Foto: Index/FAH

JEDNO se može bez sumnje reći za pokojnog ruskog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima Vitalija Čurkina: bio je profesionalac. Čurkin je prošlog tjedna umro dan prije svog 65. rođendana na radnom mjestu u New Yorku na kojem je proveo zadnjih 11 godina, a 16 godina prije toga na drugim pozicijama.

„Gubitak koji je Rusija podnijela (njegovom smrću) težak je i nezamjenjiv“, priopćio je Čurkinov zamjenik Pjotr Iljičev i poetično dodao: „Ostao je na svom poslu do zadnje minute. Posvetio je svoj život obrani interesa Rusije i moglo ga se naći na samim linijama fronte i na najstresnijim pozicijama.“

Čak ni kolege, koji su često bili na suprotnim stranama u oštrim raspravama u Vijeću sigurnosti, imali su samo riječi hvale za Čurkina. „Diplomatski div i divan karakter“,  napisao je britanski veleposlanik Matthew Rycroft na Twitteru. „Diplomatski maestro i vrlo brižan čovjek koji je učinio sve što je mogao da prebrodi razlike između Rusije i SAD-a“, opisala ga je na istoj društvenoj mreži američka veleposlanica Samantha Power. O mrtvima očito sve najbolje.

Nesposobni za sram

Jer, Power nije uvijek bila tako galantna  prema Čurkinu i zemlji koju predstavlja. Evo što je rekla na izvanrednoj sjednici Vijeća sigurnosti o Siriji prije samo dva mjeseca: „Alep će se pridružiti redovima onih događaja u svijetu koji definiraju moderno zlo, koji su ljaga na našoj savjesti desetljećima kasnije. Halabdža, Ruanda, Srebrenica i sada Alep. Asadovom režimu, Rusiji i Iranu, vaše snage i posrednici vrše ove zločine...Tri zemlje članice doprinose omči oko civila. Jeste li zaista nesposobni za sram? Nema li zaista ništa što vas može posramiti? Nema li nijednog barbarskog čina prema civilima, nijedne egzekucije djeteta koje vam se uvuče pod kožu? Nema li ničega o čemu nećete lagati ili to opravdavati?“

No Čurkin se nije dao zbuniti njenom izravnošću. Prekaljeni ruski diplomat podrugljivo joj je odvratio joj je da „zvuči kao majka Tereza“ i opomenuo je da „se sjeti rezultata vlastite zemlje“, posebno u „intervenciji u Iraku“ i „odmotavanju sirijske krize“. I naravno, ustvrdio da ruske snage nisu vidjele, kamoli sudjelovale, „ni u kakvom kršenju međunarodnog humanitarnog prava“.

Doista, nijedna strana posredno ili izravno uključena u ratni košmar u Siriji nije nevina. Ali po razmjerima razaranja i smrti, svi drugi, čak i ISIS, blijede u usporedbi sa snagama koje se bore za Asada. Nijedna američka akcija u Siriji i Iraku, uključujući bitku za Mosul koja još traje, ne može se mjeriti s potpunom bezobzirnošću prema životima civila koju su pokazali Rusija i njeni saveznici. Kao što je i novo izvješće dokazalo, u Alepu su namjerno gađali civilne mete, posebice bolnice i klinike, surovo kažnjavajući „taoce“ zbog toga što se nalaze pod kontrolom „terorista“.

Serijski ulagač veta  

Naravno, Čurkinova „obrana interesa Rusije“ nije ostala samo na dovitljivim odgovorima. Istog mjeseca, veleposlanik je uredno uložio veto na rezoluciju VS-a o sedmodnevnom primirju u toj ljudskoj klaonici. U listopadu iste godine, „diplomatski div“ uložio je veto na još jednu rezoluciju o zoni zabrane leta iznad tog grada. Blokirao je ukupno 6 rezolucija koje bi pokušale zaustaviti krvoproliće, okončati opsade, ili osigurati da Međunarodni kazneni sud procesuira ratne zločine.

No nije Sirija bila jedina na meti serijskog ulagača veta. U srpnju 2015. „diplomatski maestro“ blokirao je rezoluciju kojom bi se formirao tribunal za istragu i kažnjavanje odgovornih za rušenje malezijskog zrakoplova iznad Ukrajine s 298 članova posade i putnika, uglavnom nizozemskih. Međunarodna istraga utvrdila je da je zrakoplov srušen raketnim sustavom BUK  koji je ruskim separatistima dopremljen iz Rusije. 

Istog mjeseca Čurkin je blokirao rezoluciju koja bi proglasila pokolj srpske vojske nad nekih 8 tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. kao genocid. Iako je bila riječ samo o potvrdi kvalifikacije koje su već donijeli Međunarodni sud pravde i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, za Čurkina prijedlog je bio „nekonstruktivan, neprijateljski i politički motiviran“. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov otišao je još dalje i nazvao ga „anti-srpskim“, iako se Srbi ni ne spominju u tekstu rezolucije. Putin je poslušao molbu svog prijatelja Milorada Dodika, a Čurkin je revno izvršio zadatak.

Nije ni čudo da je Čurkina predsjednik Srbije Tomislav Nikolić nazvao „prijateljem Srbije“ i posthumno odlikovao Redom srpske zastave prve klase. Da ga je Putin odlikovao Redom hrabrosti. Potrebna je posebna vrsta hrabrosti, ili možda besramnosti, za ovakvo mrtvo-hladno ismijavanje uspomene na mrtve i patnje preživjelih. Ambasador je sebe zasigurno vidio kao profesionalca i odanog službenika domovine. Ali strahota ovih ratnih zločina u pitanju dobila je novu dimenziju njegovim poricanjem i sofizmima po principu „a što s drugom stranom“ - tako sličnima poricanju sovjetskih zločina u dvadesetom stoljeću.

Američkim novinarima ne otkazuju organi iz nepoznatih razloga

Kad je u intervjuu za Fox News Donald Trump upitan kako može podržavati „ubojicu“ Putina, američki predsjednik odgovorio je kao da je bio na instrukcijama kod samog Čurkina: „Mnogo je ubojica. Mi imamo mnogo ubojica. Mislite da je Amerika tako nevina?“

Naravno da nije, ali američkim novinarima koji kritiziraju predsjednika organi ne otkazuju iz nepoznatih uzroka. Amerika ne negira slanje svojih vojnika u druge zemlje, bombardiranje bolnica, škola i humanitarnih konvoja ni korištenje oružja zabranjenih Ženevskom konvencijom po principu „vjerujte nama, ne dokazima“. Razlika možda nije vidljiva na prvi pogled ciničnom oku, ali vrlo je opipljiva svima koji se nađu u ruskoj „sferi utjecaja“.

Lavrov je otvoreno rekao da želi novi, „post-zapadni svjetski poredak“, što očito nije previše zabrinulo dežurne teoretičare zavjera. Iako on taj poredak opisuje kao „demokratski i pravedan“, nije se loše podsjetiti kako izgleda „demokracija“ u Rusiji: jedan oporbeni političar je ubijen (Boris Nemcov), drugi je ponovo osuđen unatoč odluci Europskog suda za ljudska prava, što ga sprečava da se kandidira (Aleksej Navalni), a treći u egzilu (Gari Kasparov), a čovjek koji je na vlasti 17 godina, sprema se za još jedan mandat.

NATO trenutno nije u stanju zaštititi baltičke države od Rusije

Kad Rusi govore o suverenitetu, nemiješanju u unutarnja pitanja i međunarodnom pravu, valja podsjetiti da su pod sankcijama jer su anektirali dio Ukrajine i izvršili hibridnu invaziju u drugom – o zločinima u Siriji i uplitanju u izbore u SAD-u, ili sad u Francuskoj, da ne pričamo. Kad Trump govori o NATO-u kao „zastarjelom“ savezu, bitno je ne zaboraviti da ruski susjedi – Poljska, Litva, Latvija, Estonija, Finska – jačaju svoju obranu i traže pojačanja NATO saveznika jer nisu zaboravili kako je njihova„suradnja“ s Rusijom izgledala u prošlom stoljeću.

NATO je zaista usred najvećeg slanja vojnih snaga na rusku granicu od kraja Hladnog rata, ali taj je manevar daleko od bezrazložnog. Kao što je zapovjednik američkih snaga za Europu general Ben Hodges upozorio, u trenutnoj situaciji NATO jednostavno ne bi bio u stanju zaustaviti rusku invaziju baltičkih država – što je znatno realnija mogućnost danas nego prije pet godina. Isto vrijedi i za nove sukobe na Balkanu, u koje bi se Rusi, koji su po svemu sudeći već pokušali izvesti puč u Crnoj gori, rado umiješali.

Da, Amerika je bez sumnje najsnažniji imperijalistički akter zadnjih 70 godina. Bahatost, nesmotrenost licemjerje s kojim tako često projicira moć po svijetu, bez obzira na „kolateralnu štetu“ i međunarodno pravo na koje se sama poziva, s pravom izaziva ogorčenost. No je li američko susjedstvo ikad bilo pod tako izravnom kontrolom kao zemlje istočne Europe (uz iznimku Jugoslavije) pod „bratskim“ SSSR-om? Jesu li i oni „rusofobi“ – omiljeni izraz antizapadnih komentatora uz „globaliste“ i „neokonzervativce“?

Globalizam je samo pogrdno ime za zapadne vrijednosti

Kao što je britko primijetio Paul Miller za Foreign Policy, ono što lijevi i desni populisti nazivaju globalizam nije ništa drugo nego pobjeda zapadnih vrijednosti na globalnom planu. Demokracija, ljudska prava i vladavina zakona umjesto samovolje vladara, poduzetništvo i slobodna trgovina umjesto državne oligarhije i trgovinskih ratova, multilateralni međunarodni odnosi temeljeni na  vrijednostima i normama, umjesto bilateralnih odnosa zasnovanih na oportunizmu i moći. (Samo)kritika, pluralizam i institucionalna ograničenja, protiv kojih Trump sve zlokobnije galami, upravo su ona krucijalna razlika između Zapada i istočnjačkih režima.

NATO, EU, UN, WTO, IMF - sve ove poslijeratne institucije, svim njihovim strukturnim defektima i pristranostima unatoč, učinile su svijet stabilnijim i bolje integriranim. Trump ih sada želi sve srušiti u ime autodestruktivne „Amerika prvo“ politike, koja će garantirati povratak na geopolitički kaos iz prošlosti. Ne zaboravimo da su nas u oba svjetska rata uvukli takozvani „suverenisti“ – kojima je nacija bila sve, a pojedinac i čovječanstvo ništa.

Sentor John McCain potpuno je u pravu kad upozorava, kao što je na Sigurnosnoj konferenciji u Munchenu napravio, na „sve snažnije okretanje od univerzalnih vrijednosti prema starim vezama krvi, rase i sektarijanizma“, kao i na „rastuću nesposobnost razlikovanja istine i laži.“ A to je prijetnja zapadnoj civilizaciji jednaka onoj od islamističkog terora. Da deseci milijuna ljudi diljem razvijenog svijeta ne simpatiziraju diktatore i ne preziru demokracije, Amerika nikad ne bi izabrala predsjednika s upravo takvom slikom svijeta. Ne zaustavi li se sadašnji trend, slušat ćemo još ciničnih negiranja zvjerstava iz usta Čurkinovog nasljednika, tko god on bio.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala