Foto: 123rf/Index

"ZLATNO doba knjižarstva završilo je 2008. godine, početkom recesije”, rečeno je prije nekoliko dana u HRT-ovoj emisiji “Samo kulturno, molim!” (nekad “Pola ure kulture”). Vlasnici knjižara žale se da im dnevno u trgovinu ponekad uđe samo jedna osoba, koja često nije kupac. Situacija je najlošija u posljednjih 15 godina, kažu nam. Krajnje je vrijeme da država nešto poduzme i počne subvencionirati knjižare, jer bi se uskoro moglo dogoditi da ostanemo bez njih.

U isto vrijeme, na Danima hrvatskog turizma u organizaciji Ministarstva turizma, mali hotelijeri izrazili su zabrinutost zbog pojave online booking sajtova koji omogućavaju turistima da lakše ostvare rezervacije u privatnim apartmanima po pristupačnijoj cijeni. Sve to ugrožava poslovanje malim leisure hotelima, pa su vlasnici istih otvoreno najavili da će tražiti od države da poveća regulative i namete malim iznajmljivačima, ne bi li im smanjiji konkurentnost.

Sličnoj priči već mjesecima svjedočimo sa Uberom, čija pojava ozbiljno ugrožava postojeći poslovni model klasičnih taksija, koji bi lako mogli ostati bez velikog dijela tržišnog kolača. Kako bi se zaštitili od konkurencije, taksisti od države traže da naprosto zabrani Uber i tako dekretom i u startu suzbije prijetnju neželjene konkurencije.

Tko je tu “nelojalna konkurencija”?

Svim ovim slučajevima zajedničko je to što se postojeći poslovni subjekti protiv konkurencije ne žele boriti na način da krajnjim potrošačima ponude bolju i/ili povoljniju uslugu, već ih žele suzbiti brutalnim državnim zabranama i regulativama. Svaki put kada se na obzoru pojavi konkurencija s boljim, prilagođenijim i suvremenijim poslovnim modelom, inkumbenti posežu za istom strategijom: konkurencija se etiketira kao “nelojalna” i na toj osnovi od države se traži ili da subvencionira postojeće igrače ili da regulacijama i zabranama onemogući ulazak konkurencije na tržište.

Zapitajmo se kome zapravo firme duguju lojalnost? Uzmemo li u obzir to da je smisao postojanja firme da proizvede neko dobro ili uslugu za krajnjeg potrošača, onda je jasno da su jedini subjekti kojima firme duguju lojalnost upravo potrošači. Prema tome, nikako ne mogu biti “nelojalni” oni koji dolaze na tržište s boljim poslovnim modelom - nelojalni su samo oni koji od države traže da to spriječi.

Kobna uloga države

Nastojanje inkumbenata da suzbiju konkurenciju koristeći se neetičkim sredstvima i nije nešto čudno, pogotovo kod osoba s nedostatkom moralnog kompasa. Ono što je problem jest država koja pristaje na njihove zahtjeve. U zamjenu za političke usluge, državi birokrati spremni su ugroziti interese većine građana (potrošači) kako bi pogodovali manjini (poduzetnici sa zastarjelim poslovnim modelima) koja im pomaže da dođu do pobjede na izborima.

Čineći to, država se pokazuje kao najveći neprijatelj napretka i povećanja kvalitete života. S jedne strane prisiljava građane da poreznim novcem subvencioniraju neprilagođene i nazadne poslovne modele, a s druge strane uvođenjem regulativa i zabrana onemogućuje im da dođu do kvalitetnije i povoljnije usluge.

Nema mjesta nostalgiji

Unatoč tome, pomisao da će stari poslovni model biti zamijenjen novijim, kod mnogih ljudi izaziva osjećaj nostalgije. Slušajući njihove žalopojke, stiče se dojam kao da je napredak nešto loše i da bismo svi trebali biti tužni što loše stvari nestaju s tržišne pozornice da bi ustupile mjesto boljima. U ekonomskoj znanosti ova je pojava poznata pod nazivom “kreativna destrukcija” (Schumpeter) te se smatra dijelom prirodnog procesa kojim dolazi do tehnološkog napretka i u konačnici poboljšanja životnog standarda.

Zato umjesto da oplakujemo minulo zlatno doba knjižarstva, trebali bismo se veseliti novim inovacijama koji nam znanje i literaturu čije dostupnijima nego ikad prije: Amazon, kindle, e-knjige, interaktivne web stranice, YouTube… Činjenica da ljudi u knjižarama više ne kupuju knjige kao prije očit je signal da je došlo do promjene u potrošačkim navikama. Nema tu ništa tužno ni tragično. Umjesto da smišljamo način kako staromodne knjižare održati na životu, trebali bismo se okrenuti potrošačima, zapitati se što oni žele i razmisliti kako izaći u susret njihovim stvarnim potrebama i željama.