Treba li nam zaista neradni dan za obilježiti tragediju Vukovara?
AKO VOLITE šetnje po Hrvatskoj, posebno po slavonskim šumama, na putevima koji vode do vrhova gdje su televizijski i drugi odašiljači, naići ćete na spomenike palim u Domovinskom ratu. Obično je takav spomenik negdje nekoliko metara od ceste, diskretan, jednostavan, u zelenilu.
Kada naiđem na takav spomenik pročitam imena, pokušam ih barem nakratko zapamtiti, a ako nije neko zaštićeno područje, uberem nekoliko cvjetova i stavim pred spomenik. Tiho zahvalim ljudima koji su omogućili da slobodno šećem slavonskim brdima, ljudima koji su svojim životima zaustavili suludu velikosrpsku ideju. Za to mi nisu potrebni nikakva pompa i protokol niti tražim neki poseban slobodan dan. Kao što to ne tražite i niste tražili ni vi koji ovo čitate i koji ste redovno osvjetljavali lampama vukovarske ulice u našim gradovima na Dan sjećanja, svi vi koji biste tu večer sjećanja upalili svijeću na prozoru ili istakli državnu zastavu.
Ljudi su spontano obilježavali sjećanje na tragediju Vukovara
Sjećanje na tragediju okupacije Vukovara nešto je što se spontano pojavilo među hrvatskim građanima, dugo prije nego što je itko izmislio neki protokol. Označavanje svake vukovarske ulice u Hrvatskoj svijećama i zastavama, svijeće na prozorima tisuća kuća i stanova, jedna tiha večer sjećanja. Pokrenuli su to sami građani, bez puno riječi, bez velike organizacije, kako bi se reklo, iz srca, iz poštovanja prema onima koji su dali živote za našu slobodu i kao poštovanje onima koji su preživjeli, no prošli pakao i ratnog Vukovara i kasnijih srpskih logora.
Kako su godine prolazile, organizaciju paljenja svijeća i drugih događaja preuzele su udruge pa su se uključile i škole, no i dalje je to ostala jedna narodna, naša zajednička inicijativa. Inicijativa koja je postala tradicija pa smo posljednjih godina mogli vidjeti generaciju koja je u doba pada Vukovara bila u tinejdžerskim ili studentskim godinama kako dolazi u vukovarske ulice s djecom zapaliti svijeću. Sjećam se, prolazio sam prije nekoliko godina baš Vukovarskom u Zagrebu, bila je lagano maglovita noć kakve uostalom jesu u Zagrebu u studenome. Velik broj ljudi koji su upravo palili svijeće bilo je u svojim četrdesetima i pedesetima, no s novom generacijom, sa svojom djecom.
Prenositi tako osobno, primjerom i razgovorom, paljenjem svijeća i objašnjavanjem zašto se te svijeće pale, prenositi tako priču o Vukovaru u jesen 1991. vrijedi više nego bilo kakvo institucionalno obilježavanje, lekcija u knjizi ili televizijska emisija i posebno vrijedi više nego bilo kakav govor političara. Podaci u knjigama i slova na portalima lete i prolaze, no djeca koju su roditelji izveli sjećat će se skromnog, dostojnog i primjerenog obilježavanja tragedije jednog grada, grada koji je dao sve kako bismo imali svoju slobodu.
HDZ proglašava neradni dan - jer nema što drugo ponuditi
Gotovo 30 godina od pada Vukovara, četvrt stoljeća nakon rata, i dosta preko 20 godina od kada je mirnom reintegracijom Vukovar vraćan u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, HDZ se sjetio 18. studenoga proglasiti neradnim danom.
Uveden je "Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje". Neradni dan 18. studenoga. Kome je on trebao kao neradni dan? Građanima? Građani su tragediju Vukovara i Škabrnje obilježavali i bez toga. Obiteljima žrtava? One svoj gubitak u tišini osjećaju i obilježavaju svaki dan.
Čemu dakle neradni dan? Ove godine pada u srijedu, naredne će biti možda četvrtak ili petak pa će početi ona standardna hrvatska priča: ako radimo dan kraće prije neradnog dana pa se uzme jedan slobodan dan i sve to spojimo. Dan koji je bio simbol postat će ovako samo još jedan slobodan dan za stvaranje produljenog vikenda. Ljudi će iskoristiti vrijeme za završne godišnje radove na selu, posjete vikendicama, radove u stanu i što sve već Hrvati rade kada imaju produljeni vikend. U sjećanju, u žalovanju, manje često znači više. Protokol i državna obveza označavanja - ne znače više u srcima ljudi. Znače upravo sljedeće - ovo je još jedan slobodan dan. I produljeni vikend.
Neradni dan je trebao samo HDZ-u. Znamo svi što se događa sa Slavonijom, gospodarski i demografski, unatoč svim subvencijama i ostalim mjerama vladajućih, ljudi odlaze. Neka manja mjesta već sada izgledaju sablasno prazna. A političari se pojave jednom godišnje u Koloni sjećanja i ostala 364 dana ih nema ni u Vukovaru, a i Slavoniju općenito prilično izbjegavaju. Tu su taj jedan dan, tu su dok su kamere i tu su dok su novinarske ekipe okolo. Kako Slavoniji ništa nisu dali, odlučili su dati eto slobodan dan sukladno "Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj", kako bi eto pokazali svijetu da nešto rade, a i kako bi pokazali veteranima da se brinu za vrijednosti Domovinskog rata. U pitanju je čista politička odluka i forma. Pojavit će se taj jedan dan i položiti vijence, zgodno koristeći priliku da se treba držati protokola, a ne pitati zašto su Vukovar i cijela Slavonija u stanju kakvom jesu.
Tragediju Vukovara i Škabrnje treba obilježiti. Mirno, dostojanstveno, osobno. Zapaliti svijeću, položiti cvijeće, sjetiti se tih ljudi. No naglašeni državni protokol, obveza obilježavanja definirana Zakonom i cijela politička pompa oko političara koji taj dan dolaze u Vukovar nam ne trebaju. To je HDZ-ova forma, kao što je sve što oko razvoja Hrvatske HDZ radi obična forma za pokazivanje na televiziji.
Kako su se u sve upetljale korona i zabrane okupljanja promijenili su i preporuke, da bi se ovogodišnja Kolona sjećanja, prva gdje je 18. studenoga neradni dan, mogla održati. Bilo bi politički valjda nezgodno da je drugačije. Bitno je njima ispuniti formu, a skoro su i lokalni izbori pa će početi licitiranje tko je veći Hrvat u Slavoniji.
Ne zanima ih da će se ljudi neminovno grupirati, a slijedom vremena većina veterana je već u zdravstveno rizičnim skupinama. No forma se mora održati. Kao da je HDZ ikada mislio na išta osim svog rejtinga.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa kako bismo smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost vlastitih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati