Treba li se bojati morskog psa snimljenog kod Makarske?

Treba li se bojati morskog psa snimljenog kod Makarske?
Screenshot: Facebook

VRSTA morskog psa mako, odnosno kučak, kakva je ovih dana viđena kod Makarske, može biti opasna za ljude, no njihovi napadi izuzetno su rijetki, tvrdi Pero Ugarković, suradnik Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu te urednik portala Podvodni.hr.

Prema podacima ISAF-a (international Shark Attack File), od 1580. do 2017. zabilježeno je samo devet napada makoa na ljude, od kojih je samo jedan bio smrtonosan. Dakle, samo jedna smrt u više od četiri stoljeća! Štoviše, podaci pokazuju da je manja vjerojatnost da poginemo od napada bilo kojeg morskog psa, bilo koje vrste, nego od pčela, mrava, krava, pasa, konja i drugih životinja koje uglavnom smatramo bezopasnima. Naime, godišnje se u cijelom svijetu bilježi manje od šest smrtonosnih napada morskih pasa.

Nažalost, makoi, koji se smatraju ugroženom vrstom, znaju se optuživati za napade na ljude značajno češće nego što je to zaista istina. Najbrži su morski psi na svijetu, s brzinom od oko 70 km na sat. Vrlo su moćni tako da znaju iskočiti po devet metara u vis, osobito kada su uhvaćeni na udicu. Također, znaju narasti do preko četiri metra pa teoretski mogu napasti i ozlijediti ljude. Najveća zabilježena jedinka makoa, ulovljena u Turskoj krajem 1950-ih godina, bila je duža od 5 metara. Međutim, čini se da ljude ne doživljavaju kao plijen, a u većini suvremenih napada bili su isprovocirani ili uhvaćeni na udicu.

Ugarković, kojem je jučer nakon objavljivanja statusa o makou na Podvodnom na Facebooku neprekidno zvonio mobitel, za Index je rekao da je primjerak kojeg je snimio njemački turist Michael Braun najvjerojatnije mladunac.

"Po meni nema ni dva metra, no točnu dužinu teško je odrediti jer nema nešto na snimci sa čime bi se mogao usporediti, osim iskustveno po valovima", objasnio je.

Jadran postao rodilište makoa?

"Za sada još ne znamo zašto se ta vrsta vratila u Jadran. Je li to zbog veće temperature mora, kakvu oni vole, ili nekih drugih razloga. Do sada smo pronašli samo juvenilne primjerke, one koji još nisu spolno zreli. Morski psi dnevno prevaljuju velike razdaljine tako da je teško reći gdje bi on danas mogao biti. Možda čak više nije u Jadranu", dodao je.

Ugarković kaže da se posljednjih godina makoi redovno bilježe u Jadranu, o čemu je zajedno s kolegama Davidom Udovičićem, Franom Madiracom i Brankom Dragičevićem objavio znanstveni rad.

Osam primjeraka morskog psa mako Isurus oxyrinchus (Rafinesque, 1810) zabilježeno je od 2014. do 2017. u Jadranskom moru. Primjerci predstavljeni u radu identificirani su na temelju fotografskih dokaza. Učestalost mladih primjeraka sugerira da bi Jadran mogao biti rastilište te vrste, osobito njegov istočni dio, pišu u uvodu rada autori.

"Mako se niz godina nije viđao u Jadranu, smatralo se da je možda čak i nestao, no zadnjih nekoliko godina vratio se u naše more. Svi noviji primjerci zabilježeni u Jadranu bili su mladi morski psi dužine do 1,5 metara", rekao je Ugarković, dodavši da za sada nema dokaza o koćenju ove vrste u Jadranu, dok je poznato da se kote u Egejskom moru.

Ugarković kaže kako očekuju da će tijekom ovog ljeta biti novih opažanja, što je logično jer će mnogo više ljudi biti na moru, međutim smatra da se ne treba bojati napada jer nije zabilježeno da su mladunci napadali ljude. Osim toga, ova, i srodne vrste ulgavnom su stanovnici otvorenog mora i rijetko zalaze blizu obale.

Branko Dragičević iz IZOR-a kaže da osim za makoa, Jadransko more predstavlja važno područje i nekim drugim vrstama velikih morskih pasa koje ga periodički posjećuju iz trofičkih ili reproduktivnih razloga.

„Primjerice, u Jadranu su zabilježene i mlade jedinke Atlantske psine (Lamna nasus), što upućuje na važnost ovog područja kao rastilišta mladunčadi“, tumači Dragičević.

Stanovnik tropskih i umjerenih mora

Mako (Isurus oxyrinchus) je dobio ime po maorskom nazivu za morske pse. Prilično je velik morski pas. Prosječna dužina odraslog primjerka kreće se oko 3,2 metra, a težina oko 100 kg. Međutim, najveći verificirani primjerak uhvaćen 1973. kraj francuske obale bio je dug 4,45 metara, a najteži, izmjeren na talijanskog ribarnici, oko 1000 kg. Nastanjuje tropska i umjereno topla mora. Živi u sloju od površine do oko 150 metara dubine, uglavnom daleko od kopna, mada se povremeno zna približiti obalama, najčešće nekih otoka. Rijetko se nalazi u morima hladnijim od 16 °C.

U potrazi za plijenom ili radi parenja prevaljuje goleme udaljenosti. Jedan primjerak označen u Kaliforniji u prosincu 1998. ulovljen je u japanskim vodama Tihog oceana, što znači da je proputovao 2.776 km. Jedan drugi prešao je 2.128 km u samo 37 dana, što znači da je prosječno prevaljivao oko 58 km na dan.

Hrani se glavonošcima, koštunjavom ribom poput tune ili sabljarke, no može napasti i druge morske pse, dupine, morske ptice i kornjače. Uglavnom napada munjevitim, iznenadnim vertikalnim izlaskom iz dubine prema površini. Prije toga pliva ispod plijena i proučava ga. Svaki dan u prosjeku pojede oko 3% svoje težine.

Ženke su veće od muškaraca i žive duže, oko 32 godine. Mužjaci ranije sazrijevaju, oko osme godine, a ženke oko 18.

„Nažalost, mako je, kao i brojne druge vrste morskih pasa i općenito hrskavičnjača, ugrožen i to primarno od strane čovjeka. Neracionalan i nereguliran izlov rezultirao je drastičnim smanjenjem broja ove i brojnih drugih vrsta velikih morski pasa. Kao vršni predatori, ove životinje igraju esencijalnu ulogu u morskom ekosustavu te o njihovom opstanku ovisi i naš“, poručio je Dragičević.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara