TRI HRVATSKE glumice, dakle javne ličnosti, na Facebooku su komentirale zašto je i je li uopće četvrta javna ličnost - Marko Perković Thompson - trebala imati ulogu koju je imala na dočeku nogometne reprezentacije. Svoj stav je napisala Nataša Janjić, a pridružile su se Lana Barić i Jelena Veljača.

A onda je krenulo - cijela salva javnih i privatnih poruka mržnje, prijetnji, rečenica puno gorih od nečega što se naziva ''verbalno nasilje''. Tu očito ima posla i za DORH i nadamo se da će dame sve prijetnje koje prime uredno proslijediti nadležnima.

Zabrinjavajuće je da su tisuće ljudi u ovoj zemlji, poluskrivenih iza svojih ekrana (jer ne brinite se, svakome se IP-adresa zapisuje i svaku mogu dobiti nadležne službe, neke uz nalog, a neke čak i bez njega), u stanju zbog izrečenog mišljenja ne kritizirati, čak ne ni vrijeđati (iako je i to kažnjivo, no javne ličnosti to uglavnom moraju pretrpjeti), nego otvoreno prijetiti drugima.

Ostatak jugoslavenskog mentalnog sklopa

Mnogi od tih mrzitelja i poluanonimnih likova koji drugima prijete zbog izraženog mišljenja su prvenstveno frustrirani. Zbog lošeg posla, loših obiteljskih odnosa, lošeg šefa... Kada dođu kući, svoju ''snagu'', kako je oni vole doživljavati, izražavaju mrzeći sve oko sebe (dio kada mrze sebe ne stave online). Nekada su takvi tavorili na rubovima gradova u jeftinim birtijama, ali danas im je Facebook dao moć govora, čak i uz njihovo nepoznavanje hrvatskoga jezika.

Isto su toliko važni ostaci jugoslavenskog mentalnog sklopa. Obje Jugoslavije su bile diktature - u onoj prvoj je vrijedilo kraljevo ''Ja i moj narod i nitko između nas'', a u onoj drugoj se za kritiku Dragog Vođe išlo u zatvor. Davno sam, još 1990. godine, čuo jednu rečenicu: ''Najgore što nam se može dogoditi je da počnemo sličiti vlastitom neprijatelju.''

Ideja da se neke u ovoj zemlji ne smije kritizirati, postavljanje tema koje su zabranjene, kao npr. kritika reprezentacije, nametanje da u nekim stvarima svi moramo biti jednaki – sve su to posljedice upravo komunističkog mentalnog sklopa koji je, čini se, preživio Jugoslaviju. Štoviše, koliko neki od tih koji prijete stalno spominju bivšu državu čovjek bi rekao da svako jutro ustaju uz ''Hej, Slaveni''.

U demokratskom društvu nema zabranjenih tema

U demokratskom društvu, zapamtite, nema teme oko koje cijeli narod mora biti ''jedinstven'' i u kojoj se svi ''moramo'' slagati. Svatko može ocjenjivati kakva je koja glazba, bila to Thompsonova ili Josipovićeva. A ako je neki glazbenik sebe i politički promovirao – a Marko Perković svojim pjevanjem i nastupom sigurno jest - onda može biti i predmet klasične političke kritike, svidjela se nekome ili ne. Jer je ujedno u politička ličnost. Ni on ne bježi od toga - jer ne promovira se kao pjevač ljubavnih pjesama.

Ali kada se umjesto razmjene mišljenja, pa čak i neke svađe u normalnim okvirima, nekome  otvoreno prijeti jer je taj izrazio stav koji se nekome, ili čak većini, ne sviđa - onda to nije rasprava, onda je to nešto što dolazi do Kaznenog zakona Republike Hrvatske:

Prijetnja
Članak 139.
 (1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio,kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinjeno prema službenoj ili odgovornoj osobi u obavljanju javne ovlasti ili u vezi s njezinim radom ili položajem, ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom, ili prema odvjetniku u obavljanju njegove djelatnosti, ili prema većem broju ljudi, ili ako je prouzročilo veću uznemirenost stanovništva, ili ako je osoba kojoj se prijeti dulje vrijeme stavljena u težak položaj,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po privatnoj tužbi, a kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu, osim ako je djelo iz stavka 1. ili 2. počinjeno iz mržnje, prema djetetu ili osobi s težim invaliditetom ili bliskoj osobi.

Nadamo se da će osobe koje su sada pod prijetnjama raznih propaliteta podnijeti odgovarajuće prijave, a državi bi umjesto da zapriječi ove kratke zatvorske kazne (od kojih se na kraju obično izreče uvjetna) bilo bolje da udari novčanu kaznu.

Zanimljivo je kako u praksi, a što sam čuo od nekoliko osoba, kada prijetnje prijavite i postupak se povede onda počinitelji na policiji ili sudu doslovno plaču poput djece i kukaju kako su se samo šalili. Neki zato čak i povlače tužbe zbog odvratnosti same situacije u kojima ''frajer'' koji je na internetu ozbiljno prijetio pred policajcima sjedi u suzama.

Nitko nema monopol na hrvatstvo

Još je 1994. veliki Vlado Gotovac, pjesnik koji je u jugoslavenskom zatvoru robovao samo zato što je volio ovu državu, u saboru rekao: ''Sada vidim puno Hrvata. Ali sjećam se vremena kad se nitko nije gurao u Hrvate! Kad je oko Hrvata uvijek bilo puno pustog prostora… I on se osjećao mučno… Sada je na svim mjestima gužva! Guraju se Hrvati! Nikad im dosta hrvatstva! Neki su najdublje uvjereni da hrvatstvo o njima ovisi, da oni imaju pravo i dužnost odrediti tko jest, a tko nije Hrvat! Sjajno zanimanje! Kako je Hölderlin rekao: Počinje servilnošću, a pretvara se u napuhanost!''

Vidite, nitko nema pravo ocjenjivati drugome njegovo hrvatstvo, No ako netko baš žarko želi to pravo, možemo početi ocjenjivati svačiji doprinos Hrvatskoj, pa da te frustrirane mrzitelje i procjenitelje tuđeg hrvatstva pitamo: Koliko ste firmi otvorili? Koliko ste predavanja za građanstvo besplatno odradili? Koliko ste knjiga napisali? Koliko ste poreza platili? Koliko ste ljudi zaposlili? Koliko ste medalja za ovu zemlju dobili? Koliko ste generacija odškolovali? Koliko ste polja žita posijali? Koliko šikara pošumili? Nekako mi se ne čini da bi svi ti internetski mrzitelji prema ikojem kriteriju bili visoko.

Mrzitelji nisu zaslužili da ih se naziva Hrvatima

Biti Hrvatom znači biti ponosan i osjetljiv na nepravdu, jer narod smo koji je preživio puno i previše nepravdi. Znači i ne mrziti. Kažu mnogi da su Hrvati narod blizak Katoličkoj crkvi, a znamo što Isusov nauk kaže o mržnji, zlobi, prijetnjama silom.

Dodatno, negirajući slobodu izražavanja prijeteći nekome jer je rekao nešto što vam se ne sviđa negirate upravo bitan dio onoga za što su se generacije Hrvata borile.

Ako mrzite nemojte si laskati da ste desničar

Ako mrzite i prijetite, nemojte si ni laskati da ste desničar, jer desničar znači čovjek koji voli svoju zemlju, koji radi za nju ne tražeći ništa od nje i koji cijeni demokraciju. Pravi desničari su ljubitelji slobode i protivnici totalitarizama, i lijevih i desnih. Churchill je bio desničar. A oni koji misle da su ustaška ikonografija i pozdravi dio desnice neka samo odu do Austrije ili Njemačke, zemalja gdje je desnica na vlasti, pa neka naprave pogrešan pozdrav rukom ispred njihovih policajaca.

Javne ličnosti su tu da ih se kritizira i nema nedodirljivih. Nedodirljive nisu ni glumice, ali ni Thompson. Svatko ima pravo bez uvreda i prijetnji reći što misli. No kada kritika preraste u hajku, to je već zazivanje nekih prošlih, totalitarnih vremena u kojima je postojao verbalni delikt. Kada kritika preraste u prijetnje, to je već stvar za sud i DORH. U konačnici, za ozbiljne prijetnje je to i posao za zatvorski sustav.

Stoga, ako spadate u te jadnike koji su ispred svojih šefova i direktora uglavnom pokorni kao kmetovi, a onda kod kuće poluzaštićeni ekranom siju mržnju i prijetnje ljudima oko vas – za vas slijede loše vijesti. Tako niste ''veći Hrvat'', tako ste samo patetičan kukavica, jer Hrvatska isfrustrirane jadnike poput vas ne treba. Nađite si liječnika.