Index je kandidatima za predsjednika ponudio da napišu tekst u kojemu bi građanima objasnili zašto baš on ili ona zaslužuju vaš glas. Tekstove objavljujemo danas bez ikakvih izmjena i u cijelosti kako su nam poslani.

Drago mi je da se u božićno vrijeme, nekoliko dana uoči hrvatskih predsjedničkih izbora, mogu osobno predstaviti čitateljima Indexa. Naravno, svjestan sam toga da u svjetonazorskom i ideološkom smislu nisam na svome "terenu", i da je mala vjerojatnost da će moj tekst doživjeti aplauz i pozitivne reakcije čitatelja tog portala. Ne kanim, naime, glumiti nešto što nisam, ali budući da doista želim biti predsjednik svih Hrvata, ali i svih hrvatskih državljanki i državljana, smatram kako nije korektno odbiti suradnju i dijalog i s onima koji se vjerojatno ne ubrajaju u moje birače.

Galerija

Primoran sam, dakle, hvaliti samoga sebe, a taj mi položaj i nije sasvim ugodan. Krenimo od nekoliko najvažnijih crtica iz mojeg životopisa. Rođen sam 1965. godine u Imotskome, kao prvo od petero djece danas pokojnih Dinka i Darinke, hrvatskih idealista i rodoljuba koji su svoja uvjerenja platili time što su najljepše životne godine nemalim dijelom proveli po jugoslavenskim komunističkim tamnicama, a kasnije su nosili teret neimaštine i posebno tegotan križ zdravstvenog stanja mojega sada pokojnog brata Domagoja.

U Imotskome sam, dakle, proveo djetinjstvo i mladost, da bih u jesen 1984., nakon odsluženja vojnog roka, otišao u Zagreb na studij prava koji sam završio u ljeto 1988. godine. Vrijeme studija proveo sam uglavnom u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici i obližnjim kafićima, u studentskim menzama, i sobici površine 8 m2 u nedovršenoj kući obiteljskog prijatelja na zagrebačkim Ravnicama, bez parketa i grijanja, a jednim dijelom i bez kupaonice te s WC-om u dvorištu koji se je zimi smrzavao.

Bilo je to za mene sretno razdoblje unatoč činjenici da sam se, primjerice, morao voziti tramvajem s Ravnica do studentskog doma na Savi kako bih se otuširao. Te i takve nedaće pomogle su mi da neke druge stvari cijenim više od materijalnih. Ipak, mučilo me je to što mi je, kao "državnom neprijatelju", u studentsko doba oduzeta putovnica, pa nisam mogao pratiti prijatelje na njihovim povremenim putovanjima i hodočašćima u inozemstvo. No, umjesto toga, novac sam trošio na kazalište, kino, časopise i knjige koje i danas rado čitam, ubrajajući se u strasne bibliofile.

Na zadnjoj godini studija oženio sam se Marianom r. Ujević, s kojom sam u braku i danas, i dobio sina Trpimira (a kasnije će se roditi Zvonimir i Mislav). Nakon završetka studija vratio sam se u Imotski, u odvjetnički ured pok. oca Dinka, ubrzo sam počeo raditi i kao sudski tumač za njemački jezik, a u ljeto 1990. - pred početak Domovinskog rata - počeo sam objavljivati svoje prve tekstove i novinske članke. 

U to vrijeme četiri su generacije naše obitelji živjele pod istim krovom u Imotskoj krajini, a strahovitu je gužvu domalo povećala i izbjeglička hrvatska obitelj iz Turije kod Konjica koja nam se je pridružila u proljeće 1992. Sve to mi je olakšalo odluku - nakon što sam sudjelovao u radu kriznog stožera za općinu Imotski i organizaciji poznate 3. ("imotske") bojne 4. brigade HV-a, te nakon što sam više od pola godine obavljao dužnost pomoćnika za pravne poslove 115. brigade - da se prijavim na natječaj Ministarstva vanjskih poslova koji me je krajem 1992. odveo u hrvatsko veleposlanstvo u Švicarskoj, kao ugovornog diplomata u najnižem diplomatskom rangu atašea. 

Iz Švicarske se u Zagreb vraćam ujesen 1995., kada počinjem raditi kao savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnosa Ministarstva unutarnjih poslova, da bih se u rujnu 1997. vratio u odvjetništvo, od kojega živim do danas. U svojoj bogatoj karijeri, s ponosom mogu reći da sam pred hrvatskim i međunarodnim sudovima branio čitav niz optuženih hrvatskih branitelja.  

Osim toga, od 1990. do danas objavio sam više tisuća tekstova, višedesetljetni sam glavni urednik časopisa Politički zatvorenik (glasila Hrvatskog društva političkih zatvorenika), objavio sam jedanaest knjiga, pedesetak znanstvenih i stručnih članaka s područja prava, povijesti, sociologije i književnosti, modernu povijest sam doktorirao 2015., a Hrvatski institut za povijest izabrao me je 2020. u zvanje znanstvenog suradnika. 

Osjetio sam da je vrijeme za intenzivniji politički angažman

Osjećam, dakle, da sam se ostvario u profesionalnom i obiteljskom smislu, i da je vrijeme za intenzivniji politički angažman. Politički razmišljam oduvijek, teška je obiteljska povijest nužno ostavila traga na meni. Neizravno se politikom bavim praktično u svakoj rečenici koju sam objavio od 1990. do danas, a izravno sam se njome bavio ranih 1990-ih u redovima Hrvatske stranke prava, ali i u kasnijim životnim fazama. "Dres" je uvijek ostao isti - uvijek sam bio članom organizacija koje su najveće vrijednosti vidjele u neovisnoj hrvatskoj državi, u suverenome hrvatskom narodu i tradicionalnim vrijednostima naslonjenima na kršćanski nauk. 

Osjećajući težinu trenutka, najavio sam svoju predsjedničku kandidaturu na stranicama Hrvatskog tjednika 23. svibnja 2024. kao prvi od osam današnjih predsjedničkih kandidata (premda neki uporno govore neistine, svojatajući sebi taj primat, kao da je on osobito važan). 

Smatram da je u posljednjim godinama došlo do svojevrsnoga sloma međunarodnog prava i poretka, i pribojavam se da bi globalne nestabilnosti mogle imati odjeka i u neposrednome hrvatskom susjedstvu. Svjestan sam pokušaja da se marginalizira i uništi Hrvate u susjednim nam državama, pa i u BiH, a svjestan sam i činjenice da srpski imperijalizam, od kojega nam zubi trnu već stotinjak godina, nije nestao s političke pozornice. 

Svjestan sam i nepravedne raspodjele gospodarske i političke moći u hrvatskom društvu

Svjestan sam i izazova s kojima se suočavaju Europska unija i NATO savez, baš kao i onih snaga u Hrvatskoj koje bi nas, umjesto na Zapadu, radije vidjele na Istoku te u balkanskim i južnoslavenskim državno-političkim koncepcijama. Svjestan sam i nepravedne raspodjele gospodarske i političke moći u hrvatskom društvu - mahom je ona u rukama oportunista, lažnih konvertita i struktura nekadašnje komunističke partije. 

U takvim elitama uočavam nedostatak vizije i hrabrosti, koji rezultira kratkovidnom i kukavičkom politikom, a ona rađa korupcijom, nepovjerenjem prema hrvatskoj državi i njezinim institucijama, malodušnošću i svojevrsnim odustankom od hrvatske države i državnosti. Smatram da veliki dio naših problema izvire iz dotrajaloga političkog sustava i sustava vlasti, pa u svome programu, između ostaloga, predlažem izmjene ustava kojima bismo to promijenili i demokratizirali hrvatsko društvo. 

Zaključno, kao osoba s bogatim životnim i profesionalnim iskustvom, kao netko tko je na svojoj koži iskusio nepravdu, neimaštinu i zla totalitarizma, znam cijeniti ljudsko dostojanstvo i vrijednost svakog čovjeka neovisno o razlikama koje među nama postoje - jer, intelektualno sam izgrađen u kršćanskome i slobodarskome hrvatskom duhu. Zato sam uvijek spreman na oštru polemiku o načelima i vrijednostima, a nikad na osobno vrijeđanje i ponižavanje onih koji misle drugačije. 

Pozivam, dakle, Hrvatice i Hrvate da ozbiljno pristupe predstojećim izborima, da prouče programe i životopise kandidata te da odluče u skladu sa svojom savješću. Svaki glas je važan i svatko od nas nosi dio odgovornosti za budućnost Hrvatske - vrijeme je da to shvatimo i da u ime slobode i demokracije razvijamo našu nacionalnu i građansku svijest.

Tomislav Jonjić