POREZ na nekretnine se, prema onome što u javnosti govori ministar financija Marko Primorac, primarno uvodi zbog ispravljanja ekonomskih neravnoteža koje su nastale uslijed desetljetnog povlaštenog poreznog tretmana takvog oblika imovine, a ne da bi se financirao državni proračun.

Zapravo, porez na nekretnine neće imati ništa s državnim proračunom jer će biti prihod općina i gradova. 80 posto će ostajati u proračunima lokalnih jedinica koje su ga naplatile, a 20 posto će preko države biti preusmjeravano na ostale općine i gradove prema sustavu fiskalnog izravnanja.

To znači da će oni koji budu plaćali visok porez na nekretnine, mahom uz obalu i u blizini Zagreba, indirektno financirati proračune siromašnih općina, gradova i županija, dominantno u Slavoniji, zaleđu Dalmacije i Lici.

Od 428 općina u Hrvatskoj većina dobiva sredstva iz državnog proračuna na temelju financijskog izravnavanja, što znači da će dobivati 20 posto sveukupno prikupljenog poreza na nekretnine. Velik dio tih općina nije financijski samoodrživ, pa ne bi mogle ni funkcionirati bez novca koji dobiju od države - ni plaćati zaposlene, a kamoli ulagati u infrastrukturu i socijalne programe.

Lokalna razina vlasti u Hrvatskoj nije poznata po financijskoj disciplini, a slučajeva u kojima su lokalni šerifi trošili općinski i gradski novac po restoranima, bordelima i u trgovinama je napretek. Samo neki od njih su završili sudskim progonom, a većina je dio javne tajne općina, praktički dio lokalnog folklora.

Vlasnici nekretnina uz obalu i oko Zagreba će financirati općine po Slavoniji i zaleđu Dalmacije

U državnom proračunu su 2022. bile osigurane 2 milijarde kuna (266 milijuna eura) za fiskalno izravnanje. Samo 120 od 576 općina, gradova i županija nije dobilo novac iz državnog proračuna na taj način. Najviše su dobili Vukovar (42 milijuna kn), Slavonski Brod (39 milijuna kn), Đakovo (35 milijuna kn) i Vukovarsko-srijemska županija (29 milijuna kn).

Većina jedinica lokalne samouprave koje nisu dobile sredstva na temelju fiskalnog izravnanja se nalazi uz obalu, u Zagrebačkoj županiji te Koprivničko-križevačkoj županiji. Gradovi i općine u Slavoniji su daleko najveći primatelji financijskih sredstava na temelju fiskalnog izravnanja, ali i Lika, Gorski kotar, zaleđe Dalmacije i Sisačko-moslavačka županija su također veliki primatelji.

Za sada se sredstva za fiskalno izravnanje osiguravaju u državnom proračunu, što znači da ih ne financiraju razvijene općine, gradovi i županije. Ipak, realno se radi o tome da građani Hrvatske, koji porezima pune državni proračun (primarno PDV-om), sufinanciraju preko 450 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. A velik dio njih bez toga ne bi mogao postojati jer ne bi imale ni za plaće.

Velik broj općina se ne može sam financirati, nemaju ni za plaće

Kako je ideja da 80 posto prihoda od poreza na nekretnine ostane u općinama i gradovima u kojima se nalazi nekretnina, a 20 posto preko države transferira mehanizmom fiskalnog izravnanja, to će efektivno značiti da će vlasnici nekretnina koji plaćaju porez na njih financirati ne samo jedinicu lokalne samouprave u kojoj im se nalazi nekretnina nego i ostale općine, gradove i županije koje primaju sredstva iz državnog proračuna.

Za Vukovar, Vinkovce, Požegu, Sinj, Knin, Sisat itd. se to možda može opravdati kao mjera uravnoteženja razvoja Hrvatske. Ali cijeli niz općina preživljava isključivo zbog državnog novca, i to ne samo jako male općine od nekoliko stotina stanovnika.

Primjerice, Općina Dvor iz Sisačko-moslavačke županije je 2022. na temelju financijskog izravnanja dobila 9.7 milijuna kuna iz državnog proračuna. Iste godine je ostvarila tek 4.5 milijuna kuna prihoda od poreza, administrativnih pristojbi, komunalnih naknada i drugih vlastitih izvora financiranja. Rashodi za zaposlene su iznosili 2.3 milijuna kuna, pa bi Općina Dvor te godine više od pola prihoda utrošila samo na plaće da nije bilo sredstava iz državnog proračuna.

Slično je i u Općini Zažablje iz Dubrovačko-neretvanske županije, koja je 2022. ostvarila 480 tisuća kuna prihoda od poreza, imovine, pristojbi i komunalnog doprinosa, a 2 milijuna kuna iz državnog proračuna, od čega milijun na temelju financijskog izravnavanja.

S rashodima za zaposlene od 1.2 milijuna kuna, ta općina bi uspjela pokriti tek 40 posto plaća iz vlastitih prihoda. Valja naglasiti da se radi o općini koja ima manje od 600 stanovnika. Takvih primjera je jako puno. Praktički se može nasumično odabrati neka općina i velika je šansa da ne može ni plaće zaposlenika financirati samostalno, kamoli veće infrastrukturne i socijalne projekte.

Obala i Zagreb će financirati Slavoniju, Liku i unutrašnjost Dalmacije

Porezna politika ne djeluje u vakuumu. Bitno je i što se njom financira, a porezom na nekretnine se planira financirati desetke, ako ne i više, općina po Hrvatskoj koje ne bi trebale postojati po demografskoj i financijskoj logici.

Nekoliko stotina stanovnika, uglavnom umirovljenika, bez vlastitih sposobnosti da ulažu u komunalnu i drugu infrastrukturu, a s većim dijelom (ili cijelim) proračuna koji se troši na plaće, putne troškove i druge "kadrovske" troškove. Glavni razlog uvođenja poreza na nekretnine nije fiskalni, nego makroekonomski. Država neće od njega imati financijske koristi, a općinama i gradovima neće značajno puniti proračune.

S druge strane, 20 posto prihoda od poreza na nekretnine će se preko države i mehanizma fiskalnog izravnanja transferirati siromašnim općinama, uglavnom po Slavoniji i u zaleđu Dalmacije. To nije glavni problem, nego činjenica da će se financirati općine koje ne bi trebale postojati jer im je jedina funkcija isplaćivanje plaća zaposlenima i financiranje troškova lokalnih političara.

Vlasnici nekretnina će plaćati lokalne političare koji troše javni novac po restoranima, luksuznim trgovinama i bordelima

Kroz lokalne proračune curi velik novac za namjene koje nisu ni od kakvog javnog interesa. nacionalni mediji su puni slučajeva trošenja općinskog novca u kafićima, skupim trgovinama, restoranima, na putovanja, pa čak i na bordele. Glupo je financirati sustav koji omogućava da netko tko dobije stotinjak glasova na lokalnim izborima može imati dobru plaću bez imalo odgovornosti i s velikim prostorom za korupciju.

Treba priznati i da su za takvo stanje krivi sami stanovnici Republike Hrvatske. Više puta se pokušalo smanjiti broj općina i općenito reformirati javnu upravu, ali to nitko nije želio. Po zakonu svaka općina može u bilo kojem trenutku na referendumu odlučiti ujediniti se s obližnjom općinom.

Ali nema volje za to. Najžustriji čuvari lokalnih profesionalnih političara, koji praktički žive na javni račun, bez ikakve odgovornosti i projekata, sami su stanovnici. Lokalce zapravo nije previše briga jer znaju da njihove lokalne šerife financira država, a ne oni sami.

Nakon 1. siječnja 2025. će ih financirati i oni koji budu plaćali porez na nekretnine. Od osam eura po kvadratu, koliko će vjerojatno plaćati vlasnici nekretnina u Zagrebu, Splitu, Puli, Dubrovniku, Rijeci itd., 1.6 eura će odlaziti na financiranje bespotrebnih općina kojima je jedina svrha da isplaćuju plaće lokalnim uhljebima i omogućuju lokalnim šerifima da troše javni novac na privatne potrebe.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala