DANAS je na Pantovčaku kod predsjednika RH Zorana Milanovića u gostima bio Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore i jedan od najdugovječnijih političara na Balkanu. Đukanović je u Zagrebu bio kao političar koji zagovara ulazak Crne Gore u EU, zdvaja nad nesposobnošću aktualne koalicijske vlade, brani nacionalni identitet Crnogoraca i građanski koncept Crne Gore, ali i kao sinonim za korupciju i zarobljavanje države poslovnim interesima političara.

>> Đukanović: "Srpski svet" je samo umanjenica za Veliku Srbiju

Đukanović je u Hrvatskoj omiljen gost nakon što se početkom stoljeća javno pokajao i ispričao zbog crnogorske uloge u napadu na Hrvatsku, naročito na Dubrovnik.

Sve veća nestabilnost u Crnoj Gori

Đukanovićev DPS je prošle godine, nakon tri desetljeća vlasti, tijesno izgubio parlamentarne izbore, a vlast u Crnoj Gori preuzela je heterogena koalicija, koju predvode prosrpske stranke koje su pod patronatom Srpske pravoslavne crkve (SPC). Vladu predvodi premijer Zdravko Krivokapić, koji nastoji balansirati između više stranaka i politika te zadovoljiti sve, što je nemoguće.

Ta se nestabilnost prelila nedavno i na ulice, konkretno na ulice Cetinja, koje je svjedočilo eskalaciji nasilja zbog provokativnog ustoličenja novog mitropolita SPC-a Joanikija. Đukanović je oštro kritizirao ponašanje Krivokapićeve vlade i nasilnu reakciju policije, dok ga iz vlasti optužuju da je sam orkestrirao nerede na Cetinju.

>> Porfirije je bio simpatičan Zagrepčanima, ali to ne znači da SPC nije zlo

Sve to se događa u kontekstu priče o "srpskom svetu", a Đukanović je jedan od najglasnijih protivnika ovog novog velikosrpskog koncepta koji promovira srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, a podržava - nijekanju unatoč - predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Podrška službenog Zagreba

Zoran Milanović je pozivanjem Đukanovića u Zagreb jasno demonstrirao na čijoj se strani u aktualnim previranjima u Crnoj Gori nalazi Hrvatska, što je potvrđeno i na konferenciji za medije dvojice predsjednika.

Hrvatski predsjednik izjavio je da je posjet crnogorskog predsjednika Hrvatskoj ubrzan zbog događaja na Cetinju. "Razlog mog poziva je da damo podršku Crnoj Gori", rekao je Milanović.

Đukanović je nastupio u pozi ozbiljnog i iskusnog državnika i naglasio da je potpora Hrvatske na europskom putu Crnoj Gori "važna i dragocjena" te da "imamo intenzivnu razmjenu iskustava".

"Za nas je europska i euroatlantska budućnost cijele regije jednako stabilnost regije. Ne vjerujemo da je moguća stabilnost bez jasne i dogledne europske perspektive", rekao je Đukanović.

"Vjerujemo da nema alternative europskoj integraciji zapadnog Balkana i zahvalni smo susjedima koji su to prošli i podržavaju nas u tom planu", zaključio je Đukanović.

Tko je zapravo današnji zagrebački gost i kako je od mladog ambicioznog političara, koji je na vlast došao zahvaljujući Miloševićevoj jogurt-revoluciji, postao kroz desetljeća balkanski politički oldtimer koji se zaklinje u Europsku uniju i NATO?

>> Đukanović nakon 30 godina doživio poraz, ali ipak nije izgubio vlast

Kao mladi komunist pridružio se 1980-ih antibirokratskoj revoluciji i postao premijer s 29 godina

Milo Đukanović rođen je 15. veljače 1962. godine u Nikšiću. Njegov otac Radovan bio je sudac, a ambiciozni Milo se još kao tinejdžer učlanio u Komunističku partiju te je u Podgorici završio ekonomski fakultet. Iako bi zbog svog pedigrea i sposobnosti sigurno ostvario uspješnu političku karijeru i unutar socijalističke Jugoslavije, Đukanoviću se nije dalo čekati te se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pridružio antibirokratskoj revoluciji Slobodana Miloševića, koja je potresla i Crnu Goru.

Na kraju tog procesa vlast u Crnoj Gori imali su Miloševićevi mladi puleni Momir Bulatović, koji je postao predsjednik Crne Gore, te Milo Đukanović, koji je 1991. godine postao premijer s napunjenih 29 godina, što ga je u tom trenutku činilo najmlađim predsjednikom vlade u Europi.

Đukanović je podržavao i napad JNA i Crne Gore na Hrvatsku, a verbalnoj hajci se pridružio i tragikomičnom izjavom da ne voli šah jer ga podsjeća na hrvatsku šahovnicu. Mladi i ambiciozni političar je u tom trenutku mislio da se nalazi na pobjedničkoj strani, no s vremenom je shvatio da je Milošević gubitnik, kao i da pristajanje uz Srbiju i ostanak u krnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vodi Crnu Goru u propast. 

Raskol s Miloševićem

Početkom 1997. Đukanović otvoreno kritizira Miloševića te dolazi u sukob s Momirom Bulatovićem, što izaziva i raskol u Demokratskoj partiji socijalista. Đukanović i Bulatović odmjeravaju snage na predsjedničkim izborima iste godine, na kojima Đukanović tijesno pobjeđuje.

Crna Gora je ekonomski mnogo bolje prošla u 1990-ima, zahvaljujući Đukanoviću kao premijeru, ali i Đukanoviću za kojeg je niz uglednih svjetskih medija pisao da sudjeluje u velikom švercu cigareta iz Italije. Na Balkanu nitko nije osiromašio od preprodaje cigareta na veliko, to je sigurno, te se još od tada za Đukanovićem vuku priče o tome kako se baš tako enormno obogatio. Ništa od brojnih indicija nije dokazano na sudu, a ni talijanski nalog za njegovo uhićenje izdan 2005. nije nikada proveden. Nagađalo se i da je Đukanović umiješan u atentat na vlasnika Nacionala Ivu Pukanića, ali ni u tom slučaju nije ništa konkretno dokazano.

Bez obzira na to, nitko ne živi u iluziji da je Đukanović doista pošten čovjek i političar, ali je imao tu veliku sreću da je njegova opozicija skoro uvijek bila gora od njega, kako je to formulirao poznati crnogorski književnik Andrej Nikolaidis.

Ispričao se Hrvatskoj, okrenuo Crnu Goru prema Zapadu

DPS pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 2002., poslavši u političku prošlost i Bulatovića i Miloševića, te Đukanović početkom 2003. ponovno postaje premijer, nakon što je odradio predsjednički mandat. Zapravo, Đukanović od 1991. do danas u Crnoj Gori obnaša ili funkciju premijera ili funkciju predsjednika, s time da se dvaput formalno i kratkotrajno povlačio iz politike iako nikad nije doista otišao te je uvijek držao vladajući DPS i Crnu Goru pod svojom kontrolom.

Đukanović je od 1997. vozio prozapadnim smjerom, konačno izabravši pobjedničku stranu, pa mu nije bio problem da se početkom stoljeća ispriča Hrvatskoj za crnogorsko sudjelovanje u napadu na Dubrovnik i jug Hrvatske. Istovremeno je u svoju vladajuću koaliciju privukao predstavnike albanske, bošnjačke i hrvatske manjine, radio na afirmaciji crnogorske nacije i gradio nešto što bi se čak moglo opisati kao građansko društvo. Pritom je uvijek bio suočen sa žestokom prosrpskom opozicijom, koju je redovito pobjeđivao na izborima, unatoč podršci koju su često dobivali iz Beograda ili baš zbog nje.

Proglašenje neovisnosti

Najveći politički uspjeh višedesetljetnog lidera Crne Gore svakako je pobjeda na referendumu o neovisnosti 21. svibnja 2006. 

Europska unija nije bila sklona neovisnosti Crne Gore, pa je Đukanović 2002., pod pritiskom tadašnjeg predstavnika EU za vanjsku politiku Javiera Solane, potpisao Beogradski dogovor, koji je predviđao mogućnost održavanja referenduma o neovisnosti tek nakon perioda od tri godine.

Crna Gora je tako još neko vrijeme ostala u nefunkcionalnoj državnoj zajednici sa Srbijom, no Đukanović se pažljivo spremao za svoj trenutak trijumfa te je opcija za neovisnost dobila 55.5 posto glasova, pola postotka više od onoga koliko je po dogovoru s EU trebalo za proglašenje neovisnosti. Međunarodni promatrači su provođenje referenduma ocijenili regularnim, a prosrpska opozicija je prijetila svime i svačime, ali su na kraju i oni prihvatili rezultat.

Povremena povlačenja iz politike

Nakon toga je Đukanović najavio svoje prvo povlačenje, objasnivši da je "umoran od politike", te je premijersku poziciju prepustio Željku Šturanoviću. Ostao je član parlamenta i predsjednik DPS-a, no za dvije godine se ponovno vratio u premijersku fotelju, nakon što se njegov nasljednik razbolio.

Drugi put je Đukanović s mjesta premijera odstupio 2010. godine, no opet je ostao predsjednik DPS-a. Dvije godine kasnije ponovno je bio premijer nakon pobjede DPS-a na parlamentarnim izborima. Za predsjednika je pak opet izabran 2018.

U međuvremenu je preživio i ruski pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016., nakon čega je Crnu Goru uveo u NATO.

Korupcija i klijentelizam

Traje i polagano približavanje Crne Gore Europskoj uniji, koje je usporilo iz dva ključna razloga: 1. EU trenutno baš i nije oduševljena idejom proširenja i 2. Đukanović je zapravo Crnu Goru pretvorio u "zarobljenu državu", kako je to ove godine ocijenio Freedom House, što znači da susjedna država više nije ocijenjena kao demokracija, prvi put od 2003., već kao hibridni režim, poput Srbije ili Rusije.

DPS je zasad izgubio dio vlasti, ali nije izgubio ni približno svu svoju političku moć. Đukanović je dosad preživio sve i svašta i ostao na vlasti, pa i u situaciji u kojoj je DPS, iako pojedinačno najjača stranka, izgubio izbore, on je i dalje na vlasti kao predsjednik Crne Gore. Prošle godine su ga pitali hoće li dati ostavku, a on je jasno odgovorio: "Naravno da neću."

Milo još nije pao

Đukanovićev DPS je prošle izbore izgubio jer su se ljudi zasitili njihove 30-godišnje vladavine prožete korupcijom i klijentelizmom, ali i zahvaljujući tome što je SPC preko tadašnjeg mitropolita Amfilohija mobilizirao prosrpske glasače, pa i utjecao na stvaranje koalicija. Od tada vlada napeta kohabitacija između predsjednika Đukanovića i premijera Krivokapića, koji jedan drugog često napadaju u javnosti.

Za neke je Đukanović jedini garant europskog puta Crne Gore, za druge je utjelovljenje korupcije i uništavanja države iznutra, za treće je antisrpski ekstremist, za četvrte švercer cigareta koji se enormno obogatio. Nije isključeno da je sve to u nekoj mjeri točno. Iako je bliže kraju nego početku svoje političke karijere, Đukanović se očito ne predaje. Koliko će to dobra donijeti Crnoj Gori, nije sigurno. Opet mu na ruku ide da su mu politički protivnici, koje ideološki sponzorira SPC, mnogo gori i opasniji od njega.

U svakom slučaju, Milo još nije pao, a kad će, ne znamo.