TOG 14. prosinca 1922. godine, tlo u Venezueli se zatreslo. Iz bušotine Los Barrosos-2 izbio je gejzir nafte koji se uzdizao šezdesetak metara u zrak i nekontrolirano šikljao više od tjedan dana. Iako je predstavljala ekološku katastrofu, ta je erupcija označila otkriće najproduktivnije naftne bušotine na planetu i transformirala Venezuelu u naftnog diva.

Taj put, obilježen zapanjujućim bogatstvom, dramatičnim padovima i političkim previranjima, na koncu je doveo do subotnjeg izvanrednog uhićenja predsjednika Nicolása Madura od strane američkih snaga, u operaciji koja bi mogla obnoviti američku dominaciju nad naftom u toj zemlji, piše CNN.

Iako su još španjolski istraživači u 15. stoljeću primijetili da domoroci koriste naftu, pravo bogatstvo Venezuele ostalo je neistraženo sve do Prvog svjetskog rata. Tada su strane naftne kompanije, potaknute velikom potražnjom za gorivom i strahom od nestašice, počele ozbiljnije istraživati regiju. Nakon godina umjerenog uspjeha, Venezuelan Oil Concessions (VOC), podružnica Royal Dutch Shella, odlučila je 1922. godine bušiti dublje na lokaciji Los Barrosos-2 u bazenu Maracaibo, što je dovelo do povijesnog otkrića.

Neizvjesna budućnost

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je kako je ključni cilj nedavne vojne operacije stavljanje naftnog sektora Venezuele pod američku kontrolu i omogućavanje američkim kompanijama da ga obnove. "Naftne kompanije će ući i obnoviti njihov sustav", rekao je Trump u nedjelju navečer. "Bila je to najveća krađa u povijesti Amerike. Nitko nikada nije ukrao našu imovinu kao oni. Uzeli su nam naftu. Uzeli su infrastrukturu, a sva ta infrastruktura je trula i propala. Naftne kompanije će ući i obnoviti je."

Ako se to dogodi, bit će to skup, složen i potencijalno opasan pothvat.

"Bit će to dug put za zemlju, s obzirom na desetljetni pad pod režimima Cháveza i Madura, kao i činjenicu da američki dosje o promjeni režima nije nedvosmislen uspjeh", izjavila je Helmia Croft, voditeljica globalne strategije roba u RBC Capital Markets.

Croft smatra da bi postizanje Trumpovog cilja zahtijevalo od američkih naftnih kompanija da preuzmu "kvazi-vladinu ulogu" kako bi izgradile kapacitete i razvile infrastrukturu. Prema riječima naftnih direktora, to bi moglo koštati 10 milijardi dolara godišnje.

"Nemoguće je jednostavno dovesti američke kompanije u Venezuelu bez dogovora s vladom"

Ove procjene podudaraju se s onima venezuelanske državne naftne kompanije Petróleos de Venezuela, SA (PDVSA). Iz PDVSA-e priznaju da njihovi cjevovodi nisu modernizirani 50 godina te da bi trošak obnove infrastrukture do vrhunca proizvodnje iznosio 58 milijardi dolara. Dodatnu komplikaciju predstavlja činjenica da je PDVSA desetljećima pod vojnom upravom, a gospodarstvo Venezuele ovisi isključivo o njenom uspjehu. Trump je priznao da će američka vojska možda morati dugoročno ostati na terenu kako bi osigurala naftnu infrastrukturu.

Prema dvama izvorima upoznatima sa situacijom, dužnosnici Trumpove administracije posljednjih su tjedana kontaktirali američke naftne kompanije kako bi procijenili njihov interes za povratak u Venezuelu, no one su bile oprezne s obvezivanjem zbog neizvjesne buduće stabilnosti zemlje. Za sada, Trumpova administracija tvrdi da surađuje s Delcy Rodríguez, koja je bila Madurova potpredsjednica i ministrica energetike, kako bi pomogla SAD-u u upravljanju zemljom.

"Nemoguće je jednostavno dovesti američke kompanije u Venezuelu bez dogovora s vladom", rekao je Homayoun Falakshai, vodeći analitičar u Kpleru. "Kada se to postigne - a to može potrajati mjesecima - američke kompanije imat će jači utjecaj i većinu svoje proizvodnje isporučivat će natrag na obalu Meksičkog zaljeva SAD-a, koja vapi za teškom, kiselom sirovom naftom."

Strateška važnost

Do 1929. godine, Venezuela se iz poljoprivrednog izvoznika u potpunosti transformirala u gospodarstvo temeljeno na nafti. U zemlji je poslovalo više od 100 stranih naftnih kompanija, a postala je drugi najveći proizvođač nafte na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država. Tadašnji diktator, general Juan Vicente Gómez, pozdravio je priljev stranog kapitala, no vlada i narod nisu imali koristi od toga jer su najveće svjetske korporacije - Standard Oil, Shell i Gulf - praktički preuzele kontrolu nad gospodarstvom.

Nakon Gómezove smrti 1935., njegovi nasljednici donijeli su Zakon o ugljikovodicima 1943. godine, koji je prisilio strane kompanije da predaju polovicu svoje dobiti. Bila je to cijena koju su kompanije bile spremne platiti, jer je Venezuela imala ključnu prednost. Osim što posjeduje ogromne rezerve od 303 milijarde barela nafte - oko petine svjetskih rezervi - njezina teška, kisela sirova nafta izuzetno je jeftina za ekstrakciju, blizu je SAD-a i može se rafinirati u ključne derivate poput asfalta, loživog ulja i dizela.

Demokracija i državna kontrola

Uvođenje demokracije 1953. godine učinilo je Venezuelu važnim američkim saveznikom, protutežom komunističkoj Kubi. Predsjednik John F. Kennedy nazvao je 1963. venezuelanskog predsjednika Rómula Betancourta "najboljim prijateljem Amerike" u Južnoj Americi. Međutim, Venezuela je 1960. postala jedna od osnivačica OPEC-a, što joj je dalo veći utjecaj na globalnoj sceni i moć nad stranim kompanijama. Iste godine osnovala je državnu naftnu korporaciju i povećala porez na dobit kompanija na 65%.

Unatoč tome, Venezuela je ostala najvažniji izvor nafte za SAD. Do 1970-ih, američke rafinerije bile su namjenski izgrađene za preradu venezuelanske nafte. Predsjednik Carlos Andrés Pérez je 1976. osnovao PDVSA-u kako bi upravljala naftnom industrijom. PDVSA je ušla u partnerstva sa stranim kompanijama, preuzimajući 60% vlasničkog udjela u zajedničkim pothvatima. S obzirom na stratešku važnost odnosa, SAD nije značajnije reagirao na ovu nacionalizaciju, pogotovo jer je PDVSA američkim kompanijama platila milijardu dolara za njihov udio.

Era Cháveza i Madura: Početak pada

Međutim, 1980-ih godina, s padom cijena nafte, Venezuela je zapala u teška vremena i veliko zaduženje, što je na kraju dovelo do uspona Huga Cháveza. On je preuzeo vlast 1999. i transformirao zemlju u socijalističku državu. Nacionalizirao je imovinu stranih naftnih kompanija, uključujući ExxonMobil i ConocoPhillips, a dobit PDVSA-e koristio je kao bankomat za vojsku. To je dovelo do odlaska stručnjaka, dok je naftna infrastruktura počela propadati.

Nakon Chávezove smrti 2013., vlast je preuzeo Nicolás Maduro. Godinu dana kasnije, cijene nafte ponovno su pale, gurnuvši Venezuelu u ekonomsku katastrofu obilježenu hiperinflacijom i masovnim iseljavanjem. Međunarodne sankcije, koje je SAD uveo još 2005., dodatno su pridonijele padu. Prva Trumpova administracija 2019. je blokirala sav izvoz sirove nafte u SAD, a iako je predsjednik Biden 2022. dodijelio Chevronu dozvolu za rad, Trump ju je opozvao u ožujku, da bi je kasnije ponovno izdao pod uvjetom da prihodi ne idu Madurovoj vladi.

Propast infrastrukture i nedostatak resursa spriječili su zemlju da iskoristi svoj puni potencijal. Danas Venezuela proizvodi tek nešto više od milijun barela nafte dnevno, što je manje od 1% globalne proizvodnje. To je manje od polovice proizvodnje prije nego što je Maduro preuzeo vlast i manje od trećine od 3,5 milijuna barela dnevno koliko se proizvodilo prije Cháveza.