DOK JE ŽESTOKA, četveromjesečna bitka za industrijski grad Avdijivku na istoku Ukrajine sredinom veljače bila na svom vrhuncu, ruske oružane snage, koje su se do tada uglavnom oslanjale na klizne bombe, artiljeriju i krvave napade pješaštva, pokušale su novom taktikom.

U uništeni grad poslali su vozilo za psihološke operacije ZS-88, opremljeno zvučnicima, odašiljući poruku iscrpljenim Ukrajincima, vjerojatno iz 110. mehanizirane brigade. "Otpor nema smisla", treštalo je iz zvučnika na vozilu ZS-88, verziji borbenog vozila BTR-80. "Vaši očevi i djedovi nisu se borili za vlast neonacista u današnjoj Ukrajini."

Čini se kako psihološka operacija u Avdijivki nije uspjela. Rusi su u i oko Avdijivke zarobili oko 200 Ukrajinaca, ali ne zato što su oni odbacili svoje oružje, podigli bijele zastave i poslušali pozive s vozila, piše Forbes.

Kada se 110. brigada (kojoj je ponestalo artiljerije nakon što su proruski republikanci u američkom Kongresu zaustavili slanje pomoći) napokon povukla prema zapadu pod zaštitom elitne 3. jurišne brigade, nekoliko vojnika preplavili su Rusi u napadu: neke dok su pokušavali pobjeći, druge koji su bili ranjeni i nisu se mogli kretati.

Rusi su bez odlaganja smaknuli nekolicinu svojih novih zarobljenika. To djelomično objašnjava zašto su Ukrajinci toliko očito ignorirali poruke s vozila ZS-88, ali i druge ruske psihološke operacije.

Uspješne psihološke operacije, poput američke kampanje u Kuvajtu i Iraku 1991. godine, koja je pomogla uvjeriti oko 100.000 nadjačanih iračkih trupa na predaju, ovise o onome što časnici američkih zračnih snaga Frank Goldstein i Daniel Jacobowicz opisuju kao "humane akcije timova za neprijateljske zarobljenike", koji se brinu o ratnim zarobljenicima.

U ratu u Ukrajini, i ruska i ukrajinska strana loše su tretirale neke zarobljenike, ali Rusi su pogotovo postali zloglasni po tome što su pucali u poražene Ukrajince koji su se pokušavali predati, a one koji su zaista završili u zarobljeništvu su izgladnjivali. Nitko ruske timove za zarobljenike ne može opisati kao "humane".

To objašnjava zašto je u Rusiji u zarobljeništvu tek oko 4000 ukrajinskih ratnih zarobljenika. To je vrlo malen broj kad se uzme u obzir da u ratu sudjeluje milijun Ukrajinaca, a stotine tisuća od njih nalaze se na frontu.

Gubljenje vremena

Ukrajina pak u zarobljeništvu ima nekoliko tisuća Rusa (ruske snage na frontu broje pola milijuna ljudi) u postrojenjima koja podsjećaju na zatvore, kamo povremeno pozivaju reportere. Jedna od najvećih pritužbi u tim zatvorima je – neslana hrana.

U Ukrajini je vjerojatno ubijeno ili ranjeno preko 400.000 Rusa i 200.000 Ukrajinaca. Ako se u obzir uzmu zatvorenici koje su obje strane razmijenile, čini se kako za svakih stotinjak ubijenih ili ranjenih u ratu ima jedan ili dva zarobljenika.

Usporedimo to s Drugim svjetskim ratom. U tom sukobu je u ratnom zarobljeništvu završilo preko 130.000 Amerikanaca, dok ih je ubijeno ili ranjeno oko 1.1 milijun. Drugim riječima, jedan ratni zarobljenik na svakih osam ubijenih ili ranjenih.

Kada predaja može značiti smrt, kao što je to slučaj za neke Ruse i mnogo Ukrajinaca, vojnici će možda radije odabrati borbu do smrti. Prema tome, posada u vozilu ZS-88 oko Avdijivke vjerojatno je gubila vrijeme – i riskirala pogibiju – ni za što. Ukrajinske snage onesposobile su, a navodno i zaplijenile, barem jedno takvo vozilo.

Činjenica da ovakve operacije u Ukrajini nisu bile uspješne vjerojatno ne iznenađuju Goldsteina i Jacobowitza. Iako su američke psihološke operacije u Zaljevskom ratu 1991. bile uspješne, slanje poruka preko zvučnika u tom ratu "generalno je bilo tek umjereno efikasno po pitanju uvjerljivosti i utjecaja na predaju".

Goldstein i Jacobowitz kažu kako su 1991. Amerikanci u radioporukama i letcima demoraliziranim Iračanima davali upute kako se predati. Zvučnici su im samo prenosili informacije gdje se predati. No jasno je kako ruski, a pogotovo ukrajinski vojnici – koliko god poraženi bili – ne traže informacije o tome gdje se predati neprijatelju.