Vladimir Matijanić odgovara Đinđićevu suradniku: Srpsku treba razmontirati
MOJ TEKST "Zlo opet dolazi iz Srbije" o proslavi Dana RS-a u Banjoj Luci inspirirao je novinara Momčila Đurđića na ispisivanje reakcije u kojoj nisu sporne samo dvije činjenice: Đurđić se predstavlja kao "nekad bliski suradnik pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića" - u daljnjem tekstu NBSPPSZĐ - i Đurđić voli Republiku Srpsku.
> Đurđić: Ono što Milošević nije razumio 1989., ne razumije ni Bakir Izetbegović danas
Nesretni Đinđić po svemu sudeći poslužio je kao puka kulisa, identifikacijska oznaka, kako bi čitatelj stekao dojam da je NBSPPSZĐ, kad ne podržava političko dijete Radovana Karadžića, sasvim cool tip liberalno-demokratskog usmjerenja.
Nekadašnji Đinđićev suradnik netočno citira ono s čime polemizira
To me se ne bi ni najmanje ticalo da NBSPPSZĐ u svom sastavu ne falsificira dijelove moga teksta. Pa kaže:
"Finalnom delu svoje analize Vladimir Matijanić daje podnaslov ravan naslovu političkih snova onoga koga u tekstu nijednom nije pomenuo: 'JEDINO MOGUĆE REŠENJE JE UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE.' Ovo Matijanićevo 'rešenje', u čijoj pozadini se čuju ratni doboši i zveckanje oružjem, taman je onoliko jedino i pravo koliko je bilo ukidanje autonomije Kosmeta, sa svim dobro poznatim reperkusijama."
Istina je, međutim, da podnaslov u mom tekstu glasi: "Jedino dugoročno rješenje bilo bi ukidanje Republike Srpske."
Riječi "moguće" i "dugoročno" nisu sinonimi. Moguće je "ono što se može ostvariti; mogućno, ostvarivo, ostvarljivo", a dugoročno znači "na dug rok". Niti ono što je moguće mora biti dugoročno niti ono što se čini jedinim dugoročnim rješenjem mora biti moguće. U tekstu, pak, pišem da je ukidanje RS-a jedino ozbiljno rješenje. Riječ "ozbiljno" znači "na ozbiljan način; bez šale, odgovorno".
Dakle, ni ona nije sinonim rezolutnog "jedinog mogućeg" koje se pričinilo NBSPPSZĐ-u. Da ga primirim, ni ja ne očekujem da će se to dogoditi, čak to i navodim u tekstu. Samo što takav poredak stvari smatram lošim i nepravednim, jer vjerujem da bi bilo korisno razmontirati nacionalni i nacionalistički entitet u višenacionalnoj državi.
Da se NBSPPSZĐ-ov rat s imaginarnim neprijateljem zaustavio na polemici s izmaštanim podnaslovom, pomislio bih da je čovjek imao loš dan. No, veći dio njegova teksta nalikuje stenogramu izjava Gordana Grlića Radmana: želi mnogo, kaže malo, a kad završi, pitaš se samo šta mu to treba.
Je li problem ono što piše ili ono što nije napisano?
Primjerice, na početku piše: "Problem analize g. Matijanića nije u tome što je napisao – izuzimajući predlog rešenja problema BiH, u finalu teksta – već upravo u onome što nije ni pomenuo, a morao je, ako pretenduje na status objektivnog posmatrača koji podjednako drži do uzroka i posledica.
Pošto se on u svom tekstu bavi samo posledicama koristeći recikliranu retoriku koja ništa dobro nikome nije donela – osim što je hranila zlo iz naslova - otuda su i njegova rešenja jednostrana, neodrživa i opasna. Kada smo već kod retorike, podsećam g. Matijanića da je jezivu etiketu 'genocidna tvorevina' autorizovala Miloševićeva propagandna mašinerija kao ratni poklič, pozivajući se na Jasenovac. Znamo gde je to odvelo, kao što se može pretpostaviti gde bi danas moglo da odvede nazivanje istim imenom Republike Srpske, zbog Srebrenice."
Pažljivijem je čitatelju samo ovaj pasus dovoljan da shvati kakav je kaos zavladao NBSPPSZĐ-om. Ako "problem analize g. Matijanića nije u tome što je napisano", nego "u onome što nije ni pomenuo, a morao je", kako je moguće da je već na početku sljedećeg pasusa problem moja "reciklirana retorika koja ništa dobro nikome nije donela", odnosno, ono što je napisano? I zašto meni predbacuje "jezivu etiketu" genocidne tvorevine kad se ta sintagma spominje samo u citatu Ane Brnabić?
Faktografski je neoborivo da su Republiku Srpsku stvorili zločinci
Ja pišem da je RS "djelo ratnih zločinaca Radovana Karadžića, Ratka Mladića i jataka, teritorijalno je zaokružena ratnim zločinima i genocidom u Srebrenici te danas opstaje na zločinačkom konceptu". Faktografski neoborivo. Kapitalna nedjela osnivača RS-a opisana su u brojnim presudama haškog suda, a današnji "zločinački koncept" vidim ne samo u liku osuđenog ratnog zločinca Vinka Pandurevića, brižno instaliranog na svečanoj tribini iza Dodikovih leđa, nego i u činjenici da je aktualnu bosanskohercegovačku krizu inicirala upravo vrhuška RS-a relativiziranjem srebreničkog genocida.
Dakako, vidim ga i u zastrašivanju Bošnjaka po RS-u.
NBSPPSZĐ se voli poigravati analogijama pa uspoređuje moje opažanje o dobrobiti ukidanja RS-a sa svojedobnim Miloševićevim dokidanjem autonomije Kosova. Iz toga se da zaključiti kako i prema novinarstvu i prema novijoj povijesti ovih prostora njeguje pristup koji ugledni hrvatski filozof K. naziva "tupilo od nekuženja". Niti, poput Miloševića, iza sebe imam naoružane bande voljne da pljačkaju i pale, niti želim ubijati, niti pišem političke proglase niti pokrećem ratove. Nisam geopolitičar, vojskovođa, lobist, ne sjedim po hotelskim separeima s diplomatima i ne uvjeravam ih ni u što.
Napisao sam tekst o nacionalističkoj orgiji u Banjoj Luci upriličenoj u sklopu jačanja kulta RS-ovske državnosti. Srpski su nacionalisti u proteklih trideset godina inicirali raspad Jugoslavije, pokrenuli rat u Hrvatskoj, s hrvatskim kolegama sudjelovali u komadanju BiH, masakrirali po Kosovu, divljali po Crnoj Gori. Srpski nacionalizam nije umro sa Slobodanom Miloševićem, dapače, živahno šeće u litijama, paradira po banjolučkim ulicama, prijeti širom RS-a gdje ga se čuva, njeguje i, po potrebi, pušta da ujeda.
Đurđić se pita zašto u tekstu nema Izetbegovića. Zato što se piše o srpskom nacionalizmu
Konačno, u času kad se Milošević upustio u nasilno prekrajanje odnosa u pokojnoj federaciji, autonomno Kosovo nije imalo zločinačku bilancu kakvom je opterećen RS. Ako NBSPPSZĐ očajnički traži usporedbu, RS je znatno sličniji bivšoj Republici Srpskoj Krajini nego Kosovu nekada.
Đurđićeva teza da bi ukidanje RS-a značilo centralizaciju BiH počiva, po svemu sudeći, na višku srpstva i manjku edukacije. Država može biti decentralizirana i bez entiteta nazvanog republikom.
I još ovo. NBSPPSZĐ tvrdi: "Tu dolazimo do još jednog neobjašnjivog odsustvovanja u Matijanićevoj analizi: pisati o problemima današnje BiH i, preko toga, predlagati konačno rešenje, a nijednom rečju ne pomenuti bilo kakvu ulogu Izetbegovića i SDA, ravno je pisanju o raspadu SFRJ, a ne pomenuti Miloševića i SPS?!"
Genijalno! Zbilja, u tekstu nema Izetbegovića, Čovića spominjem samo jednom i to pri kraju, baš kao i Franju Tuđmana, a Hrvatski narodni sabor, SDA, Gordana Grlića Radmana, Darija Kordića, Slobodana Praljka, Rasima Delića, Sefera Halilovića, Nasera Orića, Fahrudina Radončića, Harisa Silajdžića... nijednom. Moj tekst nije prikaz novije povijesti BiH, Đurđiću, nego novinarski osvrt na konkretnu, sirovu manifestaciju srpskog nacionalizma.
Sve se, na koncu, svodi na Đurđićevu ljubav prema RS-u i njegovu viziju uređenja BiH. Nemam ništa protiv da i dalje voli što hoće i mašta o čemu želi, samo ne bih da mi ubuduće falsificira tekstove i nameće svoje fantazije.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati