OTIŠAO je Branko Mamula, čovjek čija je religija bila socijalistička i federativna Jugoslavija, bog Josip Broz Tito, a sveto trojstvo vojska, partija i vođa. Bilo bi, međutim, netočno i nepravedno svrstati ga među uniformirano mnoštvo koje je do devedesetih, barem na riječima, s njim dijelilo vjeru, a potom se spremno okrenulo novim bogovima, pa aktivno sudjelovalo u etničkim čišćenjima, pokoljima, genocidu.

>> Umro Branko Mamula

Mamula je bio čvrstorukaš starog kova, smatrao je da je vojska devedesetih trebala pohapsiti nacionalna vodstva, "razoružati sve paravojne formacije", dakle napraviti vojni udar i tako spasiti Jugoslaviju. S kim bi je spasila i tko bi bili spašeni, nikad nećemo doznati: on je 1990., kad pripreme za ratove ulaze u završnicu, već dvije godine u mirovini, s najvišim činom admirala flote. Njegove kolege, koje su preuzele vojsku, odlučno zaokreću prema velikosrpstvu, ratovima, agresijama, razaranjima. Mamula će ostati u penziji kao simbol davno umrle vojske.

Mamulin životni put - od kordunskog sela, do vojnog vrha

Šturi biografski podaci kažu da je rođen 1921. godine na Kordunu, u Slavskom Polju, općina Vrginmost. U partizanskoj uniformi ratuje od 1941. do 1945. godine, od početka do kraja. Dobio je Partizansku spomenicu, rat završio kao politički komesar Pomorske komande sjevernog Jadrana s činom potpukovnika. Naredna desetljeća, do umirovljenja 1988. godine, provest će na najvišim dužnostima u vojsci: ako to još nekome znači, vodio je Vojnopomorsku oblast, Generalštab i, konačno, bio je Savezni sekretar za narodnu obranu, što je, prevedeno na moderniji jezik, nešto kao jugoslavenski ministar obrane. Zadnjih desetljeća živio je u Tivtu. Crnogorski mediji javljaju da je preminuo od posljedica zaraze covidom-19.

Krenuti s Korduna u teški rat, bez ikakvih pretpostavki o njegovu kraju, pa se vratiti kao pobjednik i postati pouzdanik nove vlasti, to je u čovjeku moralo pobuditi stanovitu gordost i učvrstiti uvjerenja. U Mamuli ih je cementiralo, njegova knjiga Slučaj Jugoslavija svjedoči da ni za milimetar nije odstupao od vizije o socijalističkoj Jugoslaviji kao optimalnoj državi i Josipu Brozu kao nezamjenjivom vođi. 

Knjigu započinje sjećanjem na dan kad je zadnji put vidio Tita

Uostalom, započinje je sjećanjem na 22. prosinca 1979. godine kad je zadnji put vidio Tita. Vođa će uskoro otići u bolnicu i umrijeti u svibnju 1980. Jugoslavija će ući u posljednju dekadu.

"Što reći o događajima u Jugoslaviji s distance od dvadesetak godina? Složena nacionalna, vjerska, socijalna i regionalna struktura Jugoslavije objektivno je stvarala antagonizme. Veliki historijski ciljevi i nadahnuti programi razvoja poput narodnooslobodilačkog i antifašističkog rata, obnove Jugoslavije i izgradnja socijalističkog samoupravnog društva u periodu dugom skoro trideset godina bili su u stanju potisnuti razlike i antagonizme u zaborav. Period stagnacije, a zatim i krize, nastupio je u času kada je nestalo svježih ideja, stvaralaštva i odgovornosti SKJ za preuzete nacionalne obaveze, a društveni elan se istrošio", piše Mamula, na početku poglavlja Post festum.

Mamula u knjizi spominjao genocid u Srebrenici i etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj

"Međunarodni faktor prekasno je vojno intervenirao i nije spriječio krvoproliće, a ni tada kada se angažirao nije spriječio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, kao ni etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj... Nedvojbeno je da su zemlje zapadnog Balkana nerazdvojni dio Evrope. Saniranje njihovih statusnih i svih drugih pitanja na miran i konstruktivan način moguće je samo u okviru članstva EU", Mamuline su rečenice koje smo nasumično citirali kako bismo čitatelju pokušali predočiti na čemu je temeljio vjeru u sutra, kad je već nestalo ono na čemu ju je desetljećima bazirao.

Smatrao je da su SAD i Njemačka odigrali bitnu ulogu u, kako piše, "otvaranju krize za opstanak Jugoslavije". Rat u Bosni i Hercegovini vidio je kao posljedicu destruktivnih djelovanja režima u susjednim državama:

"Svaka ozbiljna i objektivna analiza lako će ustvrditi da narodi Bosne i Hercegovine nisu imali nijednog razloga, historijskog ili aktualnog da ruše Jugoslaviju i oni to nikada ne bi učinili da se na njih nisu prenijeli srpsko-hrvatski sukobi iz susjednih država - Srbije i Hrvatske - i da nije došlo do nagodbe između Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine", zapisao je u drugom, dopunjenom izdanju svoje knjige, objavljenom prije sedam godina.

Nije imao razumijevanja za srpski nacionalizam

Za razliku od mnogih kolega po uniformi, nije imao razumijevanja za srpski nacionalizam. Spominjao je politički program velike Srbije zaokružen Memorandumom SANU-a, Miloševića ocrtavao kao predvodnika dviju revolucija - antibirokratske i nacionalističke.

"Čas je davao primat jednoj, a zatim na drugu prebacivao težište napada na Jugoslaviju. Koristeći predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića, JNA je podvrgao pritisku i njeno rukovodstvo nije izdržalo - napustilo je svoj program rješenja jugoslavenske krize i prihvatilo Miloševićev", bilježio je Mamula.

Do zadnjeg dana vjerovao da je Jugoslaviju trebalo spašavati vojnim udarom

Optimalno rješenje za Srbe u Hrvatskoj vidio je u autonomiji, vjerovao je da je vojska trebala poraziti "paravojske" nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini, smatrao da je Srbiji na Kosovu nanesena nepravda... Dijelio je odgovornost i krivice.

Mamulina uvjerenja, opisi, pretpostavke i analize za nas stižu iz neke druge epohe. Službeno hrvatsko vrijeme počinje 1990. godine, a priče o Ustavu iz 1974. godine, autonomijama, federacijama i konfederacijama, predstavljeni su kao dio duge mračne noći koja nas je pritiskala prije nacionalnog buđenja. 

Krajem osamdesetih slovenska Mladina objavila je tekst "Mamula, go home". Novinari kultnog lista tvrdili su da vojnici JNA rade na izgradnji Mamuline privatne vile u Opatiji. Tad je započeo jedan od postupaka protiv Mladine, ali i kraj Mamuline aktivne karijere. Sad je stigla točka na život čovjeka koji je vjerovao u prošle svjetove.