Treba li eutanazirati pse koji napadaju ljude?

Treba li eutanazirati pse koji napadaju ljude?
Foto: 123rf

NEIZVJESNA, a potencijalno tragična sudbina trogodišnjeg psa Otta koji je na zagrebačkom Ksaveru prošli tjedan ugrizao četiri osobe, još je jednom otvorila brojna pitanja o tome što bi se sve moglo promijeniti i poboljšati kako bi ljudi i njihovi najbolji prijatelji zajedno živjeli skladnije i sretnije.

 

U petak bi trebala pasti konačna odluka o tome hoće li mladi pas pasmine cane corso postati 32. nesretni pripadnik svoje vrste koji je u protekle dvije godine u Hrvatskoj eutanaziran, kako to planira veterinarska inspekcija, ili će biti poslan na resocijalizaciju da bi eventualno pronašao novog vlasnika, kako to mole i priželjkuju njegovi dosadašnji vlasnici, brojni ljubitelji pasa i utočište u Dumovcu u kojem je trenutačno smješten. Za sada se čini da je inspekcija odlučna, osobito jer je izrekla mjeru eutanazije još prošle godine.

Ljudi koji uzimaju pse trebali bi znati što rade

Tomislav Trninić, dugogodišnji trener za školovanje pasa, smatra da prostora za poboljšanje u sustavu ima dosta. Prije svega, uzgajivači i udomljivači trebali bi voditi više računa o tome da odgovarajući pas završi u odgovarajućim obiteljima sa svim nužnim uvjetima.

"Primjerice, pasmina cane corso nije za vlasnika početnika. To je mentalno čvrsta pasmina koja ima izrazite osobine psa čuvara koji vrlo žestoko brani svoj teritorij", kaže Trninić.

Slično vrijedi za gotovo sve radne pasmine koje imaju izraženi obrambeni nagon.

"Kada nabavljaju pse, baš kao i druge kućne ljubimce, ljudi bi se trebali dobro uputiti u ono što će za njih taj čin predstavljati. Ljudi često nisu svjesni kakvu životinju uzimaju, nisu spremni žrtvovati svoje slobodno vrijeme, a najčešće ne znaju kako će odgojiti psa kojega uzimaju. Nekim pasminama treba malo više vremena da se obuče, školuju i socijaliziraju. Ne možemo uspoređivati po prirodi zlatnog retrivera ili labradora s cane corso, njemačkim ovčarom, rotvajlerom, argentinskim psom i sličnim pasminama. Ljudi se kod uzgajivača i u Kinološkom savezu moraju dobro raspitati o određenoj pasmini koju bi htjeli nabaviti ili udomiti. Trebaju iskreno reći koliko imaju vremena, kakve imaju mogućnosti i koliko znanja o psima", tumači naš iskusni trener kroz čije su ruke prošle stotine pasa, uključujući i policijske i pse tragače.

Obuke i testovi za pse i vlasnike

Posljednjih dana u javnosti se često postavljalo pitanje ne bi li opasni psi i njihovi vlasnici trebali prolaziti određene obuke i testove. Naš trener kaže da to već postoji u svijetu, pa i u Hrvatskoj.

"U svijetu postoji bihevioralni test koji pas prolazi zajedno sa svojim vlasnikom. Naglasak je na tome da vlasnik treba sudjelovati u testu. Primjerice, u Sloveniji vlasnik koji prođe takve testove imat će određene olakšice u slučaju da pas ipak nekoga ugrize. To su testovi poslušnosti i socijalizacije u gradu. Njihov kinološki savez u tom je pogledu povezan s ministarstvom unutrašnjih poslova. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji obaveza da vlasnici prođu takav test. U Njemačkoj vlasnici opasnih pasmina moraju biti registrirani kod ministarstva. Zna se tko smije, a tko ne smije posjedovati takve pse. Prije svega takvi ljudi ne smiju biti osuđivani. Test ponašanja obavezan je za one koji sa svojim psima žele biti uključeni u različita natjecanja pasa. Naravno, riječ je o radnim natjecanjima, a ne onima u ljepoti. Takav test obuhvaća osnovnu razinu školovanja pasa i svakom vlasniku trebalo bi savjetovati da ga prođe. On u biti pokazuje je li vlasnik sposoban kontrolirati svojeg psa", tumači naš sugovornik.

U Hrvatskoj ne postoje institucije koje bi se bavile resocijalizacijom pasa. Postoje samo udruge i pojedinci, treneri koji su ovlašteni da rade sa psima.

Koliko je problem u prirodi psa, a koliko u vlasnicima?

U ovakvim situacijama često se postavlja pitanje koliko je agresivno ponašanje pasa stvar prirode, odnosno genetike, a koliko odgoja, odnosno vlasnika.

Trninić kaže da je genetika dosta bitan čimbenik, no ključan je ipak čovjek.

"Čovjek od benignog labradora ili pudla može napraviti agresivnog psa ako se prema njemu ne zna postaviti. Oko 90 posto je do čovjeka, do toga koliko se bavi psom i do njegove spremnosti da potraži pomoć stručnjaka."

Ima li smisla preodgajati opasnog psa ili ga treba eutanazirati?

Jedna od dvojbi koje se ovih dana nameću također je i može li se opasan pas poput Otta resocijalizirati ili bi ga trebalo eutanazirati.

Prema zakonu, kada dođe do ugriza, postoje određene mjere koje vlasnik treba obaviti. Primjerice, treba donijeti potvrdu da je pas čipiran, da je steriliziran, da je prošao test socijalizacije i sl. Vlasnik mora imati potvrdu da nije kažnjavan te da je radno sposoban.

Mjera eutanazije je zadnja ako druge mjere nisu dale zadovoljavajuće rezultate. Moguće je i rješenje, ako se utvrdi da problem nije u psu, nego u vlasniku, da se pas da na udomljavanje nekome drugome. Veterinarska inspekcija na temelju procjene incidenta izriče mjere za vlasnika i psa. Test, primjerice, sadrži provjere reakcija psa na glasne zvukove, na prolazak bicikla, na grupu ljudi, na maženje stranih osoba i sl., drugim riječima, provjere reakcija na uobičajene situacije s kojima će se susretati u svakodnevnom životu.

Dio problema je u tome što neki problematični vlasnici ne ispunjavaju mjere koje je inspekcija zatražila. Inspekcija bi mogla eventualno provjeravati u registru koje mjere izdanih rješenja nisu provedene. Ideja je da se život psa nastoji sačuvati ako je ikako moguće.

Iskusni Trninić smatra da je resocijalizaciju moguće učiniti sa svakim psom.

"No ako je pas više puta nekog ugrizao, više ga ne bi trebalo vraćati istim vlasnicima. Naime, smatram da pas nije kriv za incidente, nego vlasnici koji nisu znali kakvog psa nabavljaju, koji ga nisu školovali na odgovarajući način. Dakle, nakon resocijalizacije pas bi trebao ići u ruke ljudi koji će dobro znati što rade", kaže Trninić.

Napominje da je problem u tome što treneri pasa koji ih mogu dovesti u red ne mogu garantirati da će oni dobro funkcionirati u obitelji koje će ih potom udomiti.

"Treneri pasa mogu odraditi resocijalizaciju ako pas nije previše traumatiziran. No problem je u tome što nitko ne može biti siguran da će nova obitelj znati vladati njime. S druge strane, ljudi koji se bave školovanjem i treniranjem pasa nemaju dovoljno resursa i obično imaju svoje pse kojima se moraju baviti tako da sami ne mogu udomiti sve pse koji su problematični. Štoviše, oni su često i sami uzgajivači. U takvim situacijama jedino pravo rješenje bilo bi da se nađe obitelj ili pojedinac kojem bi išao određeni pas te da oni zajedno prođu resocijalizaciju. No ja se osobno, sa svih tridesetak godina iskustva, nikada ne bih usudio garantirati da sam nekog problematičnog psa toliko resocijalizirao i istrenirao da on više nikada nikoga neće ugristi", tumači Trninić koji kaže da Kinološki savez ulaže puno truda da se stvari poboljšaju.

"Kinološki savez tu puno pomaže svojim članovima. Ako pas nije prošao obuku i testove socijalizacije, Savez ga neće pustiti da ide dalje u uzgoj. Osobno znam i brojne uzgajivače koji se puno trude oko svojeg uzgoja, što se vidi po rezultatima – ne samo po uspjesima na izložbama već i po zadovoljnim vlasnicima kućnih ljubimaca koji su se dobro uklopili u njihov svakidašnji život i sl. No postoje i oni kojima je na pameti samo biznis, ne žele se držati pravila uzgoja Kinološkog saveza. Neki ih popularno nazivaju štancerima i tu je riječ o tzv. crnom uzgoju."

Psa ne bi trebalo birati samo po izgledu već i prema uvjetima

Trninić kaže da je ključna stvar da se ljudi dobro informiraju o prirodi i potrebama pasa koje kupuju, što se ne odnosi samo na uvjetno rečeno opasne pse ni samo na čistokrvne već na svakog psa, bio on kupljen, udomljen ili darovan.

"Primjerice, mnogi ljudi kupuju prekrasne njemačke ptičare koji nisu agresivni i nisu psi čuvari, da bi ih potom držali u centru grada što je za njih neprimjereno jer im treba puno prostora, to su psi širokih polja. Problem je u tome što vode računa samo o tome da li im se neki pas sviđa izgledom, a ne o tome što psu odgovara. Ista stvar vrijedi i prilikom udomljavanja, to se ne tiče samo čistokrvnih pasa. Svaka udruga koja udomljuje pse trebala bi imati zaposlenog licenciranog trenera koji zna sa psima kako bi svaki koji prođe kroz sklonište prošao i socijalizaciju. Takav pas s određenim karakteristikama trebao bi naći odgovarajuću obitelj. U tom smislu nije dobro da se psi bez reda, bez stručnih informacija o njima i rada s njima, udomljuju preko društvenih mreža, iako jako poštujem trud volontera koji se time bave. Udruge koje udomljavaju pse trebale bi imati stručnjake koji bi radili i sa psima i s budućim vlasnicima koliko je to moguće", zaključio je naš trener.

Hoće li novi pravilnik donijeti dobre novosti?

Tajnik Kinološkog saveza, doktor veterinarske medicine Bojan Mataković, kaže da je trenutačno u tijeku proces izmjene pravilnika o postupanju s opasnim psima.

"Stvari se moraju uskladiti s novim zahtjevima u području zaštite životinja. No i neke druge stvari treba unaprijediti. Mi smo s naše strane uputili dva prijedloga za novi pravilnik. Prema jednom trebalo bi bolje definirati incidente poput ugriza. Takvi psi trebali bi ići na ispit socijalizacije pa ako ga ne prođu, trebali bi ići na edukaciju po određenom programu i potom ponovno na ispit kako bi se vidjelo može li se pas uključiti u okolinu. Drugi prijedlog jest da se u urbanim sredinama s više od 30.000 stanovnika za držanje pasa određene visine i težine uvede obavezno testiranje socijalizacije koje bi bilo slično, ali nešto jednostavnije od onoga koje već postoji za opasne pse. Opasnim psima smatraju se oni koji su nekoga već ugrizli, kao i psi koji po svojoj pasmini spadaju u takve, primjerice pit bul terijeri", kaže Mataković.

Većina opasnih pasa nije iz uzgoja

Ističe da su podaci veterinarskih inspekcija pokazali da je među psima koji su bili uključeni u incidente vrlo malo onih koji imaju rodovnik, odnosno koji dolaze iz kontroliranog uzgoja.

"Taj udio manji je od jedan posto. U posljednjih par godina svega su tri psa s rodovnicama prijavljena inspekciji kao opasni. Prema novom prijedlogu u urbanim sredinama potencijalno opasnim psima smatrali bi se svi psi, neovisno o tome jesu li čistokrvni ili križanci, koji su veći od 40 centimetara i teži od 20 kilograma. Naime, nije svejedno hoće li vas ugristi pas od 60 kg ili neki mali psić poput maltezera. Ideja je da se pse ne procjenjuje samo na temelju pasmine jer bi time najviše bili zakinuti čistokrvni psi kojima se ona najlakše može dokazati, a oni zapravo čine vrlo mali udio među psima koji uzrokuju ozljede. Konačno problem je u tome da se mnogi psi u upisnik upisuju prema izjavama vlasnika, što uopće ne mora biti istinito. Primjerice, ranije je puno više ljudi prijavljivalo da ima pasminu terijera tipa bul kada je to bilo moderno. No od kada postoje neke zakonske regulacije, broj njihovih prijavljivanja se smanjio", kaže Mataković.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara