shvatiti da si Iran ne može priuštiti ispuštanje tjesnaca iz ruku, bez obzira na to koliko dobar dogovor mislili da mogu dobiti.

"Tigar od papira" pred očima cijelog svijeta

Kao prvo, koliko je uopće pouzdan bilo kakav dogovor s Trumpom? On se praktički hvalio kako je ponovio japanski napad na Pearl Harbor odobrivši ubojstvo iranskog vrha usred pregovora. Iranci ne mogu biti sigurni da Trump neće odlučiti ponovno napasti samo par mjeseci nakon sklapanja posla. Također znaju da bi Izraelci mogli ponovno udariti, jer se oni nikada ne osjećaju sputanima kada procijene da su im interesi ugroženi.

A izraelski interesi bit će itekako ugroženi. Kako su primijetili mnogi stručnjaci za Iran, režim u Teheranu trenutno stoji pred prilikom da iz krize izađe mnogo jači nego što je bio prije rata. Ne samo da su zadržali svoj nuklearni potencijal, već su dobili i oružje koje je još učinkovitije: sposobnost da drže globalno energetsko tržište za taoca.

Kada Iranci govore o "ponovnom otvaranju" tjesnaca, oni i dalje misle zadržati potpunu kontrolu nad njim. Iran će moći ne samo naplaćivati prolaz, već i ograničiti promet onim narodima s kojima ima dobre odnose. Ako se neka nacija ponaša na način koji se vladarima u Teheranu ne sviđa, moći će je kazniti pukim usporavanjem, pa čak i prijetnjom usporavanja prolaska njezinih teretnih brodova.

Zaljevske države ići će moliti u Teheran

Moć zatvaranja ili kontrole protoka brodova kroz tjesnac veća je i neposrednija od teoretske moći iranskog nuklearnog programa. Ta poluga omogućit će vođama u Teheranu da prisile druge države na ukidanje sankcija i normalizaciju odnosa, inače će se suočiti s kaznama.

Izrael će se naći izoliraniji nego ikad, dok Iran postaje sve bogatiji, ponovno se naoružava i čuva svoje opcije za nuklearnu budućnost. Možda se čak nađe u situaciji da ne smije udariti na iranske satelite: u svijetu u kojem Iran ima toliki utjecaj na opskrbu energijom, Izrael bi se mogao suočiti s golemim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanonu, Gazi ili bilo gdje drugdje.

Novi status quo u tjesnacu donijet će i značajan pomak u relativnoj moći i utjecaju, kako regionalno tako i globalno. U regiji će se Sjedinjene Države pokazati kao tigar od papira, što će prisiliti zaljevske i druge arapske države da se prilagode Iranu. Kako su stručnjaci za Iran Reuel Gerecht i Ray Takeyh nedavno napisali: "Gospodarstva zaljevskih Arapa izgrađena su pod kišobranom američke hegemonije. Maknite to - i slobodu plovidbe koja ide uz to - i zaljevske države će neminovno otići moliti u Teheran".

Kraj poretka kakvog poznajemo

Oni neće biti jedini. Sve nacije koje ovise o energiji iz Zaljeva morat će smisliti vlastite aranžmane s Iranom. Kakav će izbor imati? Ako Sjedinjene Države sa svojom moćnom mornaricom ne mogu ili neće otvoriti tjesnac, to neće moći ni bilo koja druga koalicija snaga koja ima tek djelić američkih kapaciteta. Britansko-francuska inicijativa za čuvanje tjesnaca nakon prekida vatre zapravo je vic.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron jasno je dao do znanja da će ta "koalicija" djelovati samo u mirnim uvjetima: pratit će brodove, ali samo ako im pratnja zapravo ne treba. No, s Iranom za kormilom, tjesnac još dugo neće biti siguran. Kina vjerojatno ima određeni utjecaj na Teheran, ali ni Kina ne može sama silom otvoriti tjesnac.

Jedna od posljedica ove transformacije mogla bi biti i širenje pomorske utrke naoružanja među velikim silama. U prošlosti se većina svjetskih nacija, uključujući Kinu, oslanjala na Sjedinjene Države da spriječe ili riješe takve krizne situacije.

Sad slijedi nova utrka u naoružavanju

Sada su narodi u Europi i Aziji, koji ovise o resursima Perzijskog zaljeva, bespomoćni pred gubitkom energenata koji su presudni za njihovu ekonomsku i političku stabilnost. Koliko dugo to mogu tolerirati prije nego što počnu graditi vlastite flote, kao sredstvo utjecaja u svijetu u kojem svatko brine samo za sebe i u kojem su red i predvidljivost nestali?

Američki poraz u Zaljevu imat će i šire globalne posljedice. Cijeli svijet vidi da je samo nekoliko tjedana rata s drugorazrednom silom srezalo američke zalihe oružja na opasno niske razine, a rješenje nije na vidiku. Pitanja koja to otvara o američkoj spremnosti za neki drugi veliki sukob mogla bi potaknuti Xi Jinpinga na napad na Tajvan ili Vladimira Putina da pojača agresiju na Europu.

U najmanju ruku, američki saveznici u istočnoj Aziji i Europi moraju se zapitati koliko se na Ameriku uopće može računati u budućim sukobima. Svjetska prilagodba post-američkom poretku se ubrzava. Nekad dominantan položaj Amerike u Zaljevu samo je prva u nizu žrtava, zaključuje analitičar The Atlantica.