POZNATI američki ekološki aktivist i pisac te antropolog Michael Shellenberger podigao je ovih dana veliku prašinu svojim novim tekstom, koji je oblikovao u svojevrsnu ispriku zbog štetnog klimatskog alarmizma, kojem je, kako ističe, kao klimatski aktivist i sam pridonio.

"Klimatske promjene nisu kraj svijeta, nisu čak ni najveći problem za okoliš"

"U ime svih zaštitara okoliša htio bih se službeno ispričati za klimatološke strahove koje smo stvorili u proteklih 30 godina", poručio je Shellenberger u konzervativnim novinama The Australian. Članak je prije toga bio objavljen u Forbesu, ali je uklonjen, a potom i na australskom privatnom online portalu Quillette.

"Klimatske promjene se zbivaju. One samo nisu kraj svijeta. Štoviše, one nisu čak ni najveći problem za okoliš", dodaje Shellenberger u uvodu podužeg osvrta koji je provokativno formuliranim tezama već privukao pozornost, ali i kritike brojnih medija i stručnjaka, pa i njegovih bliskih podržavatelja.

Reklama za knjigu Apokalipsa nikada

Kako god ocijenili njegov tekst, Shellenberger je uspio u jednoj važnoj stvari - privukao je veliko zanimanje za svoju novu, tek objavljenu knjigu Apokalipsa nikada: Zašto nam ekološki alarmizam svima šteti. Štoviše, tekst i njegova oprema doimaju se kao pametno smišljena reklama za knjigu. Većina klimatologa koji su se osvrnuli na njega tako ga i doživljava.

Na Amazonu se knjiga predstavlja uz sljedeće provokativno tumačenje: "Što zaista stoji iza uzleta u apokaliptičnom pristupu borbi za zaštitu okoliša? Moćni financijski interesi. Želja za statusom i moći. No iznad svega to je želja za transcendencijom među navodno sekularnim ljudima. Taj duhovni impuls može biti prirodan i zdrav. No s propovijedanjem straha bez ljubavi i krivnje bez iskupljenja, ta nova religija ne uspijeva zadovoljiti naše najdublje psihološke i egzistencijalne potrebe."

12 kontroverznih teza

Na samom početku teksta u Australianu (i na stranici Environmental Progres) Shellenberger iznosi 12 teza za koje zna da će izazvati kontroverze.

"Evo nekoliko činjenica koje malo ljudi zna:

1) Ljudi ne uzrokuju 'šesto masovno izumiranje'

2) Amazonske prašume nisu 'pluća svijeta'

3) Klimatske promjene ne pogoršavaju prirodne katastrofe

4) Požari su se u cijelom svijetu od 2003. godine smanjili za 25 posto

5) Količina zemlje koju koristimo za meso - što je najveća upotreba zemlje za potrebe čovječanstva - smanjila se za područje koje je gotovo veliko kao Aljaska

6) Nagomilavanje zapaljivog drva i povećanje broja kuća u blizini šuma, a ne klimatske promjene, mogu objasniti zašto u Australiji i Kaliforniji ima sve više i sve opasnijih požara

7) Emisije ugljikovog dioksida smanjuju se u većini bogatih zemalja, a u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj smanjuju se još od sredine 1970-ih

8) Nizozemska je postala bogata, a ne siromašna, prilagođavajući se životu ispod razine mora

9) Proizvodimo 25 posto više hrane nego što nam treba, a viškovi hrane nastavit će se povećavati kako svijet postaje sve topliji

10) Gubitak staništa i izravno ubijanje divljih životinja veće su prijetnje vrstama od klimatskih promjena

11) Drvo je kao gorivo za ljude i divlje životinje mnogo gore od fosilnih goriva

12) Sprječavanje budućih pandemija zahtijeva više, a ne manje 'industrijsku' poljoprivredu", piše Shellenberger.

Crvena krpa za većinu zelenih i lijevih aktivista

Budući da zna da će dobar dio ovih teza biti crvena krpa za većinu zelenih i lijevih aktivista, kao i za mnoge laike izložene takvom aktivizmu, Shellenberger odmah na samom početku kreće u proaktivno otklanjanje svake sumnje da bi mogao biti neki desničarski, znanstveno dezinformiran poricatelj klimatskih promjena kakvih bi se moglo naći na platnim listama lobija fosilne energije. 

U obrani navedenih teza prvo ističe da brojne činjenice koje iznosi u knjizi potvrđuju znanstvene studije koje uvažavaju ugledne svjetske institucije kao što su Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC), UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) i Međunarodni savez za očuvanje prirode.

Na to nadodaje svoju impresivnu karijeru borca za zaštitu socijalne pravde i prirode kakve se ne bi postidjeli ni najveći lijevi ili zeleni aktivisti. Ističe da je živio u Nikaragvi kako bi se solidarizirao sa sandinističkom socijalističkom revolucijom i sa seljacima na rubu Amazonije koji su se borili protiv krčenja prašume, da je pomogao da se razotkrije loše stanje u tvornicama kompanije Nike u Aziji itd.

Tvrdi da je ekološki aktivist postao već sa 16 godina kada je pomogao u prikupljanju sredstava za organizaciju Rainforest Action Network. S 27 je sudjelovao u spašavanju posljednjih šuma sekvoja u Kaliforniji, a tvrdi i da je potaknuo Obaminu administraciju da uloži 90 milijardi dolara u obnovljive izvore energije.

Shellenberger nije preobraćeni zeleni, nego prominentni ekomodernist

Na samom kraju svojeg ekološko-aktivističkog CV-a Shellenberger se konačno nešto preciznije legitimira dajući jasniju naznaku kojem krilu ekološkog pokreta pripada time što među svojim uspjesima ističe da je u posljednjih nekoliko godina pomogao u sprječavanju da se brojne nuklearke zamijene elektranama na fosilna goriva. Među radikalnijim lijevim zelenima to će se teško doživjeti kao zasluga, dok će kod neupućenih uglavnom izazvati zbunjenost i znatiželju zbog tradicionalno lošeg imidža koji nuklearke imaju u ekološkim pokretima.

No upravo u tom grmu leži zec - Shellenberger se s radikalnijim lijevim zelenima ozbiljno razilazi već 15-ak godina. Ne samo da se razilazi nego ih sustavno i često argumentirano kritizira. Naime, Shellenberger je jedan od utemeljitelja i prominentnih figura tzv. ekomodernizma, filozofije kojoj je temeljna odrednica ideja da rješenje ekoloških problema nije i ne može biti u nastojanjima čovječanstva da se vrati nekom skladnom predindustrijskom suživotu s prirodom, nego u razvoju tehnologija koje će minimizirati ljudski ekološki otisak.

Što kažu ekomodernisti poput Shellenbergera?

Za ilustraciju, ekomodernisti smatraju da rješenje za problem porasta broja stanovnika i gladi, koji uzrokuju povećanje krčenja šuma i smanjivanje staništa divljih životinja, nije u tzv. odrastu (skupu političkih, ekonomskih i društvenih teorija prema kojima treba raditi na rješenjima protivnima konceptu nužnosti stalnog gospodarskog rasta) kako bi se smanjio teret na globalne resurse te povratku suživotu s prirodom kroz rješenja kao što je primjerice organska poljoprivreda. Naprotiv, ekomodernisti smatraju da je rješenje u intenziviranju i daljnjoj industrijalizaciji poljoprivrede kroz razvoj GMO-a koji će omogućiti veće prinose na manjim površinama uz manje pesticida, što znači više hrane uz manji otisak na planet.

Na sličan način ekomodernisti smatraju da rješenje za probleme energije nije u okretanju kotača tehnološkog razvoja unazad - u povratku grijanju na drva - nego u izvorima energije velike koncentracije kao što su nuklearke koje proizvode goleme količine energije na vrlo maloj površini iz vrlo malenih količina materijala, čime se minimizira ugroza za prirodna staništa a da se pritom ne emitiraju staklenički plinovi.

Da stvari budu još jasnije, Shellenberger je jedna od prominentnih figura ekomodernizma, koji ima brojne pristaše u znanstvenim krugovima širom svijeta. Jedan je od autora Manifesta ekomodernizma i pokretača instituta Breakthrough te utemeljitelj ekološke organizacije Environmental Progress. I manifest i institut i organizacija promiču razvoj tehnoloških rješenja za probleme zaštite okoliša. Između ostalog, zalažu se za povećanje javnog financiranja znanstvenih i tehnoloških istraživanja koja bi to mogla omogućiti.

Shellenberger: Kitove nije spasio Greenpeace, nego ljudska pohlepa

U svojoj novoj knjizi Shellenberger ekomodernistički koncept očuvanja prirode ilustrira kroz poglavlje koje je posvetio povijesnoj priči o opstanku kitova. Njegovo tumačenje je da te inteligentne životinje od istrebljenja nisu spasile organizacije poput Greenpeacea, nego ljudska pohlepa. Drugim riječima, ljudska neutaživa žeđ za energijom, uz razvoj tehnologije, dovela je do razvoja hidrocentrala i elektrana na razna efikasna goriva, što je pak učinilo da je lov na kitove radi ulja postao besmislen.

Kada je riječ o klimatskim promjenama, ekomodernisti načelno podržavaju tehnološki razvoj obnovljivih izvora kao što su solarne elektrane i vjetroturbine, osobito u kombinaciji s nuklearkama. Takvu ideju borbe protiv klimatskih promjena kombiniranjem različitih vrsta čistih izvora podržale su brojne znanstvene organizacije, uključujući i UN-ov IPCC.

Obnovljivi izvori kao golem biznis

Shellenberger je vrlo kritičan prema golemim novcima koji se izdvajaju za subvencioniranje obnovljivih izvora što se danas pretvorilo u vrlo unosan biznis s moćnim pripadajućim lobijima. U više navrata ukazao je i na činjenicu da je električna energija u zemljama koje su u većoj mjeri prihvatile obnovljive izvore, kao što je Njemačka, postala skuplja umjesto jeftinija te da su neke države zatvaranje nuklearki pod pritiskom zelenih morale kompenzirati povećanjem korištenja fosilnih goriva kao što je ugljen.

"Da je Njemačka uložila 580 milijardi dolara u nuklearke, umjesto u obnovljive izvore energije, već bi dobivala 100% svoje energije za struju i transport iz čistih izvora s nula emisija. To je prilično izvanredan podatak kada razmislite koliko naše energije - oko jednu trećinu - koristimo za prijevoz", upozorio je Shellenberger 2019. u osvrtu za Forbes.

Obnovljivi izvori imaju brojne nedostatke

Kako vrijeme prolazi, Shellenberger u svojim kritikama tradicionalnih zelenih postaje sve oštriji. U više tekstova i intervjua pokazao je razočaranje sporošću kojom se obnovljivi izvori razvijaju, njihovom neučinkovitošću (u smislu da su za male količine energije potrebne goleme površine zemlje), njihovom nepouzdanošću (u smislu da stvaraju viškove u opskrbi strujom kada sunce sja ili vjetar puše, a manjkove kada nema sunca i vjetra) i nemogućnošću skladištenja golemih količina obnovljive energije (što danas često podrazumijeva da se viškovi plasiraju u druge sustave obližnjih regija uz niske ili čak negativne cijene kako mreže ne bi bile preopterećene, a manjkovi kompenziraju iz drugih izvora, najčešće problematičnih fosilnih goriva).

U svojim tekstovima i nastupima također je upozorio na brojne negativne utjecaje koje obnovljivi izvori imaju na okoliš, a koji se u ekološkim pokretima rijetko adresiraju, između ostalog na činjenicu da solarne elektrane i vjetroturbine predstavljaju prijetnju za brojne životinje, osobito rijetke ptice, te da istovremeno uzrokuju onečišćenje jer se u njihovoj proizvodnji koriste brojni toksični materijali poput olova, žive i kadmija, a teško ih je reciklirati.

Jačanje kritike klimatskog alarmizma 

U svojem novom osvrtu posebno ističe da su vodeći svjetski ekolozi u posljednje vrijeme pretjerali s apokaliptičnim vizijama u nastojanju da upozore na prijetnju koju predstavljaju klimatske promjene:

"No onda su prošle godine stvari izmakle kontroli. Alexandria Ocasio-Cortez je rekla: 'Svijet će skončati kroz 12 godina ako ne adresirano klimatske promjene.' Britanska najeminentnija ekološka grupacija izjavila je da 'klimatske promjene ubijaju djecu'. Bill McKibben, najutjecajniji zeleni novinar svijeta, klimatske promjene nazvao je 'najvećim izazovom s kojim su se ljudi ikada suočili' i rekao da će to 'izbrisati civilizacije'. Mainstream novinari su u više navrata pisali da Amazonija predstavlja 'pluća svijeta' te da je krčenje šuma poput eksplozije nuklearne bombe. Rezultat toga je da je polovica ispitanih ljudi širom svijeta prošle godine izjavila kako misli da će čovječanstvo izumrijeti zbog klimatskih promjena. A u siječnju je svako peto britansko dijete u anketama izjavilo da ima noćne more o klimatskim promjenama", piše Shellenberger.

Pandemija koronavirusa je ozbiljnija prijetnja

Na udaru njegovih kritika ovaj su se put našle čak i ugledne svjetske organizacije poput WHO-a i IPCC-ja.

"Pandemija koronavirusa aktualna je kriza koja klimatsku 'krizu' stavlja u perspektivu. Čak i ako mislite da smo pretjerano reagirali, covid-19 je već dosad ubio gotovo 500.000 ljudi i uništio ekonomije širom svijeta. Znanstvene institucije, uključujući WHO i IPCC, potkopale su vlastitu vjerodostojnost opetovanim politiziranjem znanosti. Njihovo buduće postojanje i važnost ovise o novom vodstvu i ozbiljnoj reformi", poručio je.

Shellenbergerov tekst očekivano je naišao na oduševljenje poricatelja ljudskog utjecaja na klimatske promjene, osobito urednika i čitatelja konzervativnih novina u državi koja je jedan od najvećih izvoznika fosilnih goriva na svijetu.

Kritike klimatologa i suradnika

No među ozbiljnim klimatološkim znanstvenicima uslijedile su nešto kritičnije reakcije, a zanimljivo je da su čak i njegovi bliski suradnici izrazili određene rezerve.

Primjerice, ugledni klimatolog s MIT-ja Kerry Emanuel. koji je jedan od znanstvenih savjetnika u Shellenbergerovoj organizaciji Environmental Progress, za australski je The Guardian izjavio da je "vrlo zabrinut" zbog novog članka te da se konzultira s drugim članovima savjetodavne skupine prije nego što odluči hoće li ostati u tom tijelu.

Istaknuo je da se think-tanku pridružio prije nekoliko godina, "budući da je to tada bio glas za racionalan pristup u suočavanju s klimatskim promjenama jer je naglašavao potrebu za nuklearnom energijom kao dijelom rješenja“, sa čime se i dalje jako slaže.

"Nitko nema pravo govoriti u ime cijelog ekološkog pokreta"

No komentirajući tekst je rekao: "Prije svega, nitko nema pravo govoriti u ime cijelog ekološkog pokreta."

Pojasnio je da je Shellenberger u pravu što proziva ekstremne izjave nekih ekoloških aktivista, no dodao je da je neke činjenice ipak pogrešno shvatio.

Pokret za zaštitu okoliša, rekao je Emanuel, "dosljedno je i destruktivno prenaglašavao rizike i troškove nuklearne energije", istodobno gurajući "fantaziju o 100% obnovljivih izvora energije, zanemarujući loše ekološke rezultate tih izvora". No ništa se ne može postići "prihvaćanjem dezinformacija s druge strane... Na primjer, on kaže da klimatske promjene ne pogoršavaju prirodne katastrofe mada ima dosta dokaza da to čine", rekao je Emanuel.

Kritika Shellenbergerovih 12 teza

Poznati klimatolog Michael Tobis u svojem je osvrtu objavljenom na stranici Real Climate podrobno analizirao 12 Shellenbergerovih teza. U većini njih našao je nekih temelja, ali i ozbiljnih problema i pogrešnog adresiranja jer one uopće nisu ključne agende klimatologa.

Pojednostavljeno i ukratko njegove bi se reakcije mogle interpretirati u obliku 12 sljedećih odgovora: 

Istina je da se ne nalazimo doslovno usred masovnog izumiranja, međutim nalazimo se na njegovom rubu. To u biti nije agenda u fokusu "klimatskog zastrašivanja", ali predstavlja povezan i enorman problem. Čini se bizarnim da netko tko tvrdi da "govori u ime boraca za očuvanje okoliša" minimizira takav problem.

Činjenica je da je pretjerano nazivati Amazoniju plućima svijeta (autor usput podsjeća da pluća troše kisik) jer ona nije ključna za održavanje razina kisika u atmosferi. No ona je stanište goleme bioraznolikosti koja je ugrožena. Kada bi bila uništena, to bi imalo značajan utjecaj na klimu. Njezino očuvanje vrlo je važna tema, no ne zbog kisika.

Postoje brojni znaci da neke vrste ekstremnih vremenskih događaja (osobito toplinski valovi, suše i obilne oborine) postaju sve češće i žešće.

Ako se gledaju isključivo opožarene površine posljednjih desetljeća, uistinu postoji trend njihovog smanjenja, ali jedan od ključnih razloga za to je činjenica da je sve više tla pod usjevima i ljudskom kontrolom. Šumski požari su u porastu kako po učestalosti tako i po žestini. To ne čudi ako se uzme u obzir da su šume sada izložene toplijem vremenu od onoga u kojem su bile evoluirale, što znači da su više sklone sušenju.

Teza da se površine pod usjevima za uzgoj stoke smanjuju stoji. Međutim, to smanjenje uglavnom se odvija u sušnim regijama u kojima su pašnjaci bili korišteni za ispašu niskog intenziteta te u regijama u kojima su pašnjaci uništeni pretjeranom ispašom, kao što je primjerice Teksas. S druge strane, dolazi do širenja takvih površina u tropskim područjima u kojima su razmjeri razaranja okoliša golemi, kao što je primjerice Amazonija.

Tvrdnja da češće i intenzivnije šumske požare uzrokuje gradnja bliže šumama je kriva. Nekim pojavama može pridonositi više čimbenika, što znači da požari doista mogu biti češći i žešći te da istovremeno ljudi mogu biti više izloženi jer grade sve bliže šumama. 

Istina je da se emisije stakleničkih plinova smanjuju u razvijenim zemljama, no to ima razne uzroke, među kojima je i to što se industrijska proizvodnja seli u zemlje poput Kine. Osim toga, još smo jako daleko od rješenja, a skroman napredak u nekoliko bogatih zemalja nije neka velika utjeha.

Primjer Nizozemske kao zemlje koja se odlično nosi s razinama mora nije osobito uvjerljiv. Naime, opet je riječ o bogatoj zemlji, a teško je reći da je postala bogata zahvaljujući tome što se neki njezini veliki dijelovi nalaze ispod razine mora. Osim toga, teško je zamisliti da bi siromašne zemlje poput Bangladeša mogle učiniti išta slično. Također, podizanje brana može ozbiljno ugroziti delte rijeka prodiranjem slane vode. Konačno, čak su i Nizozemci u strahu da bi porast razina mora mogao biti preveliki da bi mu se mogli prilagoditi jer svakim decimetrom visine brana cijena sustava postaje sve skuplja.

Istina je da u toplijem svijetu globalna proizvodnja dovoljnih količina hrane ne bi trebala biti problem. No to neće značiti puno za neke siromašnije zemlje koje se već sada bore sa sušama. Tu će veliki problem biti u pravednoj distribuciji hrane, a to može podrazumijevati migracije golemih razmjera.

Argument da klimatske promjene ne prijete masovnim izumiranjem životinja, nego da to čini gubitak staništa, problematičan je jer je upravo zatopljenje jedan od važnih uzroka nestajanja staništa.

Korištenje drva za ogrjev u domaćinstvima zaista jest nezdrava praksa, ali ono je neutralno što se tiče emisija CO2 - drveće tijekom rasta konzumira CO2 koji se potom ispušta izgaranjem. U tom smislu korištenje drva za energiju čak je bolje rješenje nego da se pusti da trune, ispušta stakleničke plinove i pritom ničemu ne koristi. Korištenje biomase je složena tema, no sađenje drva zbog ogrjeva ipak nije najbolja ideja.

Tvrdnja da će nas industrijska proizvodnja mesa u kojoj životinje ne dobivaju prostora za šetnju zaštititi od zoonotskih bolesti vrlo je dvojbena i slabo argumentirana. Između ostalog, poznato je da se upravo u takvoj proizvodnji koriste goleme količine antibiotika, što pogoduje stvaranju rezistencije i razvoju opasnih superbakterija.

Ivan Güttler: Čak i ljudi koji nisu radikalni aktivisti se ne slažu

Hrvatski klimatolog Ivan Güttler, koji prati rad Shellenbergera, smatra da njegov novi tekst u Australianu treba prvenstveno shvatiti kao reklamu za njegovu novu knjigu.

"Pratim ga na Twitteru, a pročitao sam i njegov novi tekst. Također sam pročitao neke kritičke osvrte na RealClimate.orgu", rekao je za Index Güttler.

"Ondje su klimatolozi analizirali njegovih 12 izjava i pokazali da neke stoje, neke tek djelomično, a neke ne. Jedan od njih je NASA-in klimatolog Gavin Schmidt, dakle to nisu neki radikalni zeleni aktivisti. U tim kritikama posebno mu se zamjera što negira da s klimatskim promjenama rastu ekstremni vremenski događaji poput toplinskih valova i suša. S druge strane stručnjaci se slažu s njime da rizik u proizvodnji hrane nije toliki koliko se ponekad naglašava u medijima. Naravno, to vrijedi ukoliko gledamo svijet globalno i ukoliko lanci opskrbe budu funkcionirali. To podrazumijeva svijet koji komunicira. U njemu ćemo i dalje u budućnosti imati dovoljno hrane i kalorija za nahraniti stanovništvo. No s druge strane neki dijelovi svijeta zbog klimatskih promjena već godinama imaju problema s proizvodnjom hrane. Dakle, klimatske promjene regionalno mogu uzrokovati probleme u proizvodnji hrane, ali uz odgovarajuću opskrbu generalno ne bi trebalo biti problema s gladi", tumači Güttler.

"Također, znanstvenici se slažu da klimatske promjene ne vode u budućnost u kojoj će zemlja biti spaljena pustinja. Ne idemo u svijet koji je beživotan, međutim, činjenica je da neke vrste sisavaca, osobito složenijih, izumiru stotinjak puta većom brzinom nego što bi se to zbivalo bez utjecaja čovjeka. Ti utjecaji podrazumijevaju krčenje šuma, razna onečišćenja i izlov životinja za prehranu, ali i klimu. Procjenjuje se da je doprinos klimatskih promjena smanjenju bioraznolikosti oko 20%. Ako imamo jako vruća i suha ljeta, za očekivati je da će ona u određenim regijama uzrokovati izumiranja životinja koje se ne uspijevaju prilagoditi", kaže naš klimatolog.

Požara je sve više, no ne nužno na sve većim površinama

Što se požara tiče, kaže da sve ovisi na koju se varijablu ljudi pozivaju.

"Ako se gledaju samo opožarene površine, tu nema porasta, međutim broj i trajanje požara definitivno su u porastu, osobito kada se prate trendovi, a ne statistike od godine do godine. Poznato je da je jedno od tumačenja zašto nema sve više požara u načinu na koji koristimo zemlju. Naime, područja pod šumama sve se više smanjuju, a pod usjevima i kontrolom ljudi sve više povećavaju, pa je za očekivati da će se opožarene površine smanjivati jer je sve manje toga što može gorjeti. Tu treba istaknuti da tek posljednjih 20-ak godina na globalnoj razini imamo alate koji su nam potrebni za praćenje svih površina, ne samo onih uz koje žive ljudi. Dakle, tek posljednjih godina u poziciji smo da možemo išta pametno govoriti o globalnim razmjerima požara. Zanimljivo u vezi sa Schellenbergerom je i to što on kritizira tzv. Green Deal, paket američkih zakona koji bi trebali omogućiti ublažavanje klimatskih promjena, zbog toga što u njemu navodno nije ostavljeno mjesto za nuklearke. No uz malo potrage relativno lako se doznaje da i Joe Biden i Bernie Sanders, pa čak i Alexandria Ocasio-Cortez, u svojim rješenjima za klimu imaju nuklearke", ističe Güttler.

Kako god bilo, zaključuje naš klimatolog, Schellenbergerova knjiga bit će zanimljivo štivo. Osobito za upućenije jer će je ipak trebati čitati sa zrnom soli.