Oko 24% kopnenih područja sjeverne hemisfere pokriveno je vječnim ledom. Prema znanstvenim procjenama u permafrostu je zarobljeno oko 17.000 giga tona organskog ugljika. Od toga bi se samo otapanjem sibirskih krajeva moglo osloboditi oko 1.000 giga tona. Kako se plinovi oslobađaju u atmosferu, oni stvaraju efekt staklenika u kojem se zarobljavaju sunčeve zrake u infracrvenom, toplinskom dijelu spektra čime se podiže temperatura atmosfere. Pritom treba imati na umu da je, prema UN-ovom Međudržavnom panelu za klimatske promjene (IPCC), metan čak 86 puta snažniji staklenički plin od CO2. Na sreću, ovaj potencijal metana s vremenom, kroz 10 do 20 godina, postupno pada jer se on raspada na ugljikov dioksid.

„Posljednji se put permafrost topio prije 130.000 godina. To je prirodna pojava na koju utječu promjene u Zemljinoj orbiti“, rekao je za Asia One dr. sc. Gideon Henderson, profesor na Sveučilištu u Oxfordu.

„No bez presedana je brzina s kojom se danas zbiva ovo otapanje. Zatopljenje koje se dogodilo prije 130.000 godina odvijalo se kroz tisuće godina... Današnje zatopljenje odvija se kroz desetljeća, odnosno kroz stoljeće“, upozorio je.

Blizu smo kritične točke - okidača

Jedna studija, koju je Henderson predstavio u lipnju 2013. na kongresu Geološkog društva u Londonu, pokazala je da bi već temperature za 1,5 stupnjeva više od predindustrijskih mogle biti dovoljne da se pokrene veliko otapanje permafrosta. Prosječne su temperature danas u svijetu za oko jedan stupanj više od predindustrijskih, a procjenjuje se da bi kritičnu točku od 1,5 stupnjeva mogle dosegnuti kroz 10 do 30 godina.

No u ovoj priči ključno je pitanje kojom se brzinom to otapanje danas zbiva te kolike se količine stakleničkih plinova oslobađaju, što je za sada još uvijek velika nepoznanica.

Prema Hendersonu isto tako nije jasno koje se vrste plinova oslobađaju u kojim postocima te razgrađuje li se metan u CO2 prije, ili nakon oslobađanja.

Rupe opasne po život

Prvi krater na poluotoku Jamal u Sibiru, promjera 80-ak metara, pojavio se u srpnju 2014. Drugi, pronađen nekoliko stotina kilometara dalje na istom poluotoku, imao je promjer od oko 15 metara, a treći, nastao kraj sela Nosoka u pokrajini Krasnojarsk, bio je promjera četiri metra. Kasnije se pojavilo više od 7.000 izbočina koje ukazuju da se u njima skupljaju oslobođeni plinovi nastali topljenjem smrznutog tla, što pak znači da bi na tim mjestima mogle nastati nove rupe.

Britanski geolog dr. Chris Fogwill smatra da su goleme rupe fenomen poznat kao pingo – okrugle nakupine leda u permafrostu koje katkad mogu poprimiti stožasti oblik kratera nalik na vulkanski. Ove nakupine nastaju kada se podzemna voda iz nekih izvora uzdiže i na površini smrzava. Tako se formiraju svojevrsne kupole koje rastu po nekoliko centimetara godišnje. One se u određenom trenutku mogu urušiti i stvoriti kratere. Globalno zatopljenje moglo bi poticati takve procese.

Formacija rupa u Sibiru ne predstavlja ozbiljnu opasnost samo za klimu već i za lokalno stanovništvo. One mogu destabilizirati željezničke tračnice, zgrade pa čak i cijela naselja. Osim toga, metan je vrlo lako zapaljiv pa prilikom njegovog oslobađanja može doći do eksplozija koje također mogu ugroziti ljudske živote. Takve su eksplozije već zabilježene u Sibiru.