USTAVNA stručnjakinja Sanja Barić, koja je i predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, na svom je Facebook profilu komentirala uvođenje covid-potvrda u javne i državne službe, ali i izjavu Hasanbegovića da on ima pravo na virus.

"Netko će sigurno podnijeti ustavnu tužbu zbog toga pa će se očitovati Ustavni sud. Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati. Moje je pravo imati virus. Dok će te mjere biti na snazi, moja noga neće kročiti u sabor. Možda ćemo organizirati alternativni sabor na Duvanjskom polju", rekao je Hasanbegović neki dan za Novi list.

Što kaže Barić?

"Stvarno ne bih ulazila u rasprave o bilo čemu vezanom za cijepljenje IZVAN prava.

Budući da se i opet nižu upiti sa svih strana, pokušat ću na jednom mjestu, što jednostavnije i što kraće posložiti ustavnopravnu (ali i opću pravnu) situaciju, a vjerujem da će me poneki kolege i kolegice u komentarima dopuniti ako nešto propustim.

Dva su osnovna pravna pitanja vezana za regulaciju 'borbe protiv COVID-19':

1. Što se može ustavnopravno prihvatljivo regulirati?
2. Kojim aktom se to može učiniti, odnosno koje tijelo o tome odlučuje?

Ad 1) Pravilna primjena načela razmjernosti

Opći je okvir odgovora na prvo pitanje da je ustavnopravno prihvatljivo sve, uključujući i uvođenje obveznog cijepljenja, a ključni metar/vaga/mjerilo je pravilna primjena načela razmjernosti (proporcionalnosti). Ponavljam, pravilna primjena načela razmjernosti.

Npr. ako nije uvedena obveza cijepljenja za sve, a uvedena je obveza COVID potvrda za neku djelatnost, mora postojati mogućnost da se ova djelatnost obavlja i bez cijepljenja, i bez preboljenja, ali uz testiranje (koje ne mora biti besplatno, može se naplaćivati, ali samo onima koji nemaju valjane medicinske razloge za necijepljenje).

Ako pak nepredočenje COVID potvrde (jer se netko odbija cijepiti, nije prebolio i odbija se testirati) dovodi do udaljenja s radnog mjesta, vjerojatnije je da je suspenzija, a ne prekid radnog odnosa, razmjernije rješenje. To su samo primjeri, ima različitih varijanti primjera za različite situacije, ali načelo razmjernosti je ključno.

Dvije izdvojene podteme ovdje su:
a) rad Hrvatskog sabora i
b) otkazi. 

Ad 1a) Ako je uvedena obveza COVID potvrda za javna tijela, onda ona vrijedi baš za sve poslove unutar tih tijela

Ako je uvedena obveza predočenja COVID potvrda za javna tijela, onda ona vrijedi baš za sve poslove unutar tih tijela, uključujući i za saborske zastupnike. Potpuno isto kao što bi vrijedila i druga mjera koja proizlazi iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (ZZPZB), a koju donosi odgovarajuće tijelo (Nacionalni stožer i/ili ministar).

Odbijanje cijepljenja uz odbijanje alternative (tj. testiranja) samoskrivljeni je razlog za nemogućnost sudjelovanja u radu nekog tijela i kao takav predstavlja samoskrivljeno odbijanje obavljanja osnovnog posla tj. predstavljanje naroda. A ne obrnuto.

Ad 1b) Ne bi trebalo biti pravno prihvatljivo opravdanje radnika koji to odbija

Kod otkaza kao posljedice odbijanja i cijepljenja, i redovitog testiranja, postoje određene radnopravne dileme, no one su formalne naravi (kojim zakonom je nešto propisano i da li se mjerama koje su donesene temeljem ZZPZB može ulaziti u radnopravni odnos). Sudovi će donijeti svoje odluke na tu temu.

Osobno mislim da odbijanje testiranja doista predstavlja odbijanje najblaže mogućeg zadiranja u ljudska prava u ovom trenutku i kao takvo, a u kontekstu javnozdravstvenih mjera, ne bi trebalo biti pravno prihvatljivo opravdanje radnika koji to odbija i treba slijediti sankcija.

Treba ipak razmisliti o suspenziji kao blažoj sankciji od otkaza, iako je pitanje gdje upisati mogućnost suspenzije (udaljenje s radnog mjesta bez naknade plaće). I opet, a maiori ad minus, budući da se radi o samoskrivljenom ponašanju radnika (odbijanje čak i testiranja), ne vidim stvarni problem ni u tome.

Ad 2)

Na pitanje kojim aktom se uvodi koja mjera, jasno je da se obveza cijepljenja može uvesti samo zakonom (tj. izmjenama ZZPZB). Također bi zbog dileme 1b) određene radnopravne posljedice mogle biti jasnije zakonom propisane, ako baš želimo ići u tom pravcu. Sve ostale mjere "pokrivene" su ovlašćujućim zakonima (ZZPZB i Zakonom sustavu civilne zaštite), a prema dosadašnjim odlukama Ustavnog suda RH.

Bez obzira što i dalje mogu misliti da bi bolje bilo, sa stanovišta vladavine prava, određene mjere donositi zakonima, da je trebalo uspostaviti jasnije nadzorne mehanizme (učestalije, parlamentarne, sudske, itd.) pa čak i da je bilo (opet sa stanovišta vladavine prava) bolje proglasiti izvanredno stanje, druga je priča. Put kojim smo krenuli je takav, nema tu točnog i ispravnog recepta ni u RH, ni drugdje. Ustavni sud je rekao svoje.

Zaključno

Ustavni će sud imati posla s načelom razmjernosti i uzimati u obzir činjenice poput:
- koje su bile znanstvene spoznaje u trenutku donošenja pojedinih mjera;
- kolika je stvarna opasnost od ove bolesti (izravna - tj. posljedice po život i zdravlje od ove bolesti te neizravna - tj. posljedice po zdravstveni sustav, odnosno ugroza za liječenje od drugih bolesti uslijed prenapregnutosti sustava zbog ove bolesti),
- koje su bile druge razumne mogućnosti u "borbi protiv pandemije";
- da li su napravljene sve potrebne iznimke i uzete u obzir sve situacije (poput osoba koje se ne smiju cijepiti).
- itd. itd.

Postoji pravo da se čovjek ubije, da se zarazi, da puši, da pije, da kocka, ali...

I da, postoji pravo da se čovjek ubije, da se zarazi, da puši, da pije, da kocka... ali se svako od tih prava na samoodređenje, privatnost i raspolaganje svojim životom itekako ustavnopravno prihvatljivo ograničava već sada. Ne postoji, naime, pravo da svojim postupanjima ugrožavamo slobode i prava drugih, odnosno živote i zdravlje drugih.

Ili, da parafraziram one koji uporno izvrću osnove ljudskih prava koristeći primamljive izraze šupljeg značenja: 'slobodu da se zarazite imate u svoja 4 zida, ne u javnom djelovanju'.

A konzumiranjem takve 'slobode' ujedno ste se diskvalificirali od sudjelovanja u radu tog tijela."