OVAJ je tjedan prošao u očekivanju hoće li se mjesecima najavljivana ukrajinska ofenziva iz verbalne pretvoriti u stvarnu. Ili, jednostavnije rečeno, hoće li Ukrajinci s riječi prijeći na djela. Nisu.

Ukrajinski politički i vojni vrh mjesecima su najavljivali odlučujuću ofenzivu kojom će osloboditi ne samo Herson nego i Krim. Pa kad su konačno objavili da je ofenziva krenula, pokazalo se da baš i nije.

Ako nastave ovako napredovati, Ukrajinci će do Hersona doći do Božića, ako i tada

To je donekle priznao i ukrajinski glavni stožer koji je objavio da su dosadašnji jedini rezultati velike ofenzive oslobađanja tri seoceta - Ivanivka, Lozove i Andriivka. Takvom brzinom napredovanja do predgrađa Hersona bi stigli možda krajem studenog, vjerojatnije do Božića. Ako i tada. 

Činjenica da svakodnevno traju ukrajinski raketni udari po dubini okupiranog područja nije ofenziva, nego njena pretpriprema. Ukrajinska vojska bi u svakom slučaju koristila dalekometne raketne sustave HIMARS i MLRS protiv ruskih ciljeva, bilo ofenzive ili ne. Raketni udari na most Antonovski kod Hersona, koji su, da nije bilo izdaje, ukrajinske snage trebale srušiti još u veljači, samo su neprilika za ruske snage koja ih zasigurno neće natjerati na povlačenje.

I bez mosta ruska logistika može nastaviti snabdijevati postrojbe na zapadnoj obali Dnjepra. Preko pontonskih mostova, skela, trajekata, amfibijskim vozilima ili u krajnjem slučaju zračnim mostom. Dok ukrajinski vojnici ne krenu u napad na cijeloj dužini bojišta od Dniprovskog zaljeva pa sve do Orihiva, od oslobađanja Hersona, Melitopolja i na kraju Krima neće biti ništa. 

Ukrajinci napreduju vrlo polako, ali i Rusi 

Jedina dosadašnja značajnija posljedica neprestanih najava ofenzive na jugu je da su ruski zapovjednici odlučili dio snaga prebaciti iz Harkivske oblasti i Luhanska prema Mikolajivu. Doduše, tvrdnja o premještaju ruskih snaga došla je iz ukrajinskog izvora pa tek treba vidjeti je li istinita.

Istovremeno ruske snage i dalje vrlo polako napreduju u Donjecku. Uspjele su zauzeti termoelektranu Vuhlehirska. Rusi trenutno uspijevaju prodirati sjeveroistočno od Bahmuta. Doduše, ponekad i tek stotinjak metara dnevno, a često ni toliko. No to je isprobana taktika kojom su uspjeli osvojiti cijeli Luhansk.

Nije toliko problem što ruske snage napreduju, nego to što ukrajinske snage nikad ne izvode protunapade kojima bi barem pokušale vratiti izgubljena područja. Na taj način nakon tjedana i mjeseci neprestanih napada ruske snage na kraju osvoje sve što su namjeravale.  

Putin ima dvije opcije

I dok ukrajinski politički i vojni vrh i dalje pričaju o ofenzivi koja nikako da krene, a dani prolaze, neumitno se približavaju jesen i zima, najveći Putinovi saveznici. Sad je sasvim jasno da Putin namjerava plinom prisiliti članice Europske unije da odustanu od pomoći Ukrajini. Stoga će pričekati do proljeća da procijeni posljedice plinske krize, a onda odlučiti što dalje. Ovisno o događanjima, Putin ima dvije temeljne opcije.

Ako zima bude oštra te se zalihe plina brzo istroše, za očekivati je da će se europsko javno mnijenje okrenuti protiv sankcija Rusiji. Za Putina bi idealna opcija bili milijuni ljutih Europljana na ulicama i trgovima te koji zazivaju rušenje vlada i/ili rješenje plinske krize. Suočeni s masovnim demonstracijama europski političari ne bi imali drugih opcija nego pristati na sve uvjete Moskve kako bi ponovo pustila plin. Koliko je takav scenarij izgledan? Vrlo. 

Opasnost od raspada europskog jedinstva

Europsko bi se jedinstvo moglo početi raspadati i prije zime ako na talijanskim prijevremenim izborima na vlast dođe krajnja desnica. Zauzimajući pozicije za redovne izbore koji su se trebali održati početkom 2023., talijanske su stranke isprovocirale prijevremene. Za sada najveće šanse za pobjedu na izborima koji će se održati 25. rujna ima upravo krajnja desnica, tj. koalicija stranaka Fratelli d'Italia, Forza Italia i Lega. Ako se ostvare anketna predviđanja, nova talijanska premijerka bit će šefica stranke Fratelli d'Italia Giorgia Meloni. 

Doduše, Meloni u predizbornim govorima i intervjuima ističe da će prema Rusiji nastaviti politiku dosadašnjeg premijera Maria Draghija, ali politički analitičari baš nisu uvjereni u to. Jer u Italiji je trenutno glavna tema je li i kako Moskva potaknula pad Draghijeve koalicijske vlade. Pritom se spominju, kako ih Talijani nazivaju, dva incidenta. 

Prvi je, po tvrdnjama Stampe, sastanak neimenovanog visokorangiranog službenika ruskog veleposlanstva u Rimu s vanjskopolitičkim savjetnikom predsjednika stranke Lega Mattea Salvinia. Antonio Capuano, kako se savjetnik zove, sastao se s ruskim diplomatom još u svibnju ove godine, što je otvorilo mogućnosti da Salvini demantira ruski utjecaj na njegove odluke.

Problem nije samo Italija nego i Njemačka

Znatno značajniji incident je, po tvrdnjama Repubblice, sastanak bivšeg talijanskog premjera i još uvijek predsjednika stranke Forza Italia Silvija Berlusconija s ruskim veleposlanikom. Da stvar po Berlusconija bude gora, sastanak se dogodio istog dana kad je Forza Italia povukla parlamentarnu potporu vladi premijera Maria Draghija.

I Matteo Salvini i Silvio Berlusconi poznati su po tome da su imali vrlo dobre, a Berlusconi i bliske odnose s Putinom. Po svemu sudeći, zadržali su ih i dalje te ne čudi skepticizam talijanskih političkih komentatora i analitičara da će Giorgia Meloni, ako postane prva talijanska premijerka, uspjeti zadržati dosadašnji antiruski kurs Italije.

Sve je izglednije da bi strah njemačke javnosti od plinske krize mogao prisiliti vladu kancelara Olafa Scholza da promijeni odnos prema Ukrajini i Rusiji. Nije da se Njemačka do sada pretrgnula u pružanju pomoći Ukrajini. No za nekoliko bi mjeseci mogla potpuno prestati to činiti.

Jedan od najglasnijih zagovornika promjene politike prema Rusiji je Michael Kretschmer, konzervativni čelnik istočne pokrajine Saske. Izjavama kao što su "naš cijeli ekonomski sustav bi se mogao urušiti; ne budemo li oprezni, Njemačka bi se mogla deindustrijalizirati" te "ako ovoga trena ne možemo odustati od ruskog plina, to je gruba stvarnost i moramo se sukladno tome ponašati", Kretschmer javno govori ono što sve veći broj Nijemaca misli.

Zima će donijeti velike probleme Scholzu

Trenutno je vrijeme u Njemačkoj vruće, a većina Nijemaca na odmoru, pa se tema nedostatka plina još nije potpuno razbuktala. No s dolaskom jeseni i zahlađenjem zasigurno hoće. A onda će se koalicijska vlada Olafa Scholza naći u velikim problemima. 

U obzir treba uzeti i činjenicu da je Olaf Scholz najslabiji od svih kancelara još od 1946. godine i povratka demokracije u tada Saveznu Republiku Njemačku (istočna komunistička zvala se Njemačka Demokratska Republika). Scholz je formirao koalicijsku vladu u kojoj je spojio donedavno nespojive Bündnis 90/Die Grünen (zeleni) i Freie Demokratische Partei (laburisti). Za sada vlada djeluje složno, barem prema van. No ni pritisci na nju za sada nisu odveć veliki.

Drugi, jednako velik problem Scholza je činjenica da on ne kontrolira svoju stranku Sozialdemokratische Partei Deutschlands (SPD), nego ona kontrolira njega. Iako kancelar, Scholz nema visoku funkciju u stranci. Predsjedavanje SPD-om dijele Saskia Esken i Lars Klingbeil.

Jako važna osoba u SPD-u je i generalni sekretar Kevin Kühnert. Scholz nije niti u predsjedništvu SPD-a. A SPD je lijeva stranka jako osjetljiva na pitanja socijale i sindikata, što su dva područja koja će plinska kriza snažno pogoditi. Socijalu kroz povećanje troškova grijanja i još snažnije ubrzavanje inflacije, a sindikate kroz vjerojatnu obustavu proizvodnje u plinski intenzivnim industrijama (prije svega kemijskoj) i mogućem masovnom gubitku radnih mjesta.

Moguće je da s dolaskom zime više neće biti njemačke stranke koja će podržavati Ukrajinu

Ako je Kretschmer prvi glas promjena stava najjače desne stranke Christliche Demokratische Union (CDU) prema Rusiji, onda u Bundestagu s dolaskom zime lako moguće više neće biti stranke koja će podržavati Ukrajinu.  

S druge strane, ako (a to je zaista veliki "ako") europsko jedinstvo preživi zimu, Putinova će pozicija oko Ukrajine iz loše prijeći u očajnu. Zbog toga su već krenule pripreme ruske javnosti na moguća teška rješenja, prije svega masovnu (do oko 500 tisuća) ili čak opću mobilizaciju (više od milijun).

Putin bi do proljeća mogao imati opravdanje za proglašenje opće mobilizacije

Tako ruski ministar obrane Sergej Šojgu tvrdi kako je krajnji cilj Moskve ponovno stvaranje Sovjetskog Saveza. Prosječnom je Rusu vraćanje SSSR-a itekako primamljivo. Tim prije ako će Rusi opet biti povlašteni narod, a novi Sovjetski Savez druga najjača sila na svijetu.

S druge strane, Dmitrij Medvedev prijeti da će pristupanje Švedske i Finske NATO-u izazvati vojni odgovor Rusije. Naravno da ovakva slaba i iscrpljena ruska vojska nema snage napasti Švedsku i Finsku. Međutim, ovakve izjave Medvedeva i Šojgua mogu za nekoliko mjeseci biti jako dobra osnova da Putin u veljači ili ožujku, nakon što se vidi hoće li europsko jedinstvo izdržati plinsku krizu, objavi kako NATO preko Ukrajine već izvodi, a preko Švedske i Finske sprema dodatnu agresiju na Rusiju.

To bi trebalo biti više nego dovoljno da Kremlju omogući proglašenje ratnog stanja i opću mobilizaciju. S milijunima mobiliziranih ruska vojska bi mogla u nekoliko mjeseci svladati ukrajinski otpor te krenuti dalje prema zapadu.

Ruska javnost još uvijek nije u stanju potpune paranoje koja bi omogućila Putinu da provede opću mobilizaciju i politički preživi. Stoga se Putinov režim jako trudi potpunim nadzorom nad svim informativnim medijima što prije od Rusije napraviti Orwellovu 1984.