PITANJE koje visi nad Teheranom još od prvih udara u trenutnom ratu Irana sa SAD-om i Izraelom vrlo je jednostavno: Tko je uopće glavni? Formalno, odgovor je jasan. Mojtaba Hamenei preuzeo je ulogu vrhovnog vođe nakon što mu je otac, Ali Hamenei, ubijen prvog dana rata, 28. veljače. U sustavu Islamske Republike ta je pozicija presudna jer vođa ima zadnju riječ o gotovo svemu bitnom: ratu, miru i strateškom smjeru države. Ipak, u praksi je situacija mnogo mutnija, izvještava BBC.

Donald Trump opisao je iransko vodstvo kao "razbijeno" i sugerirao da SAD čeka da Teheran ponudi nekakav "jedinstveni prijedlog". Jedinstvo je svakako bilo na umu iranskim vođama kada su u četvrtak navečer poslali poruku građanima na mobilne telefone, tvrdeći da u Iranu ne postoje tvrdolinijaši ili umjereni, već samo jedna nacija i jedan put.

Nevidljivi vođa u Teheranu

Mojtaba Hamenei nije viđen u javnosti otkako je preuzeo vlast. Osim nekoliko pisanih izjava, uključujući i onu u kojoj inzistira na tome da Hormuški tjesnac ostane zatvoren, nema gotovo nikakvih dokaza da kontrolira svakodnevne događaje.

Iranski dužnosnici priznali su da je ranjen u početnim udarima, ali su ponudili tek nekoliko detalja. New York Times, pozivajući se na iranske izvore, izvijestio je ovog tjedna da je možda zadobio nekoliko ozljeda, uključujući i one na licu, zbog kojih mu je teško govoriti.

Ta odsutnost je bitna. U iranskom političkom sustavu autoritet nije samo institucionalan, on je i performativan. Pokojni Hameneijev otac slao je signale kroz govore, pažljivo planirana pojavljivanja i vidljivo posredovanje između frakcija. Ta funkcija signaliziranja sada uglavnom nedostaje.

Rezultat je vakuum u tumačenju događaja. Neki tvrde da mu ratno promaknuće jednostavno nije dopustilo da uspostavi autoritet pod vlastitim uvjetima, dok drugi ukazuju na izvještaje o ozljedama i pitaju se može li on uopće aktivno upravljati sustavom. Bilo kako bilo, donošenje odluka čini se manje centraliziranim nego prije rata.

Diplomacija bez stvarne moći

Na papiru je diplomacija u rukama vlade. Ministar vanjskih poslova Abbas Aragči nastavlja predstavljati Teheran u razgovorima sa SAD-om, pod vodstvom iranskog predsjednika Masouda Pezeškijan. Ipak, čini se da nitko od njih ne postavlja strategiju, a njihov je autoritet dodatno doveden u pitanje činjenicom da iransku delegaciju predvodi predsjednik parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf.

Aragčijeva uloga više izgleda operativna nego upravljačka. Njegov kratki preokret oko toga je li Hormuz otvoren ili zatvoren – prvo je sugerirao da je promet nastavljen, a zatim je to brzo povukao – ponudio je rijedak uvid u to koliko malo kontrole diplomatski put ima nad vojnim odlukama.

Pezeškijan se u međuvremenu uskladio s općim smjerom režima bez da ga je vidljivo oblikovao. Smatra se relativno umjerenom figurom i do sada je izbjegavao guranje neovisne linije. Zastoj u drugom krugu razgovora sa SAD-om u Islamabadu samo potvrđuje tu tezu. Čak i kada su diplomatski kanali otvoreni, sustav se čini nesposobnim ili nespremnim na preuzimanje obveza.

Vojska preuzima kontrolu nad strategijom

Kontrola nad Hormuškim tjesnacem najizravniji je izvor moći za Iran. No, odluke o njegovom zatvaranju donosi Islamska revolucionarna garda (IRGC), predvođena Ahmadom Vahidijem, a ne diplomatski tim. To stavlja stvarnu moć u ruke aktera koji djeluju iza zatvorenih vrata. Za razliku od prethodnih kriza, ne postoji jedna, prepoznatljiva figura koja jasno upravlja strategijom. Umjesto toga, pojavljuje se obrazac: prvo akcija, a kasnije slanje poruka, koje nisu uvijek dosljedne.

U praksi se čini da akcije Garde, bilo da je riječ o zatvaranju Hormuza ili napadima na ciljeve diljem Zaljeva, diktiraju tempo krize. Politički i diplomatski odgovori često prate te događaje, umjesto da ih vode. To ne mora nužno znači slom administrativnih grana vlasti, ali sugerira da se operativna autonomija Garde proširila, barem privremeno, u nedostatku jasnog političkog odlučivanja.

Uspon Mohammada-Baghera Ghalibafa

U tu dvosmislenost uskače Mohammad-Bagher Ghalibaf. Bivši zapovjednik Revolucionarne garde, koji sada služi kao predsjednik parlamenta, nametnuo se kao jedna od najvidljivijih figura u ovom trenutku. Uključio se u pregovore, obraćao se javnosti, a ponekad je rat prikazivao u pragmatičnim, a ne ideološkim okvirima. Unutar parlamenta i u konzervativnim mrežama otpor pregovorima i dalje je snažan.

Poruke tvrdolinijaša su se pojačale, a državni mediji i javne kampanje sve češće prikazuju pregovore kao znak slabosti pred neprijateljima zemlje. Ghalibafova pozicija je stoga nesigurna – on je aktivan, ali nema jasno odobrenje za svoje djelovanje. Inzistira na tome da su njegovi postupci u skladu sa željama Mojtabe Hameneija, no malo je vidljivih dokaza o izravnoj koordinaciji. U sustavu koji ovisi o signalima s vrha, ta je dvosmislenost vrlo rječita.

Sustav u vakuumu

Kada se sve zbroji, ove dinamike ukazuju na sustav koji funkcionira, ali nije koherentno vođen. Autoritet vrhovnog vođe postoji, ali se vidljivo ne provodi. Predsjedništvo je usklađeno, ali ne vodi procese. Diplomacija je aktivna, ali nije odlučujuća. Vojska drži ključne poluge, ali bez jasnog javnog arhitekta strategije. Političke figure istupaju, ali bez neupitnog legitimiteta.

Ovdje nije riječ o kolapsu. Islamska Republika ostaje netaknuta. Ali ovo sugerira nešto suptilnije – sustav se bori kako bi pretvorio utjecaj koji ima, primjerice sposobnost zatvaranja Hormuškog tjesnaca, u jasnu strategiju u trenutku velikog pritiska. Država i dalje može djelovati na više frontova, ali se muči s odašiljanjem jasnog smjera vlastitim centrima moći.

U iranskom političkom modelu signaliziranje je način na koji se održava koherentnost sustava. Za sada sustav drži liniju, održava kontrolu i izbjegava bilo kakav vidljivi slom unatoč rastućem pritisku. Ipak, sve se češće postavlja pitanje provodi li se ta koherentnost doista ili se o njoj samo javno priča, zaključuje BBC u svojoj analizi.