Foto: Index, FAH, screenshot: YouTube

KADA na taj novi Zapad napokon stignemo, moglo bi se dogoditi da se tamo kao kući osjećaju jedino naši fašisti.

Eto, dobio Trump.

Sad su mediji puni „šta kažu poznati“ priloga. A poznati su uglavnom zgroženi.

Iako će njih, pravo govoreći, najmanje pogoditi ono što Trump bude činio. Što kaže (ne latinska, nego naša) poslovica: para na paru, uš na fukaru.

Lady Gaga je, tako, sišla na ulice New Yorka da tamo protiv Trumpa demonstrira s narodom. Robertu De Niru je žao što Donalda nije udario na vrijeme - sad kad je predsjednik, ne može iz poštovanja prema funkciji, veli.

Moby je američkoj javnosti poslao otvoreno pismo u kojem ismijava ljude koji jedu fast food. To pismo je pokazni primjer zašto liberali koji žive ispod staklenog zvona iritiraju Amerikance, toliko da su mnogi glasali za Trumpa samo iz bijesa prema njima. Ljudi, ako je neko zaboravio, fast food jedu ne zato što su debili, nego zbog toga što nemaju para za bolje - jer, za razliku od Mobyja i Madonne, ne mogu djeci kupiti paštu od spelte sa gamberima, brokulama i indijskim orahom, niti stejk od tune ili Kobe govedine.

Ne znam za vas, ali mene su odgojili na piti, kljukuši i kupus kalji, ne na sushiju. Moji su, hoću vam reći, oni koji krkaju fast food i udarnički rade na svom srčanom udaru, ne John Podesta, prvi čovjek Clintoničine izborne ekipe, koji se, usred kampanje u kojoj ih je Trump optuživao da su izgubili svaki kontakt sa američkim građanima koji teško rade i loše žive, u želji da se sprda sa Assangeom, putem Twittera javnosti na uvid stavio sliku rižota s jastogom, koji mu spremaju za večeru. Tako da tog jastoga može vidjeti svaki američki građanin koji je djeci za večeru servirao junk food iz mikrovalne.

Evo vam link na Podestinu „šalu“:

Na kraju su kao jastog, skuhani i Trumpu servirani na srebrnom poslužavniku, završili Podesta i Hillary.

Neslavni i nepoznati

Nego, da vam kažem šta o Trumpovoj pobjedi kažu neslavni i nepoznati, naši bivši sugrađani koji po američkim gradovima kreče, voze taksi, nose smeće i u zavičajnim lokalima jedu naš junk food. Prijatelj koji je u New Yorku od devedesetdruge, već ujutro (kod njih je bila kasna noć) nakon što su rezultati objavljeni poslao mi je poruku. „Evo na pobjedničkom derneku kod Trumpa puštaju Halida: vraćam TE majci u Bosnu“.

Michael Moore je predvidio da će, bude li izabran, Donald Trump biti posljednji američki predsjednik. Pojasnio je da pod tim misli da Amerika nakon njega neće biti zemlja kakvu danas znamo.

Tu je u pravu. Nakon Trumpa, Amerika će biti zemlja nalik Rusiji, Poljskoj i Mađarskoj. Viktor Orban je svojevremeno objasnio da on vjeruje u „neliberalnu demokraciju“. Trump je upravo to: posterboy američke neliberalne demokracije.

Ali Trump je simptom bolesti, ne njen uzrok. Nije Trump proizveo sistem, nego je sistem proizveo njega. Trump, valja razumjeti, nije borac protiv sistema, kakvim se predstavlja - pa to je više nego smiješno. Sistem će i sa Trumpom, svojim čedom, opstati – još kako. Donald je sistem koliko je to i Hillary. Najgore će, kao i uvijek, proći oni najugroženiji. Cijenu će, za početak, platiti imigranti i muslimani.

Čak i da Trump ne uradi ništa od onoga što je obećao, ostaje činjenica da su ga građani izabrali baš zbog mržnje koju je sijao. Još jednom se čuveni uvid Waltera Benjamina pokazao kao točan - svaki uspon fašizma je znak propale revolucije. Obama je pobudio mnogo nade i obećao revoluciju. Kada od svega toga nije bilo ništa, na valu bijesa i straha stigao je Trump.

Otvoren prostor europskoj desnici

Takav kakav je, Trump je, a ne Hillary, dama iz „radničke“ Demokratske partije, bio kandidat koji je Fordu i velikim kompanijama zaprijetio da će im, usude li se zatvoriti još tvornica u Michiganu, prenesu li još proizvodnih pogona u Meksiko, nabiti takve poreze da će im poslovanje postati nemoguće. Zašto to nije učinila Hillary? Ili Obama? Nego je Detroit tokom njegovih mandata postao spržena zemlja, postapokaliptični grad. Ako vam još uvijek nije jasno „kako se ovo moglo dogoditi“, pogledajte na internetu fotografije Detroita danas i postat će vam jasno zašto je Trump postao moguć.

Trump, dakako, neće uraditi ništa za obespravljene. Sistem će nastaviti da im dere kožu sa leđa. Samo će to činiti sa drugom ideološkom agendom. Činit će to uz stalnu proizvodnju neprijatelja i ozbiljnu kontaminaciju javnog prostora. Ovo smo već vidjeli - kapitalizam je već bio ovdje i jednako je reagirao na krizu u kojoj se našao. Bilo je to u Europi,  tridesetih godina XX. stoljeća.

Nakon Brexita i Trumpove pobjede, otvoren je prostor za uspon desnice u Europi. Istinski idol tih ljudi nije Trump, nego Vladimir Putin. Stoga, kada mislite o tome kakvu bi Europu oni sutra stvorili, samo pogledajte ono što im je model - pogledajte Rusiju. Totalitarni poredak, fasadna demokracija, još veće socijalne nepravde, sirotinja i oligarsi. Ma šta mislili o današnjoj Europi, ona je svjetionik civilizacije i pravde u odnosu na ono što bi od nje napravila putinovska neo-desnica.

Alternativa nepravdama globalizacije i liberalne demokracije, pokazalo se, nije nikakva emancipatorska ljevica (koja, uzgred, ni ne postoji kao organizirana politička snaga, jer ćete je naći samo u knjigama simpatičnih, zabavnih profesora i filozofa) nego globalni fašizam. To je ona vrsta promjene nakon koje oni koji su imali imaju još više a oni koji nemaju imaju još manje, ali im je zato omogućeno da uživaju u zlostavljanju (sutra možda i uništavanju) onih koji nemaju a drugih su vjera i nacija.

Trump i europska desnica nisu nikakvi konzervativci, još manje su kršćani (papa Franjo je za Trumpa to izričito rekao, a složit ćemo se, računam, da papa o kršćanstvu zna ponešto), stoga su oni posljednji koji su pozvani da brane „kršćanske vrijednosti“. Jedino što ta desnica brani je krupni kapital, nezasitno, krvoločno božanstvo za čiju milost je spremna prinijeti sve potrebne imigrantske žrtve.

Muslimani, Balkan      

Sada će radikalni muslimani u Europi, koje su užasavale i iritirale liberalne prakse, imati priliku vidjeti kako izgleda ona druga Europa. A ono što će vidjeti i na svojoj koži osjetiti neće im se dopasti.

A mi sa Balkana?      

Mi smo se zaputili na Zapad, u EU i u demokraciju. Ali se to naše putovanje odužilo. Mi se sporo mijenjamo na bolje, zapad se brzo mijenja na gore. Tako da bi se lako moglo dogoditi da onoga ka čemu smo se zaputili uskoro ne bude. Kada na taj novi Zapad napokon stignemo, moglo bi se dogoditi da se tamo kao kući osjećaju jedino naši fašisti obučeni u majice sa likom Vladimira Putina, Radovana Karadžića i Ante Pavelića.

Bude li tako, sa nostalgijom ćemo se sjećati vremena kada smo bili izbjeglice. Jer to, biti izbjeglica, nipošto nije najgore. A šta jeste?  Šta mislite o svijetu u kojem više nemaš gdje izbjeći?

Andrej Nikolaidis/Al Jazeera Balkans

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.