Tuđman u Josipovićevom tijelu - ukazanja na Pantovčaku

Foto: Cropix

DANAŠNJE Sarajevo koje se s trendovskom nostalgijom i izvoznom patetikom sjeća Sarajeva nekad, ni ne sluti da bi se Sarajevo nekad svim srcem sramilo Sarajeva danas. Jer ono što poznajem kao sarajevski duh (zaista i nečuveno, ali ja iz Hercegovine sva svoja ljeta i zime provodila sam u Pofalićima i na Mejtašu), ono što u svojim zbirkama za raseljena lica naplaćuju odseljeni skribomani, ono što je nekada bilo neprikosnoveni šarm tog grada, danas je tek žućkasta boja sjete na prastarim fotografijama umetnutim negdje u staklene vitrine svjetskih metropola.

Boemština, individualizam, karakteristična "šega", skladan život u neskladu vjera i naroda, Džamonjino i Sarajlićevo Sarajevo, zauvijek je zaspalo s njima, na dnu čaša zadimljenih lokala pokraj Vilsonovog. Današnje Sarajevo modelira čovjeka po svojoj mjeri i htijenjima. Jer samo takav može opstati u borgovskoj masi zaslijepljenih kvazi-suživotom Lagumdžijine tvornice snova. Oni koji pokušavaju i unatoč svim nepovoljnim okolnostima, u takvom "Sarajevu za čovjeka", misle svojom glavom i rade kako im srce nalaže, bivaju gurnuti na margine društva, uz sustavno podmetanje  i odvratno banaliziranje njihovih ličnosti i rada.

Josipović - mali Tuđmanovac

Predsjednik Ivo Josipović eklatantan je i posljednji primjer kako se u Sarajevu osoba okuje u zvijezde i strmoglavi u licem u blato za tek nekoliko mjeseci. Njegov izbor za šefa susjedne države, u političkom vrhu moje države prouzročio je orgazmično veselje, jer se Josipović doživljavao kao tek obrazovaniji i uglađeniji Mesić. A Meske je zna se, uvijek bio raja. No, to je bar bilo lako. Desetka ćevapi, niz grlo šljiva silazi u potocima, dodaš na tu tacnu bratstva i jedinstva pokoji vic, malo pljucneš na Hercegovce, Dodiku zaprijetiš s vojskom i eto te na konju šeherske ljubavi. Ivo Josipović se uz sve mnoge dobre stvari, poneke gafove, srbovanja u Srbu, naricanja na grobnicama, milovanja s Tadićem, ipak među širim javnim mnijenjem profilirao u osobu vrijednu svakog respekta u čitavom regionu. A da se ne lažemo, njemu je "region" jedini i važan, dok juri ka europeizaciji sirovog Balkana i glanca svoj besprijekoran CV u političara novog, modernog, europskog kova. No, da će u 2011.godini postati "mali Tuđmanovac", to vjerujem niti u najluđim snovima, a ni na najjačim drogama nije mogao sanjati.

Naime, u vikend izdanju "Oslobođenja" na Josipovića se, nakon šeherskih lafo-nezavisnih intelektualaca, nakon preseransa u programu FTV-a zvanog Banac-Bakir (gdje je dijagnosticirano da je Josipovićev trenutni put zapravo put prema Karađorđevu),  sručio i "pravednički" gnjev Ivana Zvonimira Čička koji je ispred hrvatskog HHO-a, ponovio da se predsjednik Josipović ne bi trebao miješati u unutarnje političke stvari BiH, pojednostavljujući stvari do to mjere da se Josipovića proziva kako nastavlja s Tuđmanovom retorikom, a dobre odnose Hrvatske i Srbije proglašavaju novim ratom nekim drugim sredstvima, maštajući o nekoj novoj maramici i priviđanjem neke nove hrvatsko-srpske podjele Jedne i Jedine nam zemlje Bosne i Hercegovine. Sve to samo zbog par normalnih, ljudskih izjava predsjednika Josipovića o kaotičnom stanju hrvatskog naroda u trenutnom političkom metežu razjedinjene BIH? Sve to samo zato jer se konačno netko s hrvatske političke scene bar milimetarski približio hrvatskom narodu u BIH i dao im tako potrebnu nadu oko konkretizacije i mogućih riješenja gorućih problema, od kojih je beskrupulozna vrhuška HDZ-a licemjerno godinama okretala glavu?

Nema pomoći

Problem oko konstituiranja vlasti u BIH je kao nikad dosad otkrio i razotkrio sve prljave igre i igrače koji nam rade o glavama. Razobličavanje bošnjačkog SDP-a (s hrvatsko-srpskim začinima samo na domovnici) u trenutku nikad veće krize za zemlju, učinilo je da se ujedine svi oni preostali stanovnici ovog meridijana(nacionalisti dabome), u snagu koja  više neće trpjeti nikakav oblik premoći i koja je konačno dala odjeb na mjesto gline koju će Sarajevo oblikovati po svom ćeifu. U zadnje vrijeme stoga, krajnje nervoznom Zlatku, ne mogu pomoći ni svih 28 kastrovskih minuta koliko je nedavno bio gost u Federalnom Dnevniku, prozivajući gadljivo sve novinare koji mu ne jedu iz džepa, vrijeđajući predsjednika susjedne države kojemu je trčao pod skute, omalovažavajući po tko zna koji put na izborima iskazanu većinsku volju hrvatskog naroda. Ne može mu pomoći ni deset Bakira ni sve islužene olupine koje ovih dana proklamiraju teze o hrvatsko-srpskom rušenju BIH, ne može mu pomoći nijedan čičak idiotluka koji Čičak pokušava nakačiti Josipoviću na rever.

Ne može mu pomoći. Jer s druge strane su ljudi. Gomile njih. Koji su pročitali dvoličnost, kojima se gadi licemjerje i koji nikad više neće dopustiti da se s njihovim sudbinama pepaju kao s ping-pong lopticama. Znam, za Lagumdžiju i njegove podanike ti ljudi su fašisti. Isto kao što se Ivi Josipoviću na Pantovčaku ukazuje Franjin duh i do jutra mu na ubrusima crta upute kako da "cepa" BIH. Kasnije odigraju partiju tenisa, pa mu Ivo nešto odsvira na glasoviru. Thompsona dakako.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara