U krdu možda smrdi, ali je barem toplo
AKO TUŽITELJSTVO Haškog suda pozove hrvatskog državljanina na svjedočenje, treba li se odazvati? Ako se odazove, treba li govoriti istinu? I ako govori istinu, treba li voditi računa o tome hoće li njegova istina odgovarati nacionalnim interesima?
Svjedočenje Vladimira Gojanovića u haškom procesu protiv trojice hrvatskih generala optuženih za zločine u Oluji izazvalo je bijes braniteljskih udruga, zbog čega je bivši pripadnik 113. brigade Hrvatske vojske iz sigurnosnih razloga odgodio povratak u Hrvatsku. Braniteljske udruge pribile su ga na stup srama zato što se usudio svjedočiti protiv Ante Gotovine, optužile ga da se lažno predstavlja kao branitelj, pa čak i da je preuzeo tuđi identitet i da prepričava kafanske priče.
Gojanović u Haagu zapravo nije rekao ništa šokantno: spomenuo je tek jedno ubojstvo srpskog vojnika, te očuvao čistoću ratnih operacija tvrdnjom da je palež počela tjedan dana nakon vojnih akcija. Svejedno, proglašen je lašcem koji želi blatiti legendarne postrojbe Hrvatske vojske, a dojam o njegovoj izdaji pojačan je okupljanjem braniteljskih udruga ispred šibenskog spomenika poginulim u Domovinskom ratu. Udruge poručuju da "neće dirati Gojanovića ni njegovu obitelj", što je međutim bilo dovoljno upozorenje haškom svjedoku da ostane u Haagu i zatraži policijsku zaštitu.
Što Gojanovića čeka kad se jednog dana napokon vrati kući?
No, što Gojanovića čeka kad se jednog dana napokon vrati kući? Ljudi će okretati glavu od njega na cesti, suprugu neće željeli poslužiti na tržnici, dijete će podbadati da mu je otac izdajnik. Iako nije teretio ni jednog generala, premda je njegova verzija događaja neusporedivo blaža od teških navoda u optužnici, sama činjenica da je bio u Haagu, pa još kao svjedok optužbe, bila je dovoljna da ga se obilježi do kraja života.
Sličnu sudbinu prošao je još jedan hrvatski svjedok optužbe pred Haaškim sudom. Stjepana Mesića državotvorni su mediji progonili još od 1997. godine kad je u Haagu svjedočio u slučaju protiv Tihomira Blaškića. Tada su pozivali na linč nacionalnog izdajnika, a sve to i prije nego što se uopće vidjelo što je govorio pred sudom. No, to čak nije bilo bitno: bitno je da se uopće odazvao pozivu. Možda nije teretio Blaškića, ali je zato optuživao Franju Tuđmana i odnos državnog vrha prema BiH, što je na ljestvici domoljubnih vrijednosti vrhunaravni grijeh.
Kasnih devedesetih nije bilo lako hodati Zagrebom s titulom nacionalnog izdajnika. S tom titulom ni Gojanoviću neće danas biti lako hodati Šibenikom. U usporedbi s Mesićem, Gojanovićev grijeh u očima pravovjernih domoljuba neusporedivo je veći. On je svjedočio protiv svetosti Oluje i nedodirljivosti hrvatskih generala, prvenstveno Ante Gotovine. On nije odbio poziv Tužiteljstva, nije želio pred sudom pod svaku cijenu braniti generale, već je govorio ono što se odavno već zna - da je nakon Oluje došlo do paljenja kuća i ubojstava civila. Pa ipak, proglašen je izdajnikom.
Zakonska je obaveza svakog hrvatskog državljanina da se odazove pozivu Haaškog suda
Ne zato što je to želio, nego zato što je morao. Zakonska je obaveza svakog hrvatskog državljanina da se odazove pozivu Haaškog suda kao integralnog dijela hrvatskog pravosuđa. Gojanović dakle nije imao izbora. Ili će svjedočiti ili biti kažnjen. Iz današnje perspektive ta dilema se čini malo jednostavnija: možda bi lakše podnio kaznu, nego doživotnu stigmu.
Prije nekoliko dana vojni sud u Britaniji procesuirao je nekoliko svojih vojnika optuženih za ratne zločine u Iraku. Zapovjednik Glavnog stožera britanske vojske objašnjavao je kako je naciji bilo u interesu da se ne okalja časni angažman britanskih snaga u Iraku, pa je stoga bilo bitno da se ispita svaka optužba. Hrvatskim braniteljskim udrugama tako nešto nikad nije bilo u interesu. Pa nije ni sada.
Pervezno tumačenje nacionalnog interesa nameće zajedništvo u zločinu. Samozvanim štitonošama digniteta Domovinskog rata nije u interesu izolirati krivce za zločine koji su se nedvojbeno dogodili u hrvatskim vojnim operacijama, od Medačkog džepa do Oluje, već se solidarizirati s njima i zajedničkim snagama braniti ono što bi moralo biti nespojivo: pravednu borbu za oslobođenje teritorija od pojedinačnih zločina.
Optužnica protiv generala možda je apsurdna i neutemeljena, ali o tome ipak odlučuje sud, a ne braniteljske udruge. Proglasiti generale nevinima u javnom pamfletu, ne znači automatski ih osloboditi odgovornosti pred sudom. A zabrana hrvatskim državljanima da izvršavaju svoje zakonske obaveze, pomaže prikrivanju zločina i amnestiranju zločinaca.
Što je Gojanović mogao dobiti svojim svjedočenjem? Ništa, osim javne sramote. Pa opet se odazvao pozivu. To je danas mnogo veća hrabrost od one koju demonstriraju njegove kolege pred spomenicima Domovinskom ratu. Bilo bi puno lakše izbjeći poziv ili lagati pred sudom. Ali ne bi bilo časnije. Vladimir Gojanović odgovara za svoje postupke, a za to nije dobio ništa osim prijetnje, sramote i izopćenja. No, sve to mogao je izbjeći da se ugurao u tor sa svojim suborcima. Očito nije bio svjetan činjenice da u krdu možda smrdi, ali je barem toplo.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati