REPORTAŽA VOJISLAVA MAZZOCCA IZ VUKOVARA

Vukovar - kulisa za selfije

Vukovar - kulisa za selfije
Foto: Index, Davor Javorovic/PIXSELL

“CURA mi gleda lajv, mora biti dobar”, čujemo iza sebe glas koji još nije do kraja mutirao. Okrećemo se i vidimo prištavog klinca s mobitelom u rukama. Uz njega je još dvoje sličnih. Snimaju i slikaju sve oko sebe, zapravo najviše sebe.

I nisu ti dječaci jedini.

>> Napustila je Vukovar u ruševinama, a danas ima jedini ovakav brod na Dunavu

Kulisa za selfieje

Vukovar je postao kulisa za selfieje. Scena na kojoj se treba fotografirati i sliku poslati u svijet. Nije bitno gdje. Pred bolnicom, kod vodotornja, uz neki mural, ruševinu ili na groblju, svejedno. Važno je imati fotografiju s tog egzotičnog mjesta na koje se dolazi jednom godišnje. Selfiejem se pokazuje ljubav prema domovini, dokazuje se pripadnost narodu. Selfiejem se, takvo je vrijeme došlo, odaje počast poginulima i ubijenima. Ili samome sebi, vjerojatnije.

Nije Ovčara nego groblje

“Na Ovčari sam, dođi”, viče u telefon muškarac duge sijede kose s loše zamotanom cigaretom u zubima.

“Nije ovo Ovčara nego groblje”, dobacuje mu neka žena prolazeći pokraj njega.

“Ma to se ja dogovaram za poslije”, postiđeno joj uzvraća. Bacio je čik iz usta. Cupka, hladno je. Odlazi malo dalje i ponovno uzima telefon.

“Ej, nađemo se na ulazu u groblje”, govori ovog puta puno tiše. Šest kilometara od Ovčare do groblja prošao je za manje od dvije minute. Neki s tog stratišta nisu na groblje stigli ni nakon 27 godina.

 

Može i brže i sporije

18. studenog mitski je dan u hrvatskoj povijesti. Tri mjeseca Vukovar se borio, ali nije mogao više. Četnici i Jugoslavenska narodna armija odvodili su iz razorenog grada zarobljene, ranjene, muškarce i žene. Mučili ih i ubijali. Mnogima tijela još uvijek nisu pronađena.

U spomen na njih, više nego na obranu grada, svake godine iz dvorišta bolnice prema groblju ide kolona sjećanja. Iz godinu u godinu to je sve više kolona selfieja. Na društvenim mrežama više vrijedi onaj koji ima više fotografija iz Vukovara iz različitih godina.

“Za pola sata smo na groblju”, uvjereno kaže jedan Kaštelanin.

“Da si ikad bio ovdje, znao bi da nam treba sat i pol”, odvraća mu umirovljeni vojni policajac iz Rijeke.

“Ako ideš brže, treba manje, ako ideš sporije, treba ti duže”, mudro brani žena Kaštelanina. Nitko od njih zapravo nema pojma. Prije nego što je krenula kolona, predvođena zastavom 204. brigade, pošli su u krivom smjeru. Tko smije priznati da nikada nije bio u Vukovaru?

U Vukovar se mora

U Vukovar se, jednostavno, mora doći. Mora. Naročito se mora ako se zoveš Milorad Pupovac. Njegovo ime čuli smo nekoliko desetaka puta. Jedni su pitali je li došao, drugi su odgovarali da je bio dan ranije. Treći nisu vjerovali da je bio. A mora doći. I prvi, i drugi, i treći, i još mnogi, zaboravili su da je Milorad Pupovac već bio u koloni sjećanja, prije pet godina. Baš one godine kada je u HDZ-ovoj organizaciji rascijepljena kolona sjećanja. Tadaj je HDZ vukovarsku kolonu iskoristio da pokaže da ima ekskluzivno pravo na određivanje tko je domoljub, a tko ne, tko smije u kolonu, a tko ne. Sada bi ti isti određivali tko mora biti u koloni. Tko je kriv Miloradu Pupovcu što nema selfie iz Vukovara da dokaže svoju odanost? Iako mu ni to ne bi pomoglo. Ne pomaže ni Andreju Plenkoviću.

Neće blizu smradu Plenkoviću

“Neću tamo. Neću blizu smradu Plenkoviću”, otima se na groblju muškarac supruzi iz ruku. Ona bi htjela na misu. On neće. Ona odlazi pa se vraća. Nagovara ga još malo. On neće.

“Idemo nazad, hladno je. Večeras ćemo na misu”, popušta na koncu žena. Došli su na trenutak na groblje, okrenuli se i otišli. Slično je napravila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Proteklih godina znala se neprimjereno cerekati, grliti i ljubiti u koloni. Danas joj nije bilo do toga.

Zagrljaj ne može, slika uvijek može

“Nemojte, prehlađena sam”, govori nekom muškarcu s pletenom narodnom torbom iz Cetinske krajine. Previše joj se približio. Tjelohranitelji su nervozni.

“Može li slika?”, moli muškarac. Slika može.

Slika iz Vukovara, kulise za selfieje. No, dobro. I u selfieju može živjeti uspomena. Grad, nažalost, ne može.

Polaganje vijenaca u Škabrnji Krenula Kolona sjećanja Okupljanje građana i dužnosnika u Vukovaru Priča o ženi koja je rat provela radeći u vukovarskoj bolnici

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara