Foto: Ilustracija

TEŠKO da ste mogli pronaći jednu jedinu odraslu osobu koja je na vijest o seksualnom zlostavljanju među maloljetnicima reagirala šokom ili nevjericom, pa čak ni umjerenom uzjebicom. Priča o osnovnoškolcu kojeg su tri vršnjakinje zatvorile u WC i "pregledavale" jednostavno ne zvuči dovoljno šokantno jer ono što mediji i struka nazivaju seksualnim zlostavljanjem svi ostali već desetljećima nazivaju "igranjem doktora".

Brzo smo sve pripisali klasičnom medijskom napuhivanju i vijest svrstali u istu ladicu s ostalim šatro šokantnim spoznajama i naslovima kao što su: "Ravnalo - mjeri, ali i ubija", "Pucanje balona izaziva PTSP kod djece predškolskog uzrasta" i "Mačak u čizmama: Heroj ili zločinac?"

"Ne" znači "zaslužila sam"

Reakcija je donekle očekivana jer većina medija dohvatila se ove osnovnoškolske priče kao da za ovim okruglim stolom povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama nije rečeno nešto daleko skandaloznije. Skandalozno kao to da 50 posto građana Hrvatske smatra da je za silovanje kriva žrtva.

Teško je odrediti je li ova brojka prenapuhana, ali ako na sekundu bacite pogled na komentare, dolazite do zaključka da silovanje i nije nešto što doživljavamo preozbiljno pa nas tako ne bi trebalo iznenaditi ni to da zaista vjerujemo da je seksualno nasilje nešto što se uglavnom događa onima koji to na neki način traže. Kakvo je to talibansko sranje? Naravno, uvijek će postojati dio onih koji silovanje ne opravdavaju već serviraju neku poučnu i neprovjerenu priču o silovanju kao sredstvu obračuna. Kao, rekla je da je silovana, a ustvari nije. Samo da bi mu napakostila. Kao da će nam to odgovoriti na pitanje zašto samo jedna od 15 žrtva prijavljuje silovanje. Postoji bezbroj pristupa ovom problemu, ali priča o lažnim optužbama u situaciji kada žrtve u najvećem broju slučajeva odbijaju prijaviti počinitelje, definitivno nije jedan od njih.

Isto tako, ne baca li ova statistika zanimljivo svjetlo na još jednu državu koja je tako izbezumljena kada pročita vijest o tretmanu žena u nekoj zaostaloj vukojebini, a tako indiferentna kada se isto događa njima. Laki smo na okidaču kada nekog treba prozvati zbog zaostalosti na ovom polju, ali koje bi mišljenje imali o zemlji u kojoj Ministarstvo znanosti zabranjuje pristup Internet stranicama na kojima se spominju homoseksualci i lezbijke ili državi u kojoj ne postoji program naobrazbe o seksualnim pravima, a 50 posto stanovništva smatra da su za silovanje krive žrtve?

Tanka je granica?

Naše poimanje seksualnog nasilja pomalo podsjeća na priču o velikom hitu grupe Police, a i problemu pristupamo kao da se radi o običnoj pjesmi. Naime, mnogi vjeruju da je "Every Breath You Take" prekrasna ljubavna "numerica" koja govori o pažljivom ljubavniku i savršenoj vezi prepunoj uzajamnog poštovanja. U stvarnosti, pjesma je zamišljena kao stalkerska himna svih onih čudaka i bolesnika koji čmrlje u grmlju pred kućama bivših djevojaka, uznemiravaju ih i prate svaki njihov korak. I baš kao što neki opsesiju, bolesnu ljubomoru i uznemiravanje doživljavaju kao ljubav, tako i navodnih 50 posto Hrvata silovanje doživljava kao neprihvatljivu, ali razumljivu reakciju na koketiranje. No, jedno je pogrešno shvaćanje poruke pop hita, a nešto sasvim drugo pronalaziti obrazloženja za silovanje.

Istina, muškarci su odgojeni da vladaju svijetom i sve podređuju sebi, ali ako ste to doživjeli kao "dozvolu za uzimanje" - prešli ste tu "finu" granicu između macho sranja i najobičnijeg silovanja. U redu je ako ste stereotipni krkan koji smatra da su vicevi o ženama i kuhinjama sam vrh ponude, međutim, govoriti: "Jebi ga, nemo'š izazivat i onda ne dat. Dobila je što je zaslužila"… E, to je već teži primjer čobanluka.

Zagor kaže: "Ovog nema ni u Darkwoodu"

50 posto! Umanjite to za 30 posto i još uvijek imate dovoljno veliku grupu ljudi koju želite zgrabiti za ramena, protresti i upitati: "Samo malo, vi to ozbiljno mislite?!?!?" .

Zvučat će kao još jedno dosadno isticanje očitog, ali ne bi li u ovom trenutku već svima trebalo biti kristalno jasno da bi barem jedan dio vremena trebali odvojiti za podučavanje kako ne biti izopačena seljačina sa zastrašujućim pogledima na svijet? Ne bi li bilo poželjno jedan dio školskih sati posvetiti životu u 2011.? Životu izvan granica Darkwooda.

Na kraju krajeva, niste neandertalci, vrijeme "toljaženja i pećinarstva" u 2011. u najmanju bi ruku trebalo izazivati šok i nevjericu, a ne razumijevanje polovice stanovništva. Nemamo puno, ali bolji smo od ovog. Ili barem tome trebamo težiti.