PANIČNI sastanci na razini Europske unije govore da europski političari nemaju pojma što će s imigrantima. Na Mediteranu se gotovo svakodnevno nalaze nova plovila s jadnicima kojima je jedini cilj – domoći se razvijenih zemalja Europe koje za njih znače blagostanje i sigurnost. Kako je netko rekao: "Ne možeš imati istovremeno socijalnu državu i otvorene granice!"

>> Čelnici EU-a devet sati raspravljali o migrantima, evo što su dogovorili

No što se uistinu događa? Odakle i zašto se pokrenuo taj val ljudi koji, čini se, ne prestaje niti će prestati narednih godina?

Izbjeglice

Kao prvo – treba jasno razlučiti izbjeglice od ekonomskih migranata. Pravno i moralno ljudima koji spašavaju živu glavu treba u svakom slučaju pomoći. To je obveza svake zemlje, prema svojim mogućnostima, i uostalom, Hrvati su se pokazali kao ljudi dobre volje i velikog srca kada je trebalo primiti sirijske izbjeglice. Brojni Slavonci, od kojih su mnogi i sami iskusili kako je biti protjeran iz svog doma, učinili su sve. Možemo biti ponosni. Uostalom, i za vrijeme rata u BiH primili smo stotine tisuća izbjeglih ljudi ne pitajući tko je tko.

Mnogi se pitaju zašto je među izbjeglicama toliko vojno sposobnih – no stvari su tu jednostavne. Mnoge od ratom ili sveopćim raspadom zahvaćenih zemalja, poput Sirije ili Libije, nikada nisu izgrađene kao moderne nacionalne države. U Siriji, za koga se boriti? Assada koji vam je (ili njegov otac) pokojeg člana obitelji možda poslao na robiju, za nekog lokalnog šerifa ili za ekstremiste? U Libiji još i gore – granice su crtali ravnalom na karti, dugo je vladala diktatura i što i za koga se boriti ako niste u jednom od vladajućih plemena, ili vam je bračni partner iz drugog plemena pa ne pripadate nigdje? Ili ste iz neke male grupe koja vas ne može zaštititi jer nema svoju paravojsku?

Stavite se u kožu nekoga tko je u svojoj zemlji uvijek bio drugorazredan, s vrlo malom šansom za primjerice posao u javnoj službi, i onda u toj zemlji počne građanski rat dviju ili triju strana koje vas sve gledaju kao drugorazrednog ili vas jednostavno žele opljačkati ili nešto još gore. Nisu to europske nacionalne države koje je netko napao pa se idemo braniti. Pogledajte samo kako na karti izgledaju granice tih država i koje sve narode i plemena su namjerno "odsjekli" ili ostavili s druge strane kao nekima nepoželjnu manjinu.

Ekonomski migranti

Međutim, najveći problem danas više nisu izbjeglice – već ekonomski migranti. U siromašnim zemljama Europa izgleda kao san. Unatoč tome što danas u većini Afrike i Azije raste BDP, ponegdje i snažno raste stanovništvo, što opet generira migracije prema Europi.

Preskočimo one najsiromašnije i u ratu uništene poput Južnog Sudana. Tu je natalitet visok, ali i šansa za sačuvati živu glavu vrlo mala. Te zemlje sa svojim siromaštvom, ratovima i vojnim udarima, milijunima izbjeglih i raseljenih su priča za sebe.

Uzmimo za primjer relativno urednu zemlju Nigeriju. Kada zemlja dobije osnovnu medicinsku skrb i osigura temeljnu osobnu sigurnost, mortalitet djece i mladih se bitno smanjuje – i onda dolazi do eksplozije stanovništva. Kako i dalje velik broj ljudi živi na selu, nema ni mirovinskog sustava, a unatoč određenom rastu standarda, djeca su i radna snaga i ulaganje u "mirovinu". Slično kako je kod nas bilo prije stotinjak godina. Kako je već uz osnove higijene i medicinske pomoći preživljavanje bitno lakše, takve zemlje imaju ogroman porast stanovništva.

Jedna Nigerija, zemlja koja se danas smatra "niže-srednje razvijenom ekonomijom", narasla je 1990.-2008. za punih 57 milijuna ljudi! Pola stanovništva su djeca do 14 godina, a prosječna žena rađa više od petero djece. Uz takav rast stanovništva, naravno da će dio populacije tražiti egzistenciju negdje drugdje. Nema ni posla ni resursa za sve.

Kako se smanjuje takav neizdrživi rast stanovništva? Jednostavno je i generalno pravilo koje vrijedi u svim zemljama i svim kulturama – rast standarda. Kao najjednostavniji primjer, pogledajmo bogate azijske arapske naftne zemlje: Oman i Katar. Dok su prije 50-60 godina žene i tamo rađale prosječno šestero ili sedmero djece, u Omanu prosječna žena rađa manje od troje, a u Kataru dvoje djece – dakle već na granici za jednostavnu reprodukciju stanovništva! 

Natalitet nije primarno vjerski i običajno definiran – već ponajviše visinom standarda. Ako postoji mirovinski sustav, ako postoji visoko školstvo, ako postoji primjeren standard i ako je poljoprivreda automatizirana te ne ovisi o brojnim rukama koje pomažu u polju i oko žetve – natalitet pada gotovo na europsku razinu.

Migracije su prirodne i poželjne, ali…

Ekonomske migracije su prirodne. Uostalom, ekonomskom migracijom smo i mi došli na ove jadranske prostore. Da nije bilo ekonomske migracije 60-ih, standard u tadašnjoj Jugi bio bi bitno niži. Uostalom, i hrvatska politička misao se brusila – u emigraciji. Nisu baš svi bježali zbog politike (koliko god to danas voljeli prikazivati), bježalo se radi boljeg standarda.

Imigranti su poželjni – Njemačkoj prvoj nedostaje radne snage, a i nije daleko dan kada će nama trebati desetine tisuća ljudi. No jedno je otići uređeno, s osobnim dokumentima i diplomom, a drugo je kada se tisuće ljudi samo pojavljuju na obali, bez ikakve kontrole, bez i da znate tko su i odakle su. Naravno da to dovodi do protureakcije – jačanja raznih desnih i isključivih pokreta i stranaka.

Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, koliko god neke Trumpove ideje i nastupi bili bizarni, zamislite da živite u nekoj državi uz granicu i svako malo se pojavljuju grupe i grupice vama nepoznatih ljudi za koje ne znate jesu li: a) sirotinja koja iskreno traži posao i rado će i marljivo raditi na vašem polju; b) naoružani šverceri drogom koji ne žele svjedoke; c) teški kriminalci iz latino-zemalja koji bježe od policije i vojske. Neće dugo trebati da podržite blesave ideje o zidu. Ili bilo kakve ideje da se to zaustavi. Imamo mi u Hrvatskoj milijune stranaca godišnje – ali ti ljudi dođu s putovnicom i osobnom, a ako ih traži Interpol, na granici će se policajcu ispisati da je ispred njega bjegunac… Zamislite da par stotina ljudi bez dokumenata svaki dan prelazi granicu Hrvatske i BiH i šeta se po pograničnim županijama. Ne bi ni ovdje ideja o zidu, ma koliko bila blesava, ostala bez podrške. Ljudi tako reagiraju i nije im to za zamjeriti.

Nitko ne želi nekontrolirane migracije oko sebe, a ni ono što se danas događa – šverceri ljudima namjerno šalju sirotinju na nesigurnim plovilima i bez dovoljno goriva, tek da dođu na pola Mediterana i da ih netko pokupi. A sirotinja to plaća po 1000 eura – ogromni novci za mnoge, ponekad se i cijele obitelji zadužuju.

Zašto nema rješenja?

Kada su se ogromne migracije događale nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi su funkcionirali i održavali kakav-takav red i mir. Tu organizaciju su stvorili ljudi koji su sami osjetili užase dvaju svjetskih ratova i iskreno se borili za bolji svijet. U međuvremenu, UN je postao troma i potpuno neučinkovita organizacija. Europska birokracija je još gora – pa sjetimo se njihove totalne neučinkovitosti za vrijeme ratova na ovim područjima.

Zato oko migracija treba nažalost biti pesimist. One se ne rješavaju ovdje, u Europi, one se moraju rješavati tamo odakle sva ta sirotinja dolazi. U zemljama Afrike i Azije. Ujedinjeni narodi bi za države koje ne funkcioniraju, kao što je Libija, mogle vratiti Starateljsko vijeće (pomagalo je u tranziciji bivših kolonija u samostalne države), te ih držati pod nadzorom narednih 10-20 godina dok se ne stvore institucije civilnog društva. Europska unija bi mogla znatno više pomagati razvoju afričkih država kako bi bilo manje potreba za ekonomskom emigracijom. Čak bi i dugoročno time stvorila tržište za skupe europske proizvode! Kada negdje stvorite srednju klasu – dobivate nove kupce i turiste, a kada se poveća broj bogatijih, među prvim stvarima će kupiti europski automobil. Onome koji nema – nemate što ni prodati.

No sve to se neće dogoditi. Današnja međunarodna politika nije ona iz 1945. kad se gradio novi svijet, kad se ulagalo da bi se dobilo kroz 10-20-30 godina. Ovo je politika birokrata i demagoga koji ne gledaju više od narednog mandata. Jedna od posljedica takve politike su nekontrolirane ekonomske migracije. Problem su sada, a bit će i problem u budućnosti. Jer pogađanje na razini EU-političara gdje će i u koju luku neki brod s migrantima – nije rješenje.

Rješenja ima, ali nema političara koji bi stvorili nove planove i strategije. Političara koji bi sustavno radili na razvoju Afrike, kao što je nekada Amerika radila na razvoju ratom uništene Europe. U međuvremenu, dobro će prolaziti samo bezdušni šverceri ljudima kojima će sirotinja plaćati 1000 eura kako bi prošla Mediteran.

Dok se ne riješe uzroci – a uzroci su izvan Europe – neće se riješiti ni posljedica. Uostalom, zamislite da ste rođeni u nekoj od tih zemalja, više gladni nego siti, a tamo preko mora postoje države u kojima je socijalna pomoć mjesečno u razini vaše polugodišnje zarade, a ako dobijete posao, mjesečno zaradite domaću godišnju plaću. Biste li i vi pošli na put?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala