Trebamo li se bojati skorog kloniranja ljudi?

Trebamo li se bojati skorog kloniranja ljudi?

Foto: 123rf

NEDAVNA objava kineskih znanstvenika da su prvi put u povijesti uspjeli klonirati primate, makaki majmune, izazvala je s jedne strane oduševljenje, a s druge ozbiljno negodovanje.

Vijest je dobra jer predstavlja još jedan primjer koji pokazuje koliko brzo napreduju razne tehnologije koje imaju veliki potencijal primjene u brojnim područjima biomedicinskih i drugih znanosti – od istraživanja i liječenja raznih bolesti, preko rješavanja problema neplodnosti i izumiranja vrsta, do uzgoja organa i produžavanja života. Kloniranje životinja ili organa također bi trebalo smanjiti broj životinja koje se love kako bi se koristile za medicinske eksperimente.

No s druge strane, vijest je naišla i na kritike i upozorenja zbog činjenice da neizbježno otvara brojne etičke dvojbe.

 

Prije svega neki su kritičari, osobito oni iz redova aktivista za zaštitu životinja, istaknuli da su kineski znanstvenici i njihova PR mašinerija predstavili samo pozitivne strane novog uspjeha – dvoje slatkih majmunčića nazvanih Zhong Zhong i Hua Hua. Pritom se ostali mladunci koji su preživjeli samo nekoliko dana ili mjeseci i uginuli u bolestima i mukama ne spominju osim brojkom koja govori da je uspjeh ostvaren tek iz 79 pokušaja.

Neki su podsjetili da je prvi klonirani sisavac - ovca Dolly, koja je stvorena istom tehnikom nakon 277 pokušaja, doživjela samo šest godina, dok je prirodni životni vijek ovaca 20-ak godina.

Očekivano, najviše kritičara osvrnulo se na pitanje koje nas kao ljude najviše plaši, a to je: Što kada počne kloniranje ljudi?

Kineski tim koji je klonirao majmunčiće već je objavio da nema namjeru eksperimentirati s ljudima. No svima je jasno da razvoj znanosti i tehnologije nije moguće zaustaviti ili poništiti, da je samo pitanje vremena kada će pasti i zadnje tehnološke, etičke i zakonske prepreke. Osobito to vrijedi za Kinu u kojoj etičke regulacije nisu uvijek na istoj razini kao što su na Zapadu.

Alarm iz Vatikana


Vatikan, očekivano, vijest nije dočekao samo sa simpatijama. Posebno je osjetljiv na mogućnost kloniranja ljudi.

Nadbiskup Vincenzo Paglia rekao je da je riječ o značajnom doprinosu razumijevanju čovjeka, upozorivši istovremeno da je potrebno procijeniti rizike mogućnosti korištenja takvih eksperimenata na ljudima

„Nije sve što je moguće samim time i ispravno“, rekao je Paglia, predsjednik Papinske akademije za život.

„Uvijek moramo razmatrati kakav učinak naše intervencije imaju na ekosustave i odvagnuti rizike mogućih pogrešaka u upravljanju novim znanjima koja nas u budućnosti mogu odvesti do intervencija na ljudskom tijelu“, dodao je.



Veća nepouzdanost – veće dvojbe


Potaknuti brojnim žustrim polemikama u Hrvatskoj i u svijetu, zamolili smo dvojicu naših etičara Tomislava Janovića i Tvrtka Jolića da predstave svoje viđenje mogućih dvojbi koje bi kloniranje ljudi moglo otvoriti.

Tomislav Janović, predavač kolegija Praktična etika na Hrvatskim studijima, kaže da je u slučaju kloniranja, kao i kod drugih velikih tema primijenjene etike, korisno najprije razlučiti činjenična od normativnih pitanja, a onda vidjeti kako su ona međusobno povezana.

„Primjerice, dva ključna činjenična pitanja jesu: koliko je trenutačno najuspješnija tehnika kloniranja – transferom jezgre somatske stanice (tzv. tehnika SCNT) – pouzdana i kako osigurati genetski materijal za potrebe kloniranja“, kaže Janović.

„S druge strane, ključno normativno pitanje jest za koje svrhe i pod kojim uvjetima je taj materijal dopustivo upotrijebiti. Povezanost tih dvaju skupina pitanja je očigledna. Što je tehnika nepouzdanija, to će nam se kloniranje činiti moralno dubioznijim. Kao i kod svake druge prakse povezane s velikim i dalekosežnim rizicima, moralna dvojbenost izravno je proporcionalna rizicima“, pojasnio je.

„No što ako se – kao što je razumno očekivati, pogotovo nakon izvještaja o uspješnom kloniranju embrija neljudskog primata – tehnika SCNT, ili neka alternativna, usavrši do 'prihvatljive' razine pouzdanosti, što god to značilo? Što ako, zahvaljujući sve boljem poznavanju reproduktivnih mehanizama na molekularnoj razini, kloniranje ljudskog genoma postane jednako pouzdano kao, primjerice, umjetna oplodnja ili čak normalna spolna reprodukcija? Oko toga se moralni stavovi – bez obzira imamo li posla s laicima ili dobro informiranim bioetičarima – potpuno razilaze. Raspon stavova vrlo je širok, a i dalje se širi kako rasprava postaje suptilnija, tj. kako sve više činjenica i mogućnosti ulazi u „moralni račun“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Evo vrlo grubog prikaza tog raspona:
•    Dopustiti kloniranje, ali samo za istraživačke svrhe i pod restriktivnim uvjetima.
•    Dopustiti kloniranje za sve istraživačke svrhe.
•    Dopustiti kloniranje ne samo u znanstvene, već i u terapeutske svrhe, ali pod restriktivnim uvjetima.
•    Dopustiti svako kloniranje u terapeutske svrhe.
•    Dopustiti kloniranje i u reproduktivne svrhe, ali pod vrlo restriktivnim uvjetima.
•    Dopustiti kloniranje u reproduktivne svrhe, uz neka ograničenja.
•    Dopustiti kloniranje u reproduktivne svrhe bez ikakvih ograničenja (osim možda onih koja se tiču komercijalnih pitanja).

Problem identiteta klona

Tipični razlozi za ograničavanje reproduktivnog kloniranja proizlaze iz prihvaćanja tradicionalnih etičkih načela poput identiteta ili autonomije. Sudionici, za sada još uvijek futurističke rasprave o tom problemu, pritom ne uzimaju u obzir samo objektivne, već i subjektivne okolnosti. Naime, nije važno samo hoće li klonirana osoba, bez obzira na to što je genetski 'neoriginalna', ipak biti jedinstvena i neponovljiva kao osoba, kao što tvrde neki bioetičari; važno je i to hoće li samu sebe doživljavati kao takvu. Jednojajčani blizanci – koji su „prirodni“ klonovi – tipično nemaju problema s osjećajem jedinstvenosti, identiteta i samopoštovanja, no postoje dobri razlozi da se u slučaju planski kloniranih osoba takvi problemi očekuju. Naime, u slučaju da je klonirana osoba genetski identična s nekom njoj poznatom osobom (živom ili mrtvom), nije teško uvidjeti kako bi njezina autonomija u odabiru životnog puta mogla biti ograničena – zato što bi joj bilo teško izaći iz sjene svog 'genetskog originala'.

Jesu li takvi i slični razlozi dovoljni da reproduktivno kloniranje proglasimo nemoralnim, a onda i zakonski nedopustivim, kao što zahtijeva Deklaracija UN-a iz 2005.? Mnogim se autorima čini da odgovor na to pitanje ne ovisi samo o našoj maštovitosti u zamišljanju životnih scenarija kloniranih osoba, već i o svrsi s kojom se kloniranje poduzima. Ako je, primjerice, riječ o nadomještanju smrtno bolesnog djeteta njegovim klonom, to nam se može učiniti neprihvatljivim, i to ne samo zbog mogućih problema s identitetom i autonomijom klonirane osobe, nego i zbog 'pogrešnog reproduktivnog motiva' - emocionalne ovisnosti. U slučaju kloniranja kao oblika reprodukcije neplodnog para teže je braniti stav o lošem motivu – baš kao i u slučaju oplodnje in vitro“, zaključuje Janović

Kloniranje radi liječenja


Što se pak tiče kloniranja za terapeutske i istraživačke namjene, kaže Janović, etičke dvojbe su realističnije i manje opterećene futurističkim scenarijima nego u slučaju reproduktivnog kloniranja.

„One uglavnom proizlaze iz nejasnoća u vezi s moralnim statusom embrija kao izvora matičnih stanica. Ako je suditi po raspravi o sličnim moralnim pitanjima – oplodnji in vitro ili pobačaju – uopće ne treba očekivati da će se dvojbe razriješiti bioetičkom raspravom, čak ni da će se stajališta približiti. No kako postupati u međuvremenu? Treba li postaviti čvrstu zakonsku granicu između kloniranja životinja i ljudi, čak i za kloniranje u samo istraživačke svrhe? Ako se takvo ograničenje uvede u većini zemalja, teško je očekivati da će se uvesti svugdje i na isti način. A to znači da bismo imali situaciju sličnu zabrani pobačaja – zabrana neće biti efikasna; samo će se povećati troškovi i rizici“.

Poboljšani ljudi

Tvrtko Jolić, etičar s Instituta za filozofiju u Zagrebu, kaže da se primjena tehnologije kloniranja širi na sve više vrsta životinja, što znači da je za očekivati da će u budućnosti biti primijenjena na čovjeka, bez obzira na sve konvencije i deklaracije koje to zabranjuju.

„To nas ljude stavlja u nov i neistraženi položaj u kojemu se otvara cijeli niz etičkih problema i izazova“, kaže Jolić.

Pritom smatra da čak i oni koji na tu mogućnost gledaju kao na nešto čemu se možemo radovati moraju imati na umu dvije stvari.

„Kao prvo, moralno je neprihvatljivo kloniranje ljudskih bića koja bi zbog nesavršenosti tehnologije patila zbog fizičkih ili psihičkih nedostataka. Ako se kloniranje već mora dogoditi, svatko dobronamjeran želio bi da prvo klonirano dijete ima sve predispozicije da vodi kvalitetan život kao i bilo koje drugo dijete začeto na dosad uobičajene načine. Ljudska bića, a ljudski klonovi će to biti, zaslužuju posebno poštovanje i ne može se s njima postupati kao s pokusnim životinjama, ostavimo li sad po strani što je dopustivo činiti i samim životinjama. Dobra strana je to što znanost nezaustavljivo napreduje i vjerojatno je da će jedna od metoda biti dovoljno usavršena da bude na siguran način primijenjena kako bismo klonirali ljude koji bi u biološkom pogledu bili jednako ili čak bolje funkcionalni nego što smo mi danas“, tumači Jolić.

Teže pitanje – svrha kloniranja

Jolić smatra da će uspjeh tehnologije dovesti do drugog, po njemu važnijeg pitanja oko kojeg će se ljudi teže složiti.

„Naime, čak i ako ćemo imati sigurnu metodu kloniranja, moramo se pitati koja je svrha kloniranja čovjeka. To više nije pitanje samo znanosti, već i pitanje kojemu će svatko u prvom redu pristupiti s vlastitog moralnog, vjerskog ili filozofskog stajališta. Neki će odgovori vjerojatno voditi prema tome da kloniranje čovjeka vodi rješenju problema s kojima se susrećemo danas ili ćemo se susretati u skorijoj budućnosti - reprodukcija, dugovječnost, organi za transplantaciju itd. Tu se valja upitati jesu li naši problemi samo 'tehničke naravi' i jesmo li uistinu iscrpili sve druge načine prije no što se odlučimo na ovaj radikalan korak koji nas same mijenja kao vrstu“, kaže Jolić.
 

 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara