ODAVNO ste čuli za njih, a rečenicu tipa "Zovem se John Smith i alkoholičar sam" nebrojeno puta vidjeli barem na filmu. Ima ih posvuda, najviše u Americi, a i kod nas. Svojedobno sam ih pomalo i pratio, bilo mi je i profesionalno i osobno zadovoljstvo upoznati ljude koji su se uspjeli riješiti ove i dalje brojčano najpogubnije ovisnosti.

Vjerski korijeni Anonimnih alkoholičara

Ne treba vam puno guglanja da sami shvatite kako Anonimni alkoholičari (AA) imaju svoj korijen u vjeri, konkretno u protestantskoj struji koja je još u devetnaestom stoljeću zagovarala potpuno suzdržavanje od alkohola.

Čak i da ne znate ništa o njihovoj povijesti, vjeru ćete lako nazrijeti već u takozvanom prvom koraku kad priznajete svoju nemoć da se izliječite od alkoholizma, pa vam je stoga neophodna "viša sila". A u završnom, dvanaestom koraku vi ste doživjeli duhovno probuđenje i poput novorođenog kršćanina sad ste spremni svjedočiti svoje iskustvo onima koji su i dalje u problemima s alkoholom.

Istina, AA odavno više nisu vezani za bilo koju vjersku organizaciju, okupljaju pripadnike raznih drugih religija, a već desetljećima postoje i AA agnostici, koji se ne oslanjaju ni na kakvu višu silu.

Pozitivni utjecaji vjere

Ne spadam u one ateiste koji u vjeri vide izvor sveg zla. Ona katkada može polučiti i pozitivne utjecaje, a Anonimni alkoholičari zoran su primjer toga. Ima ljudi koji se ne mogu izvući iz ralja ovisnosti bez čvrstog uvjerenja da ih neki Isus, Alah ili Jahve vodi u tom procesu, da je kakvom supermoćnom biću jako stalo do toga da se pijanac izvuče iz kaljuže. Ovisnički mozak i funkcionira tako da jednu ovisnost mora zamijeniti drugom, po mogućnosti benignijom. Jednostavno rečeno, veću opasnost u prometu jesu vozači koji pokraj sebe imaju bocu alkohola nego oni koji na retrovizor okače patricu. Ovi drugi postaju opasni kad ih se nahuška protiv onih koji imaju drugačiji križ.

Vjera može pomoći u raznim životnim situacijama poput, primjerice, gubitka bliske osobe. Ne mislim da nema drugog načina, samo prepoznajem ljude kojima nakon tragičnog gubitka vjera bude onaj makar i tanašni konac što ih i dalje drži na životu.

Ako vam je nasušno potrebna vjera, samo naprijed što se mene tiče. Reagiram tek kad vjernik krene nametati svoju religiju i sve nas koji ne vjerujemo proglašavati paganima, sotonistima, komunjarama, kaurima ili kako već glase te njima omiljene riječi. Vama je potrebna vjera, meni nije - i dok se i jedni i drugi držimo tog načela nema razloga za bilo kakve probleme među nama. To je ono što se zove sekularizam.

Prvo veliko "ali"

Uglavnom, ako ste se izvukli iz alkoholizma tako što ste se prepustili u ruke božanskom vodstvu, zadnji sam koji će vam zbog toga prigovarati. Taj model prihvatile su i one silne komune za terapiju narkomana, svako malo nam iskoči neki reper koji namjesto negdašnjeg veličanja droge i nasilja sada uzdiže Boga.

Ali, uza sve pozitivne rezultate Anonimnih alkoholičara, imamo tu odmah i jedno veliko "ali".

Ono se tiče konačnog cilja cjelokupne terapije, a to je bezuvjetna apstinencija od alkohola. Nisu jedini koji brane taj stav, nekada je to bilo i mišljenje cjelokupne alkohološke struke. Kod AA se tu naziru obrisi kršćanske težnje k apsolutnom savršenstvu.

Uopće se ne bih bunio kad na ovom svijetu ne bi više bilo alkohola, puno toga bi izgledalo ljepše (između ostalog, i moje djetinjstvo).

Samo je pitanje koliko je to uopće ostvariv cilj. U posljednjih par desetljeća stručnjaci su dokazali kako je za neke ljude puno realnije da prijeđu na umjereno korištenje alkohola, a ne na totalno suzdržavanje. I danas se o tome vode žučne diskusije, potaknute prije svega prikrivenim ideološkim stavom da je alkohol grijeh kojemu se ne smije ustupiti ni centimetar prostora.

Zato će brojni članovi AA svako svoje kušanje alkohola - čak i bezalkoholnog piva - doživljavati kao relaps, ponovni pad u ralje sotonske ovisnosti.

Naravno, ako ste došli do stupnja da već godinama niste gucnuli ni a od alkohola, ostanite u tome, osobito ako se plašite da bi vas i čaša vina opet vratila starom poroku. Samo shvatite da ima i onih kojima je bolje da ponekad malo popiju nego da uzaludno pokušavaju biti savršeni.

Drugo veliko "ali"

Filozofija AA počiva na još prastarom kršćanskom protivljenju prosvjetiteljstvu, kojega tumače kao stav da čovjek vlastitim snagama može riješiti svoje probleme.

I u tom protivljenju jako griješe.

Dosad je načinjeno više istraživanja na temu uspješnosti AA pristupa i unatoč nekim kontroverzama potvrđeno je da ima određenog uspjeha. I to bez ikakvih velikih ulaganja u klinike, liječnike i medikamente. Istina, osobno mislim da je tu itekako bitno i to međusobno pomaganje alkoholičara. Nešto slično imate npr. i kod Weight Watchers, koji vas hrabre da ustrajete u borbi protiv pretilosti (još jednog ogromnog suvremenog zla), ne pozivajući se na transcendenciju.

Neka istraživanja usporedila su rezultate AA s rezultatima nekih drugih psiholoških i psihijatrijskih pristupa te liječenja uz pomoć raznih medikamenata. Koliko se moglo ustvrditi (a uvijek je komplicirano raditi takva istraživanja), ovi humanistički pristupi daju bolje rezultate od AA terapije.

Razborita vjera

Istraživanja ipak zaključuju da se socijalni moment AA terapije (a ne pozivanje na višu silu) može kombinirati s medicinsko-psihološkim pristupima. Vjernik ne mora biti zadrt i oslanjati se samo na silu molitve, on može biti i razborita osoba (kakve sam upoznao priličan broj) koja prihvaća i rezultate znanosti te se koristi dokazano uspješnim terapijama.

Na kraju krajeva, osim onih najzadrtijih budala, vjernik će kad je bolestan otići liječniku, a ne svećeniku.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala