EUROPSKA unija svake godine uništi između četiri i devet posto odjevnih predmeta koji nikada nisu nošeni. Takva praksa ne samo da rasipa sirovine, vodu, energiju i rad uložen u proizvodnju, već stvara i goleme količine stakleničkih plinova. Prema podacima Europske komisije, uništavanje neprodane robe uzrokuje emisije od 5,6 milijuna tona CO2 godišnje, što je usporedivo s godišnjim emisijama dva do tri milijuna automobila. Kako bi tome stala na kraj, EU je uvela zabranu uništavanja neprodane odjeće, piše DW.

Nova pravila i iznimke

Uredba o održivoj proizvodnji, donesena još 2025. godine, stupila je na snagu 19. srpnja za velike tekstilne tvrtke. Manja poduzeća dobila su prijelazno razdoblje i morat će se prilagoditi do 2030. godine. Cilj je potaknuti tvrtke da neprodanu robu, umjesto uništavanja, ponude na tržištu uz popuste ili je doniraju. Do sada je uništavanje često bilo financijski isplativije od skladištenja, prerade ili daljnje prodaje.

Propis ipak predviđa iznimke. Uništavanje je dopušteno ako je roba postala opasna, ako je oštećena ili zaprljana te se ne može ponovno upotrijebiti ili obnoviti. Također, roba se smije uništiti ako je ponuđena za donaciju nekolicini socijalnih ustanova u Europskoj uniji, ali je one u zadanom roku nisu prihvatile.

Industrija: Birokracija koja promašuje problem

S druge strane, krovno udruženje njemačke tekstilne i modne industrije smatra da zakon nije usklađen sa stvarnošću. Tvrde da opterećuje domaću industriju birokracijom, a pritom uopće ne rješava problem brze mode. Stručnjak Jonas Stracke ističe da su za istinsku održivost potrebni učinkoviti sustavi za prikupljanje, razvrstavanje i recikliranje tekstila. Bez tih preduvjeta, kaže, zabrana neće imati učinka.

"Ova mjera u praksi ne daje stvaran doprinos kružnom gospodarstvu", izjavio je Stracke za Rheinische Post. "Nijedan njemački ili europski proizvođač ne uništava ispravnu novu robu. Ipak, stvara se dojam da proizvođači masovno uništavaju nove proizvode. Ovaj zakon u EU donosi mnogo nove birokracije upravo onim poduzećima koja nisu odgovorna za gomile stare odjeće i jeftine robe bez vrijednosti."

Problem, prema njegovim riječima, nije u kvalitetnoj odjeći proizvedenoj u Europi, poput svilenih bluza ili vunenih odijela, jer se takvi proizvodi ne uništavaju. Problem su ogromne količine jeftinih artikala minimalnih proizvodnih troškova koji stižu izvan EU.

Aktivisti: Dobre namjere, ali i rupe u zakonu

Organizacije za zaštitu okoliša također izražavaju rezerve. Moritz Jäger-Roschko iz Greenpeacea pozdravlja načelnu zabranu, ali upozorava na moguće rupe u zakonu koje bi velike kompanije mogle iskoristiti. "Poduzeća mogu lako zaobići pravila, na primjer pogrešnim deklariranjem proizvoda. Bez dosljednih kontrola u praksi se ništa neće promijeniti", rekao je. Postavlja se pitanje tko će provjeravati skladišta i utvrđivati je li roba zaista oštećena ili opasna pa se smije uništiti.

Jäger-Roschko se slaže da zakon ne rješava ključni problem, a to je brza moda. Taj se poslovni model temelji na trendovima s društvenih mreža, koji se brzo kopiraju, masovno proizvode i prodaju po iznimno niskim cijenama. Kada kontejneri takve robe upitne kvalitete stignu u Europu, trgovcima se često ne isplati ni skladištiti ni vraćati neprodane količine.