U Siriji mrtvu djecu zamataju u UN-ove vreće. UN i savjest svijeta pokopani su s njima

U Siriji mrtvu djecu zamataju u UN-ove vreće. UN i savjest svijeta pokopani su s njima

Screenshot: Twitter/Damascus Media Center

SVAKODNEVNI prizori rata iz Sirije stopili su se u jednu veliku, maglovitu bujicu užasa: slike i snimke mrtvih tijela djece, očeva i majki koje spasioci izvlače iz ruševina - ponekad i tijela vlastitih očeva i majki; djeteta koje je geler ostavio bez oka, dok čeka medicinsku evakuaciju; djece otrovane klorom ili sarinom koja se grčevito bore da bi došla do zraka; neuhranjene djece koja naočigled polagano umiru od gladi, svedena na kost i kožu; liječnika i medicinskih sestara koje padaju na koljena od umora i očaja pred smrću koju ne mogu zaustaviti, ni uz najbolju volju i požrtvovnost. “U raju barem ima hrane”, kaže majka za svog umirućeg sina, hvatajući se za posljednju, zagrobnu nadu u zemaljskom paklu u kojem druge nade nema.
 
 
 
Ali slika koja je nekidan pristigla iz ratom devastirane istočne Gute, koja iz dana u dan sve više izgleda kao još strašnija repriza Alepa, posebno je tragična. Dvoje djece, očito poginule u bespoštednom bombardiranju koje je već ubilo više od 700 ljudi, zamotano je u plastične vreće s logom UNHCR-a, agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice.
 
 
Devedesetih godina, dok je ratni kaos harao našom i drugim zemljama u regiji, analitičari su skovali su termin “CNN efekt”, kojim su označili utjecaj koji intenzivno izvještavanje svjetskih televizijskih kuća poput CNN-a ima na moralnu zgroženost javnosti i, posljedično, na odluku SAD-a da vojnom intervencijom zaustavi krvoproliće - u Bosni i na Kosovu, prije svega. Bila ta teorija točna ili ne, jasno je da je danas taj efekt mrtav - zajedno sa savješću svijeta i voljom međunarodnih aktera da išta učine u vezi njega.
 
UN-ove vreće kao simbol sloma ove institucije
 
Teško je uopće zamisliti snažniji i razorniji simbol potpunog sloma međunarodne zajednice i njenih institucija pred barbarizmom koji snage sirijskog, ruskog i iranskog režima vrše u Siriji. Nesmetano, nekažnjeno, nehumano i bez prestanka. Unatoč svim primirjima i rezolucijama Vijeća sigurnosti, pa tako i onoj zadnjoj za koju je, suprotno očekivanjima, glasala i Rusija. Sada vidimo da je taj glas za rezoluciju dala jer ju se ionako nikad nije mislila pridržavati. Bombe su nastavile padati doslovno istog dana. Idućeg dana počela je kopnena ofenziva. 
 
 
Film se dalje nastavio vrtjeti po istom scenariju kao i u Alepu - apsurdna opravdanja prema kojima je primirje na snazi, ali se zapravo ne odnosi ni na koga, cinične ponude humanitarnih koridora iz kojih nitko živ ne izlazi (kao da je prisilna masovna evakuacija moralno rješenje sukoba), svaljivanje krivnje na pobunjenike koji civile navodno drže za taoce, divlje glasine o američkim instruktorima, izraelskom oružju i terorističkim gnijezdima u školama i spasilačkim centrima Bijelih kaciga koje Asadovi i Putinovi apologeti neumorno kleveću kao glumce ili potajne teroriste. “Terorista” koji spašavaju živote od bombi koje bacaju Asadovi “borci protiv terorizma”. To je današnja alternativna stvarnost, to je slika i prilika antizapadne, antiameričke i antihumanističke groznice koju je rat u Siriji doveo do terminalnog stadija. 
 
Sada na isti poremećeni način, ponekad i isti pojedinci i “alternativni” mediji kleveću žrtve školskog pokolja na Floridi kao glumce i dio velike zavjere protiv slobode. Slobode sumanutog učenika da uzme legalnu poluautomatsku pušku i poubija svoje kolege i učitelje. Slobode sumanutog diktatura da “legalno” pošalje svoju vojsku da poubija njegove sunarodnjake koji ne žele više živjeti pod njegovom vlašću - a kad to nije dovoljno, da pozove u zemlju i drugu najveću vojnu silu svijeta, da mu pomogne u pokolju. 
 
Da ironija bude dovedena do tužnog vrhunca, američki desničari tvrde da je drugi amandman, ustavno pravo na nošenje oružja, zaštita od moguće tiranije. Tiranska država ubija više nego itko drugi, kažu s pravom. Ali kad su Sirijci prije sedam godina uzeli oružje u ruke da bi se obranili od stvarne tiranije, automatski su postali teroristi i zapadni plaćenici. Pravo na slobodu i na goli život za njih ne vrijedi. I desničarski fašisti i brojni ljevičarski “antiimperijalisti” najradije bi da ti ljudi jednostavno nestanu. Njihova empatija rezervirana je za diktatore i njihove pse rata. Pozivaju se na suverenitet zemlje kojom suvereno vladaju Putin i iranski ajatolasi. 
 
Neselektivno bombardiranje je ratni zločin, antiterorizam nije opravdanje
 
Naravno da dijete koje je poginulo pod barel-bombom režimske avijacije u Guti ne vrijedi više ni manje od onog koje je poginulo od pobunjeničke granate u Damasku - ili turske u Afrinu. Ali zgražati se nad jednom smrću, a sprdati se nad drugom znak je teške moralne izopačenosti. I ne, ne možemo ignorirati da je žrtava režima barem za red veličine više od žrtava druge strane. Kao i u istočnom i zapadnom Alepu, pogled na režimski Damask i pobunjeničku Gutu jasno pokazuje nesrazmjer volje i kapaciteta za uništenjem.
 
 
Odgovornost za zaštitu civila od ratnih zločina - od zločina istrebljenja, kako ga je još za vrijeme bitke za Alep okarakterizirao UN, svela se na patetične i jalove osude i apele. UN je odavno prestao brojati mrtve, zastavši na brojci od nekih 370 tisuća prije par godina, prepuštajući to drugim nevladinim i volonterskim organizacijama. Rezultate istraga o ratnim zločinima nitko više ne doživljava ozbiljno, pa tako ni najnovije izvješće UN-ova povjerenstva za istragu o Siriji, koje je zaključilo da su i Rusija i koalicija predvođena SAD-om odgovorne za neselektivno bombardiranje i masovno ubijanje civila, pobunjenici usto i za korištenje civila kao ljudskih štitova, a režim Bašara al-Asada usto i za napade zabranjenim kemijskim oružjem.
 
Navode i konkretne, podrobno istražene slučajeve: ruski zračni napad na tržnicu u okolici Alepa u studenom prošle godine. u kojem je ubijeno 84 ljudi - na području koje je Rusija proglasila “deeskalacijskom zonom”. Američki zračni napad na školu u Raki, tada pod kontrolom Islamske države, u kojem je ubijeno 150 ljudi. Ovi napadi “mogu sačinjavati ratni zločin lansiranja neselektivnih napada koji rezultiraju smrći i ranjavanjem civila”, navodi se u izvješću. Pravda se mora zadovoljiti u bilo kakvom mirovnom sporazumu, zaključuje se.
 
Počinitelji naravno, s pravom to drže za prazne riječi, što ih samo ohrabruje da nastave. “Alternativna” mašinerija dezinformacija i propagande u punom je pogonu, demonizirajući žrtve, negirajući njihovu patnju i smrt ili ju opravdavajući borbom protiv “terorizma”, kao da međunarodno humanitarno pravo poznaje takve iznimke. Izrugujući se nemilice s uništenim (uglavnom improviziranim) bolnicama, blateći spasioce-volontere koji nekom neobjašnjivom snagom duha i dalje prkose smrti i hitaju svojim izraubanim vozilima na mjesto gdje je pala nova bomba, proganjajući na društvenim mrežama djecu koja su se usudila dokumentirati užas kroz koji prolaze.
 
 
Farsa ruskog i američkog veta u Vijeću sigurnosti UN-a 
 
A UN i dalje sjedi skrštenih ruku ili se ponižava do te mjere da mora moliti režim za konačni prolaz svog humanitarnih konvoja u mjesto koje je opkoljeno punih pet godina. A onda mirno prihvaća oduzimanje medicinskih potrepština - kirurške opreme, pribora za dijalizu, inzulina. I za vrijeme i nakon tragikomične “humanitarne pauze” koju je proglasila Rusija, i dok je UN-ov konvoj čekao na ulaz, bombardiranje nije stalo. Istog dana kad je konvoj istovario svoju humanitarnu pomoć - barem onaj dio koji mu je režim dozvolio, prema izvještaju Bijelih kaciga još 85 ljudi je ubijeno u bombardiranju. Zar to nije bezumlje?
 
Ova institucija utemeljena je pod krilaticom “nikad više” na umu, danas tako istrošenom i ispraznom. Nakon Auschwitza, nakon kambodžanskih Polja smrti, nakon Halabdže, nakon Vukovara, Srebrenice, Groznog, Ruande, Darfura, Gaze, Alepa, Mosula, Rake. UN, sveden na to da dijeli nesretnicima vreće u koje će zamotati svoju mrtvu djecu. 
 
Taj i takav UN mrtav je kao i ta nevina djeca koja ne mogu biti nikakvi teroristi, koja nisu birala da se rode i svoj kratki i nesretni život provedu u “paklu na zemlji”, kako je šef UN-a Antonio Guterres nazvao istočnu Gutu. Taj i takav UN trebao bi, kao organizacija, biti pokopan s njihovim tijelima. A posprdni smijeh Vladimira Putina i Bašara al-Asada mogu poslužiti kao posmrtna glazba na UN-ovu sprovodu.

Jer ako je dosad bilo ikakve sumnje, sada je potpuno jasno da međunarodno tijelo, čije odluke se ne mogu donijeti ni provesti bez pristanka zemlje koja je odgovorna za teške ratne zločine i kršenje međunarodnog prava, nema razloga da dalje postoji. Bolje da se ukine, nego da Rusija i SAD ulažu veto na osudu bombardiranja koje sami vrše sa svojim saveznicima. No i da nema veta, kao što ga nije bilo pri zadnjoj rezoluciji, ona je opet mrtvo slovo na papiru uz instituciju koja je nema namjeru provoditi.
 
"Proklet bio cijeli svijet"
 
Sirijci nemaju ništa od UN-ovih žalopojki, njihovih metafora s paklom, klaonicama i grobnicama, njihovih skrštenih ruku koje neće učiniti ništa da zaustave zločin koji se odvija na našim ekranima. Na koji je nakon sedam godina trećina nas već otupjela, trećina i zaboravila, a trećina mu se u potpunom pomračenju humanosti otvoreno smije. Mi novinari imamo svoje riječi, bile one jalove ili ne, ali kad se je reakcija svjetskih sila i institucija svedene na njih, to nije ništa drugo nego otužna farsa.
 
“Proklet bio cijeli svijet i prokleto bilo sve”, rekao je pripadnik Bijelih kaciga, u razgovoru za Guardian. Teško je dodati išta na to, osim možda ovog: i Mladić, Milošević, Karadžić, svi su oni mislili da “bjelosvjetska” pravda za njih ne vrijedi. Prevarili su se. Zločinci koji su ubili Siriju, tvrdeći da se bore u njeno ime, da je spašavaju u ime antiterorizma i antiimperijalizma, možda se ipak neće zadnji smijati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara