UKRAJINSKI poljoprivrednik koji je postao vojnik u Donbasu ima poruku za Donalda Trumpa dok američki predsjednik pokušava posredovati u mirovnom sporazumu između Kijeva i Moskve.

Anatolij (59) postavlja jednostavno pitanje: "Kad bi mu netko uzeo dio teritorija, što bi on na to rekao? Isto vrijedi i za nas." Njegove riječi odražavaju duboku sumnju s kojom se na prvim crtama bojišnice dočekuje Trumpov mirovni plan, koji predviđa da Ukrajina Rusiji prepusti regije Donjeck i Luhansk, izvještava Sky News.

Želja za mirom, ali ne pod svaku cijenu

Anatolij se, kao i mnogi Ukrajinci, dobrovoljno pridružio teritorijalnoj obrani kada je Rusija prije gotovo četiri godine pokrenula invaziju. Od tada se bori, no iduće godine, kada navrši 60, imat će mogućnost napustiti službu. Zbog težine pancirke koju više ne može nositi, sada djeluje dalje od prve crte, u maloj radionici na periferiji Kramatorska, gdje pomaže u popravljanju i poboljšanju dronova - ključnog oružja na bojištu.

"Želim da ovaj rat konačno završi", rekao je. "Želim ići kući, svojoj obitelji, na svoju zemlju." Ali, naglašava, ne pod svaku cijenu. On i drugi vojnici iz 107. brigade s nepovjerenjem gledaju na Trumpove napore. Prijedlog da se Rusiji prepusti Donbas uključuje i velike dijelove teritorija koji su još uvijek pod kontrolom Ukrajine i za čiju su obranu tisuće vojnika dale živote.

"Negativno se osjećam u vezi s tim", kaže Anatolij. "Toliko je ljudi već palo za ovu zemlju... Kako možemo predati svoju zemlju? To bi bilo kao da netko dođe u moju kuću i kaže: 'Daj mi dio svog doma.'" Ipak, svjestan je teške stvarnosti i dodaje: "Razumijem, nemamo čime to vratiti. Možda nekim političkim sredstvima... Ne želim da više ljudi padne, više ljudi umre. Želim da se političari nekako dogovore."

U međuvremenu, ukrajinski i američki pregovarači sastat će se u Miamiju kako bi razgovarali o mirovnim naporima, nakon sastanka američkih i ruskih timova u Moskvi ranije ovog tjedna.

Ako stanemo, borit će se naša djeca

Nedaleko od Anatolijeve radionice, u skrivenoj tvornici bombi, vojnici iz iste jedinice usredotočeni su na drugačiju vrstu ratnog napora. Okruženi 3D ispisanim napravama, metalnim kugličnim ležajevima i plastičnim eksplozivima, izrađuju improvizirane bombe, uključujući protupješačke mine. Proizvodnu liniju vodi Vadim (41), koji se bori otkako je Vladimir Putin prvi put napao istočnu Ukrajinu 2014. godine.

Na pitanje osjeća li se umorno, odgovara: "Uvijek smo umorni, nemamo motivaciju kao takvu, ali postoji razumijevanje da će neprijatelj nastaviti dolaziti sve dok ga ne zaustavimo. Ako prestanemo boriti se, naša djeca i unuci će se boriti. To nas drži."

Vadim se također protivi predaji ukrajinske zemlje. "Ako sada predamo granice, predamo Donbas, što onda?", pita se. "Bilo koja zemlja može doći u bilo koju drugu zemlju i reći: Ovo je naša zemlja. Hajde da se dogovorimo, poslujemo i živimo kao prije. To po mom mišljenju nije normalno."

Život u sjeni rata

Grad Kramatorsk svjedoči o ukrajinskoj volji za borbom. Ostaje čvrsto u ukrajinskim rukama, iako se ruski rat sve više približava. Mreže razvučene duž glavne ceste štite vozila od dronova, dok su polja oko grada utvrđena bodljikavom žicom, zemljanim nasipima i betonskim blokovima. Mnogi civili ostali su ovdje, kao i u obližnjem Slavjansku, unatoč padu gradova poput Mariupolja, Bahmuta i Avdijivke.

Ipak, danak života u ratnoj zoni je očit. U nedjelju su trgovci čistili ruševine nakon što je ruski projektil pogodio središnju tržnicu. Neki, poput Elle (60), odlučili su ponovno otvoriti svoje štandove unatoč razaranju. "Strašno je. Moramo zaraditi za život. Imam majku, moram se brinuti za nju, pomoći svojoj djeci. Dakle, radimo ono što moramo", rekla je.

Njezina odrasla djeca žive u Kijevu i mole je da ode, ali Kramatorsk je njezin dom. "Živimo ovako već četiri godine. Toliko smo navikli na to. Dron preleti iznad glave i mi nastavljamo raditi", kaže ona. Kada su je pitali kako se osjeća zbog onoga što je rat učinio njezinom gradu, glas joj je zadrhtao dok je brisala suze. "Sve držimo u sebi, ali i dalje boli. Strašno je i bolno. Samo želim da stvari budu kao prije. Ne želimo da se ovdje išta promijeni."

Na pitanje što bi učinila ako bi mirovni sporazum prisilio Ukrajinu da preda to područje, Ella je odgovorila: "To je teško pitanje... Ne bih ostala. Otišla bih."