TKO PRIZNA, pola mu se prašta. Tako je i Hrvatska napokon odlučila olakšati dušu i priznati da postoje famozni "topnički dnevnici" koje haško Tužiteljstvo traži već više od pola godine. Za nagradu je od tužitelja Sergea Brammertza dobila pohvalu za suradnju. Naravno, opet se čekalo da dogori do nokata, da Nizozemska i Velika Britanija zaprijete blokadom pregovora, pa da ministar pravosuđa svečano prizna kako nepostojeći dokumenti - ipak postoje. Ima samo jedan problem: Hrvatska ih nema u svom posjedu. I ne zna tko bi ih mogao imati. A možda budu pronađeni već za koji dan. A možda i ne budu. Uglavnom, kao i uvijek kad je hrvatska vlast u pitanju, sve opcije su u igri.

I na ovom primjeru uvjerili smo se da stare navike HDZ-ove vlasti teško umiru. Uopće ne čudi što je Hrvatska uspjela pred kraj suđenja generalima za Oluju uspjela kompromitirati višegodišnju uspješnu suradnju s Haagom. Ova priča o (ne)postojećim "topničkim dnevnicima" izgledala bi kao čista sprdačina (u što su je neki komentatori već počeli pretvarati), kad se ne bi po starom običaju izrodila u novu prepreku u pregovorima s EU. I novu sramotu hrvatske politike.

"Mi intenzivno tražimo"

Već se dugo s dokaznim materijalom nije igrala ona stara igra "Tko ih nije skrio, magarac je bio". Ponovimo onda gradivo. Prvo je Jadranka Kosor rezolutno tvrdila da nikakvih "topničkih dnevnika" nema. Onda je predsjednik Mesić priznao da su u suradnji s Haagom "ostali još topnički dnevnici": "Ne znam koliko ih ima, mi intenzivno tražimo i imamo neka saznanja da se topnički dnevnici nalaze kod određenih osoba".

Nekako u isto vrijeme počelo je suđenje Marinu Ivanoviću, bivšem agentu SIS-a zaduženom za bojkotiranje suradnje Hrvatske s Haaškim sudom i bivšem članu odvjetničkog tima generala Gotovine, zbog navodnog skrivanja "topničkih dnevnika". Kojih službeno još uvijek nema. Ivanović objašnjava kako se radi o "privatnom rokovniku" Ante Karduma u kojem je on "za svoju evidenciju" bilježio ciljeve granatiranja u Oluji. Da bi ministar pravosuđa Ivan Šimonović u posljednji trenutak, kad je već prijetila haška blokada pregovora, priznao da "topnički dnevnici" ipak postoje, ali samo njih 23. Deset ih fali. I kad smo već pomislili da je ova glupava saga okončana, oglasio se artiljerac Rahim Ademi i na suđenju Marinu Ivanoviću izjavio kako Hrvatska vojska u ratu uopće nije vodila "topničke dnevnike".

"Djeca ulovljena s prstima u pekmezu"

Dakle, ponovimo još jednom - dokumenata sigurno nema. Pa možda ipak ima, pa onda sigurno ima, ali ne znamo gdje su. Pa ih onda opet nema jer uopće nisu vođeni. I to se zove puna suradnja s Haaškim sudom.

Za ovu priču sporedno je pitanje na čemu je haško Tužiteljstvo temeljilo optužnicu o prekomjernom granatiranju, ako tek sad traže podatke o tom istom granatiranju. Kao i zbog čega hrvatske vlasti nisu odmah Brammertzu odgovorile da traje suđenje osobama optuženima za skrivanje dokumenata koje traži Haag.

Sada je užitak promatrati hrvatske vlasti kako se ponovno ponašaju kao djeca ulovljena s prstima u pekmezu. Prvo pokušavaju lagati. Kad to ne prođe, nastoje kupiti vrijeme. Pa kad ni to ne prođe, počinju izmišljati optužbe i krivce, taktizirajući koliko god im Haag i EU daju prostora. Kad se taj prostor suzi, kad pritisnu rokovi i situacija bude "stani-pani", izlazi se s punim priznanjem. Nema veze radi li se o Carli Del Ponte ili Sergeu Brammertzu. Metode su iste. Kao i krajnji rezultat.

Ovim tempom pravu istinu o tome što se zapravo događalo u Oluji teško ćemo doznati. U ovom muljanju haškog Tužiteljstva (i to upravo u vezi dokaza protiv Gotovine) žrtva je i hrvatska javnost, koja samo može zbunjeno promatrati kako ju svaki dan zasipaju jednokratnim istinama. Ono što je istina jučer, ne mora nužno biti istina i danas, a kamoli sutra. Svakoga dana zaskoči nas neka nova verzija: usavršena, modificirana, prilagođena trenutku i važnije od svega, potrebama. Kad je hrvatska vlast u pitanju, sve opcije su u igri.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje