NASTAVNICIMA osnovnih i srednjih škola u štrajku su se krajem listopada pridružili i nastavnici na fakultetima. Kako smo već pisali, oni ne traže povećanje plaća za sebe, već za tzv. nenastavno i tehničko osoblje kao što su, primjerice, predavači engleskog i tjelesnog, asistenti, zaposlenici računovodstva i sl. Osim toga, oni također štrajkaju i iz solidarnosti prema nastavnicima u školama.

Mnogi će reći da taj zahtjev ima smisla jer su koeficijenti za neke navedene poslove neopravdano mali.

Primjerice, na Agronomskom fakultetu u Zagrebu već duže vrijeme nitko se ne javlja na natječaj raspisan za vrtlara koji im je prijeko potreban i vrlo važan. No, što očekivati kada je koeficijent za vrtlara oko 0,6 i s time početna plaća oko 2800 kuna, a njegov posao je vrlo zahtjevan pa i rizičan po zdravlje jer treba raditi s raznim strojevima poput kosilica i motokultivatora te kemikalijama poput pesticida i umjetnih gnojiva.

Zašto se zaposlene u znanosti i visokom školstvu ne plaća po kvaliteti?

No, budući da na Indexu, kada netko u javnom sektoru traži veće plaće, što znači da traži da se još dublje zagrabi u sredstva prikupljena porezima, redovno postavljamo i pitanje učinkovitosti i pravednosti u vrednovanju, po čemu se Hrvatska uvijek vuče negdje ispod prosjeka ili čak po dnu svijeta. To pitanje postavit ćemo i ovom prilikom, u dijelu sustava koji se odnosi na znanost i visoko obrazovanje.

Kratak odgovor na to pitanje bio bi da, nažalost, u našem visokom obrazovanju, baš kao i u onom primarnom i sekundarnom, nikako ne funkcionira nagrađivanje prema zaslugama. Naprotiv, na istaknutim pozicijama u akademskoj zajednici vrlo se često nalaze ispodprosječni profesori i znanstvenici. Oni nerijetko, zahvaljujući svojem položaju, imaju i veće plaće i veće privilegije i veće pozicije moći, a time i veći utjecaj na plaće, napredovanja, kao i na dodjeljivanje sredstava za projekte, časopise i konferencije od nekih drugih profesora čija je kvaliteta na svjetskoj razini. O tome smo već više puta pisali na Indexu.

>> INDEX OTKRIVA Rektor Boras je najviše novca za istraživanje dao - sam sebi

>>Borasovi filozofi koji nemaju nikakve rezultate obilno se časte našim novcem

U Hrvatskoj je moguće biti grozan fakultetski profesor bez ikakvih posljedica

Koliko je u Hrvatskoj moguće biti loš profesor bez posljedica, dobro ilustrira jedan istiniti događaj od prije 15-ak godina. Naime, jedan profesor na jednom društveno-humanističkom fakultetu u Zagrebu nije se pojavio ni na jednom predavanju na oba semestra. Kada je konačno došao pred kraj akademske godine, svim studentima ponudio je četvorke bez da odgovaraju. Odgovarati su trebali samo oni koji su htjeli peticu.

Treba li nas onda čuditi činjenica da je Sveučilište u Zagrebu posljednjih godina padalo na relevantnim svjetskim rang listama te da ga je na nekima prestiglo čak i značajno manje Sveučilište u Splitu?

O ovom problemu nepostojanja pravednog vrednovanja porazgovarali smo s entuzijastičnim kritičarom našeg obrazovnog sustava, jednim od naših najcitiranijih znanstvenika, prof. dr. Borisom Podobnikom, prodekanom za znanost i šefom Business Analyticsa na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM). On je također ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju, a trenutno radi na projektu istraživanja hrvatske znanosti i usporedbe sa svjetskim sveučilištima koje na ZŠEM-u provodi s Margaretom Jurčić.

Smatrate li da je štrajk za povećanje koeficijenata nenastavnog i tehničkog kadra u visokom obrazovanju opravdan?

Ne znam odgovor na to pitanje, no jasno je da svatko želi veću plaću. Samo, baš je Vilim Ribić nedavno izjavio da plaće u javnom sektoru kaskaju za plaćama u privatnom sektoru i po njemu je to neopravdano. Takvim razmišljanjem, taj sindikalni čelnik pokazuje koliko se ne razumije u ekonomiju jer za isti posao plaće u privatnom sektoru prirodno moraju biti veće nego u javnom sektoru zbog toga što je rizik veći, recimo daleko lakše se izgubi posao, a stres zbog neizvjesnosti je daleko veći u privatnom sektoru. Dakle, veći rizik u privatnom sektoru prirodno traži veću nagradu, u protivnom, ako je nema, ljudi iz privatnog sektora odlaze u inozemstvo gdje mogu zaraditi puno više. Što se tiče primjera vrtlara na Agronomskom fakultetu, ako je plaća za tako opasan posao mala, problem se neće riješiti štrajkom, jer je takvoj osobi možda potrebno povećati plaću duplo da biste je mogli zadržati. Sindikati su po meni generalno veliki problem društva jer pokazuju sklonost da sve prenormiraju čime ostavljaju malo stupnjeva slobode koji bi možda omogućili da se vrtlaru rapidno poveća plaća. U Kini, recimo, profesor samo djelomično dobiva plaću od centralne države, a dio može ići od provincije, grada i raznih agencija. Kinezi potiču izvrsnost, a izvrsnost i dobri rezultati ne mogu se ostvariti sindikalnim ugovorima koji promiču uravnilovku i guše heterogenost rješenja.

Kada kritičari sustava u raspravama o povećanju plaća nastavnika u školama prigovore da ne bi trebalo svima dizati plaće jednako, uobičajena reakcija je protupitanje tko će i kako određivati kakav je netko nastavnik. Naravno, postoje neke metode kojima je moguće vrednovati nastavnike, no to još više vrijedi u visokom obrazovanju.

Da, članovi vlade i sindikalni čelnici, uglavnom, uvijek kao mantru ponavljaju kako svi zaposlenici u državnom i javnom sektoru zaslužuju horizontalno povećanje plaća, što na neki način implicira barem dvije stvari. Prvo, svima jednako povećanje podrazumijeva da je hrvatska država već dostigla savršeno stanje i da recimo nismo daleko od Švicarske i stoga takvo savršenstvo moramo održavati pa stoga evo svima nudimo jednako postotno povećanje plaće.

Kakve to veze točno ima? Možete li pojasniti?

Pa, kod nas najlošiji znanstvenik na nekom izrazito lošem institutu za svoj nekoristan posao prima plaću, ako je u najvišem zvanju, od cirka 2.000 eura, dvostruko više od nastavnika u srednjim i osnovnim školama koji rade puno korisniji posao ili čak više od neurokirurga. Ja pitam, je li normalno da imamo ogroman broj ljudi koje kad štrajkaju nitko i ne primijeti da štrajkaju, a za to primaju plaću veću od vrhunskih kirurga? Kod nas srednjoškolski i osmoškolski nastavnici ne štrajkaju samo zato jer su im plaće apsolutno male već i zato što su relativno male naspram nekih koji imaju nezasluženo velike. Dakle, kod nas odnosi plaća raznih struka još nisu postali tako dobro uređeni kako bi trebali biti, kakvi su recimo u Švicarskoj. I zato što još nismo Švicarska, liječnicima, medicinskim sestrama, ali i srednjoškolskim i osnovnoškolskim profesorima treba značajnije povećati plaće, dok ih nekim strukama u javnom sektoru treba smanjiti.

Koja je druga stvar koju ste spomenuli?

Druga stvar je da su djelatnici u nekom sektoru vrlo slični u svojim realizacijama. To je također daleko od istine.

Kako se u visokom obrazovanju može objektivnije vrednovati učinkovitost profesora?

Profesori u javnom visokom školstvu nisu samo nastavnici već i znanstvenici. Stoga možemo napraviti analizu koja pokazuje kakva je znanstvena produkcija na našem najvećem sveučilištu, Sveučilištu u Zagrebu. Različita su mjerila kvalitete znanosti, a neki indikator mjere je i uz pomoć broja objavljenih znanstvenih članaka. No, oni mogu biti objavljeni u najprestižnijim svjetskim časopisima kao što su Nature i Science ili pak u nekim jakim časopisima za određeno društveno ili humanističko područje, a mogu i u nekim lokalnim časopisima vrlo upitne kvalitete u kojima će jedan drugome objavljivati radove. Zato je dobra mjera kvalitete publiciranja u znanosti citiranost jer, što je članak relevantniji to je vidljiviji u svijetu i stoga je citiraniji. Vrijednost profesora može se otprilike s 1/3 udjela ocijeniti na temelju citiranosti. Naravno, od znanstvenika u različitim područjima očekuju se različite razine citiranosti. Primjerice, u prosjeku će znanstvenici u području STEM-a imati desetak puta više citata od onih u društveno-humanističkim područjima. Postoje različite platforme koje prikazuju citiranost znanstvenika; najpoznatije su WoS, Scopus i Google Scolar. Neke su relevantnije za jedno polje znanosti, a druge za drugo. Google Scolar, primjerice, uzima u obzir i citiranost knjiga pa je u nekoj mjeri relevantniji za humaniste koji češće objavljuju knjige nego znanstvene članke. No, on s druge strane može uračunati čak i citate nekog prijevoda neke popularne knjige, poput Darwinovog Podrijetla vrsta, pa se citiranje takvog prijevoda ne bi trebalo računati znanstveniku koji ju je preveo. To se može činiti kompliciranim, međutim, na ozbiljnim sveučilištima poput Oxforda ili Harvarda vijeće koje odlučuje o angažiranju i plaći nekog znanstvenika, kojem je stalo da dobije dobrog znanstvenika,  itekako će dobro znati odvagnuti njegovu vrijednost kojem god području pripadao, čak i bez spomenutih platformi. Sveučilišta procjenjuju koliki je bio stvarni doprinos neke osobe na člancima i je li u stanju donositi projekte, jer znanstvenik koji donosi projekte postaje zlatna koka sveučilištu.

Kada se govori o lošoj poziciji Sveučilišta u Zagrebu na svjetskim rang listama, onda se često spominje činjenica da su neki dijelovi sveučilišta prilično kvalitetni čak i u svjetskim razmjerima, dok su drugi potpuno nevidljivi u svijetu. Čak je bilo i nekih ideja da se PMF, FER, Medicinski, Agronomski i neki drugi fakulteti izdvoje jer odskaču kvalitetom u odnosu na neke humanističke i društvene fakultete. Što tu pokazuju rezultati?

Meni je zanimljiv rezultat, koji je neobičan za dobra svjetska sveučilišta, to da kod nas fizičari dominiraju u izvrsnosti, a ne biolozi ili medicinari, kao što je uobičajeno na Zapadu, ako se izuzmu fizičari s CERN-a. Među prvih 10 najcitiranijih na Sveučilištu u Zagrebu, čak četvero su fizičari, među kojima i akademik Dario Vretenar i dvije fizičarke, Vernesa Smolčić i Tamara Nikšić. Potom slijede dva medicinara, Željko Reiner i Slobodan Vukičević, pa jedan biokemičar Gordan Lauc i jedan matematičar Josip Pečarić. Među biolozima najcitiranija je mlada docentica Rosa Karlić, a njen uspjeh rezultat je suradnje s najboljima u svijetu, što fizičari odavno prakticiraju, i upravo je to rezultat njihovog uspjeha, jer nema vrhunskih rezultata u zemlji sa skromnim izdvajanjima za znanost bez suradnje sa svijetom. Dakle, postavlja se pitanje - zaslužuju li svi jednako povećanje, i oni najbolji i oni najgori? I oni koji sustavu donose kvalitetu, vidljivost i financije i oni koji ga srozavaju? Nisu li najlošiji već preplaćeni, a najcitiraniji izrazito potplaćeni? Zaslužuju li veće plaće i svi na nekim lošim institutima na kojima rade hrpe znanstvenika s mizernim brojem citata?

Neki će prigovoriti da u nekim područjima postoje znanstvenici koji će dobivati citate automatski kao sudionici velikih istraživačkih projekata na kojima ponekad rade deseci pa i stotine znanstvenika. Drugi će pak dobivati citate zato što su istraživanjima pridonijeli s nekim materijalima, odnosno uzorcima važnim za istraživanja, primjerice kostima neandertalaca ili genomima neke zanimljive skupine stanovnika. Kako to pravilno vrednovati?

Istina, citiranost ne govori uvijek sama po sebi o sposobnosti pojedinaca, jer recimo imati na sveučilištu nekog s CERN-a znači dobivati i enorman broj citata jer kao članovi projekta koji je radio na otkrivanju Higgsova bozona dobivaju svi isti broj citata koji dobiva sam rad, bez obzira na to koliko su osobno zaslužni za otkriće. Primjerice, prošle je godine splitsko sveučilište imalo oko 22.200 citata od čega su gotovo jednakih 6.700 citata donijela dvojica znanstvenika, Ivica Puljak i Nikola Godinović, koji su članovi CERN-ovih kolaboracija. Dakle, svaki treći citat sveučilišta došao je od njih dvojice. S druge strane, Sveučilište u Rijeci koje nema CERN-ovih fizičara cijelo je imalo oko 7.600 citata. No, generalno u mnogim STEM suradnjama daleko od toga da su svi koautori imali jednak doprinos, što znam i iz vlastitog iskustva.

Osim toga, postoji i vrednovanje nastavničkih sposobnosti. Naime, neki profesori možda neće nužno biti vrhunski znanstvenici s golemim brojem citata, no možda će biti odlični predavači. Kako tu onda velika svjetska sveučilišta rade vrednovanje? Čini se da je to dosta složeno.

Na vrhunskim američkim sveučilištima uzimaju vrhunske znanstvenike za buduće profesore jer od svih financijskih potpora sveučilišta uzimaju oko 30% pa su im vrhunski znanstvenici zlatne koke na kojima i zarađuju. Jasno da i slabiji znanstvenici nalaze svoje mjesto, samo što onda najčešće imaju više nastave. Inače, posvuda u svijetu fakulteti su spoj izvrsnih znanstvenika i izvrsnih predavača jer praktični fakulteti, posebno privatni, ipak žive od predavanja. Vani, kao i kod nas, studenti vrednuju profesore, ali uistinu ne znam što se događa ako ne zadovolje ankete. Kod nas se očito ne događa ništa – ni ako su odlični, niti ako su loši.

Kritičari sustava tvrde da mi čak imamo negativnu selekciju, da su nam na vodećim pozicijama sve lošiji znanstvenici, mediokriteti ili čak ispodprosječni. Kako tu stoje čelni ljudi na Sveučilištu u Zagrebu i u sustavu? Možete li usporediti neke naše rektore ili ministre s profesorima u sličnom području?

Za ilustraciju, Zagrebačko sveučilište vodi Damir Boras, osoba koja prema WoS-u i Google Scolaru ima neusporedivo, za dva reda veličine, manje citata od 11 godina mlađeg sociologa Aleksandra Štulhofera. Još lošije rezultate ima Gvozden Flego, bivši ministar obrazovanja. Generalno, ako je rektor ispodprosječan, a na temelju njegovih radova i citata to možemo zaključiti, možemo li očekivati da će biti sklon posebno nagrađivati iznadprosječne ili je za očekivati da će sve učiniti da štiti interese sebi sličnih? Zanimljivo je da se kod nas često znanstvenom politikom bave oni koji po WoS-u imaju citate koji se mogu izbrojati na prste, a sakupljeni su u 40-ak godina rada. 

Usporedba broja članaka i citiranosti po sveučilištima prema WoS-u     

Mi se kao narod posebno volimo natjecati sa Srbima. Ne uzrujavamo se ako nas u razvoju prijeđu neki narodi iz nekih bivših komunističkih zemalja koje su u sastavu EU-a. No, nas i Srbi posljednjih godina prestižu na nekim važnim svjetskim listama poput šangajske.

Da, danas su nas po razvijenosti prestigle čak i nacije kojima smo se znali izrugivati kao paradajz turistima poput Čeha i Slovaka. No, čak i Srbi, od kojih smo još uvijek nominalno duplo jači mjereno po BDP-u per capita, prestižu nas u akademskim ostvarenjima. Ako gledamo znanstvenu produkciju, beogradsko sveučilište u zadnje dvije godine proizvelo je oko 40% više publikacija od zagrebačkog. Što je još nezgodnije, beogradsko usto stvara čak dva puta više citata od zagrebačkog, dakle stvara za svijet relevantniju znanost. Ipak, treba priznati da je razlog uspjeha beogradskog sveučilišta barem dijelom administrativne prirode. Naime, tom sveučilištu pridodani su i jaki instituti kao što su Vinča i Mihailo Pupin. Recimo da je Institut Ruđer Bošković dio Zagrebačkog sveučilišta, ono bi se po publikacijama približilo Beogradskom. Sve u svemu, ako je citiranost važna odrednica kvalitete nekog sveučilišta, što više STEM-a na njemu ima to je i više citata. Druga bitna odrednica kvalitete nekog sveučilišta je koliko je startupova sveučilište stvorilo, no u tom segmentu smo, nažalost, još lošiji.

Kakve su plaće profesora u zemljama s kojima se volimo uspoređivati? Jesu li značajno veće?

Redoviti profesor u Hrvatskoj ima oko 2.000 eura mjesečno neto, pa i onaj izrazito loš, dok je plaća redovnog profesora u Sloveniji oko 2.500 eura. Pritom Slovenija ima oko 80% veći BDP per capita. Naš sustav znanosti ne nagrađuje izvrsnost, kao u Americi ili Kini, već pogoduje prosječnima i ispodprosječnima. Ako je sustav loš, male promjene u takvom sustavu mogu izazvati samo male promjene u ishodu. Rekao bih da su oni koji se opiru rapidnim promjenama osobe kojima su sebičnost i očuvanje stečenih prava važniji od interesa nacije, ma koliko im patriotizam ne silazio s usana. Ako su takvi domoljubi, neka donesu mjere koje će nas maknuti sa začelja, i gospodarskog i znanstvenog, jer ako to ne učine, ima nas još koji nismo otišli. I to zauvijek.