DO PRVE večeri ovogodišnje Ultre nije ostalo ni tjedan dana, a na mjestu akcije, igralištu Radničkog nogometnog kluba Split, radi se, ali ni užurbano, ni nervozno. Pripreme baš i nisu odmakle, eno se tek ruši zid stadiona da se dobije dovoljno širok ulaz za hrpu partijanera, a radnici montiraju tribine, pa su popadali u hladu, jer na suncu je sigurno preko 40.

Okolne stanare, vlasnike i korisnike poslovnih prostora nitko se nije sjetio posjetiti ili u ime organizatora, ili Grada Splita, ili Splitsko-dalmatinske županije, ili Policijske uprave splitsko-dalmatinske, ili bilo čega u ovom svemiru, da bi im rekao da će im se život idućeg vikenda okrenuti naopako. Ili pretvoriti u pakao, ovisi kako već doživljavate elektroničku glazbu.

A barem pitanja ne manjka. Ultra se prvi put seli s prostranog i monumentalnog Poljuda na skučeni Park mladeži. Na dosadašnjoj lokaciji, na i oko stadiona Hajduka, prosječni je partijaner mogao iživjeti sve što je u njemu, bez prevelikog straha da će zgnječiti ili polomiti nešto što nije predviđeno za gnječenje i lomljenje, jer poljudski je stadion izdvojen, s prostranom površinom koja ga dijeli od ceste preko koje su stambene zgrade.

Najveća avantura urokanijim partijanerima bilo je spuštanje jednim redom stepenica od glavnog igrališta prema pomoćnima uz čiju su ogradu organizatori postavljali još jednu pozornicu.

Mitsko mjesto blamaža

Park mladeži, to mitsko mjesto novovjekih blamaža RNK Splita, sasvim je druga priča. Stepeničasti prostor kojim će protutnjati ovogodišnja Ultra započinje na Turskoj kuli - uzvisini sa zapuštenim zelenilom, parkiralištem na tri razine koji obično koriste škverani, pa se tek postavljenim montažnim stepenicama, preko pomoćnog Splitova igrališta, spušta prema glavnom.

Na Turskoj kuli ne vidimo živu dušu, samo red praznih drvenih kućica, nekakvu konstrukciju i razbacane dijelove tko zna čega. Cesta je odmah pored, između glavnog i pomoćnog igrališta kojekakvi su objekti - automehaničarski servis, na primjer i jedna mala upravna zgrada, a odmah uz glavni teren pet je jednokatnih betonskih zgrada, napravljenih prije mnogo desetljeća, koje Splićani nazivaju škverskim barakama. U njima su, kao što se da zaključiti, bivši radnici splitskog brodogradilišta dobili stanove, kasnije su ih otkupili i sada u njima živi već druga generacija. 

"Mi smo apsolutno zaboravljeni", veli nam Anđela Višić, stanarka baraka. Nismo je pitali, ali nema sumnje, ona pripada drugoj, možda i trećoj generaciji.

"Zgrade su nam loše, azbestni su krovovi, znamo kakve su vibracije na Ultri, ko zna hoće li ovo sve izdržati. Organizator je najavio sastanak s nama, kao da taj sastanak nešto može promijeniti. Gledamo di bi mogli otić spavat kad počne Ultra, prisiljeni smo bježat iz vlastitog stana", priča Anđela, dok iz susjedstva, s igrališta dopire buka rušenja zida. Iritantna, naporna, ali minorna prema onoj koja slijedi. Slušali su "barakaši" Ultru i dok je bila na Poljudu, dva su igrališta udaljena nekoliko stotina metara, ali sada će je imati doslovno pod prozorima. Kućna dostava partyja.

"Svi znamo da se nakon nekog sata ne smije svirati i apsolutno mi nije jasno kako je netko može ovdje dopustiti", pita se Anđela pa nam govori kako među stanarima ima i starijih, bolesnih s azbestozom i raznim drugim dijagnozama, ali i mladih familija s malom djecom.

"Zbog bebe ćemo morat bižat odavde"

Baš dok ih je spominjala, stižu Tomislav i Valentina s petomjesečnim Rinom.

"Zbog njega ćemo morat bižat odavde", priča Tomislav, dok drži malenog u rukama. Pa ga predaje supruzi, jer mu se žuri na posao. E da, kako će se zaposleni odmarati dok im je Ultra u dvorištu, ni na to se nije mislilo.

A jedan stariji stanovnik škverskih baraka priča o splitskom gradonačelniku i HDZ-u. Ništa lijepo, ali nećemo prenositi, jer je čovjek htio ostati anoniman. Nakon što se izgalamio, sjeo je u hlad pod stablo pred barakom. Već za nekoliko dana društvo će mu praviti partijaneri iz cijelog svijeta.

"Nitko nije došao i rekao: 'Sljedeći tjedan tu ćete imati ludnicu'", govore nam u jednom obližnjem poslovnom prostoru. Ljudi su prepušteni sami sebi i informacijama na koje naiđu u medijima. A u njima obično stoji da će sve biti baš kako treba.

Uvjeti za pojavu kaosa su tu

Ukratko, nekoliko desetaka tisuća ljudi prvi će put doći na stadion s neusporedivo manjim brojem sigurnosnih kamera od Poljuda i na okolne prostore na kojem odavno - ili možda nikad? - nije organizirano ništa slično, a pored zgrada, kuća, poslovnih prostora, servisa... Sve se priprema u posljednji čas, jer se donedavno nije ni znalo gdje će biti Ultra.

Ni hoće li je biti.

Zvuči kao divan recept za kaos. Nije isključeno ni da ga neće biti, ali učinjeni su maksimalni napori da se pojavi.