Screenshot: YouTube

ČETIRI osobe koje su na ovaj ili onaj način obilježile europsko dvadeseto stoljeće, 1913. godine, prije nego će postati poznati, živjeli su u istom gradu, neki svega par stotina metara udaljeni jedni od drugih.

Taj grad je Beč, središte umiruće Austro- ugarske Monarhije, a u njemu su svoj privremeni dom pronašli Adolf Hitler, Lav Trocki, Josip Broz Tito i Josif Staljin. Njihove će se sudbine u budućem životu itekako ispreplesti.

U siječnju 2013. godine iz vlaka se na sjeverni terminal bečkog kolodvora iskrcao čovjek kojemu je u putovnici pisalo Stavros Papadopoulos.

"Sjedio sam za stolom kad su se vrata otvorila i ušao je nepoznati čovjek. Bio je nizak, mršav, u njegovim očima nisam vidio ništa što bi odalo da je prijateljski raspoložen", godinama kasnije napisat će čovjek koji ga je dočeka, Lav Trocki.

A čovjek kojeg je dočekao nije bio nikakav Stavros Papadopoulos, već tada malo poznati Josif Visarionovič Džugašvili kojeg su prijatelji zvali Koba, a koji će svjetskoj javnosti postati poznat kao Staljin.

Staljin i Trocki su samo dvojica od ljudi koji su u to doba živjeli u Beču, a čije će se sudbine isprepletati tijekom 20. stoljeća i utjecati na živote milijuna ljudi, pisao je o ovoj povijesnoj zanimljivosti BBC u jednom starijem članku.

Beč je bio središte velikog Carstva na umoru

Dok su Staljin i Trocki bili mladi komunisti i bjegunci, Sigmund Freud bio je već dobro poznat znanstvenik. U isto vrijeme, u Daimlerovoj tvornici auta nedaleko Beča radio je mladi Josip Broz koji će svjetskoj javnosti postati poznat kao Tito. Na drugom kraju grada, o studiju umjetnosti maštao je mladi Adolf Hitler. Iako će Hitler kao vođa zločinačke nacističke Njemačke inzistirati na rasnoj čistoći, zanimljivo je vidjeti Beč te 1913. godine. To je, naime, bio grad koji je bio središte izrazito multikulturalne Austro- ugarske, zemlje koja se sastojala od čak 15 nacija i 50 milijuna stanovništva. Beč kao središte, bio je mješavina svega i svačega, razni narodi iz svih krajeva Monarhije, kao i stranci, tu su se sastajali.

"Manje od polovice od ukupno dva milijuna ljudi koliko je Beč tada imao bili su rođeni u gradu, a čak četvrtina stanovnika je dolazila iz današnje Češke pa je češki jezik bio, uz njemački, svakodnevica na ulici", napisala je Dardis McNamee, urednica jednog austrijskog mjesečnika na engleskom jeziku.

Kavane su bile mjesta gdje se raspravljalo

Kultura ispijanja kave bila je, baš kao i danas, jedna od glavnih odrednica života tadašnjih građana Beča. No, tada nije bilo mobitela, interneta i tehnologije, a kavane su upravo služile da bi se debatiralo, razgovaralo, raspravljalo, dogovaralo i, na kraju krajeva, družilo. Naravno, političke teme bile su itekako zastupljene, a iako višemilijunski grad u to doba, bila je to dovoljno mala zajednica u kojoj je svatko znao svakoga. Kao središte svega i svačega, Beč je bio dobro mjesto za disidente iz drugih zemalja.

"Nije postojala jaka središnja država, to je sve bilo pomalo nespretno. Ako ste željeli naći mjesto za sakriti se u Europi, a gdje možete upoznati puno zanimljivih ljudi, Beč je bio jako dobro mjesto", napisao je Charles Emmerson, autor knjige 1913: U traganju za svijetom prije Velikog rata.

Freuda se tako moglo vidjeti u Cafeu Landtmann, dok su Trocki i Hitler znali zalaziti u Cafe Central. Tko zna, možda su se u nekoj raspravi potaknutoj alkoholom u nekoj od kavana suprotstavili Hitler, Trocki, Staljin i Tito, ali to vjerojatno nikada nećemo saznati.

Carstvo se raspalo 1918. godine, a u desetljećima koji slijede ova će četvorica političara zauvijek promijeniti svjetsku povijest.