UZ VIJESTI o rastu ulaganja četvrtine obaveznih mirovinskih doprinosa hrvatskih radnika u inozemna tržišta, sve očitijim postaje ukupni problem održivosti takvog sustava osiguranja. Je li to pametna strategija, analizira DW.

Hrvatski mirovinski fondovi su dio svjetske casino-ekonomije

Izuzetna prevrtljivost stanja imovine obaveznih mirovinskih fondova, namijenjenih tržišnom "oplođivanju", svako toliko izaziva kritičke reakcije dijela ekonomske struke u Hrvatskoj. Dok prvi stup mirovinskog osiguranja kao glavni i dalje funkcionira po modelu međugeneracijske solidarnosti, u fondove drugog stupa dolazi četvrtina obaveznih radničkih izdvajanja za mirovinu. Njima upravlja kadar iz privatnih osiguravajućih društava i banaka koji su vlasnici tj. osnivači fondova, zaduženi za trgovanje prikupljenim novcem na burzama dionica i obveznica.

No to znači i da je posrijedi "oklada" na jako dugačak rok – u trajanju prosječnog radnog vijeka – pa je izrazita i izloženost imovine fondova, sadržane u vrijednosnim papirima, prema svim nesigurnostima i nemirima na tržištu.

Primjeri takvog stresa u ovom stoljeću su globalna ekonomska kriza 2008. godine, i ona nedavna koju je prouzročila pandemija koronavirusa, te zatim inflacija, rat u Ukrajini i ostali efekti. Bez obzira na to, kao i na ukupnu neisplativost projekta, Hrvatska je danas jedna od rijetkih europskih zemalja s još aktivnim drugim stupom.

Inozemna ulaganja ispred domaćih

Takvo stajalište države RH nagnalo je Ivana Lovrinovića, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i potpredsjednika stranke Pravo i pravda, da prije nekoliko dana na društvenim mrežama objavi apel zbog štete koju s drugim stupom trpe radnici i nacionalna privreda.

On ističe činjenicu da su aktualna četiri fonda drugog stupa 2014. godine držala 14 posto imovine u inozemnim ulozima, a sad se već radi o 38 posto. To znači, upozorava Lovrinović, da će novac hrvatskih radnika uskoro većinom biti usmjeren ka razvoju stranih ekonomija, umjesto njihove.

On pritom napominje da su fond-menadžeri dugo tražili zakonske izmjene koje bi im omogućile inozemna ulaganja, ali to je uz veće prilike donijelo i veće rizike. "To nije ništa drugo nego casino-ekonomija, odnosno klađenje", kaže Ivan Lovrinović, "kao da financijska tržišta ne ovise o realnoj ekonomiji."

Strane banke upravljaju velikim dijelom mirovinskih fondova drugog stupa

On smatra da štednja budućih umirovljenika ne smije biti ugrožavana za interes krupnog kapitala i globalne financijske oligarhije, ali nalazi da su ipak kroz protekle 24 godine rada drugog stupa dobro zarađivali samo njihovi upravitelji.

"Sva su ta društva za upravljanje mirovinskim fondovima u vlasništvu stranih banaka, pa se može reći da strane banke upravljaju lavovskim dijelom naše ukupne akumulacije! To je ta okupacija kapitalom o kojoj stalno govorim", za DW je ponovio Lovrinović. Kaže i da hrvatski mediji sustavno zatvaraju prostor svima koji kritički analiziraju drugi stup.

Ovo se može i odgovorno potvrditi, s obzirom na itekako vidljiv nesrazmjer publiciranih stajališta pro et contra, a isto su kazivali neki drugi analitičari, pa i sveučilišni profesori: Drago Jakovčević, Željko Garača, Gojko Bežovan, itd.

Loša izvedba fondova

No, dok ovaj sugovornik zato smatra da drugi stup i fondove s prikupljene 23 milijarde eura treba do kraja raskrinkati i neutralizirati, značajan je broj stručnjaka koji se ipak makar općenito priklanjaju zadanom modelu.

Porazgovarao je DW tako s Damirom Bakićem, profesorom zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i također političarom, saborskim zastupnikom stranke Možemo. Bakić drži kako problem hrvatskog mirovinskog osiguranja u drugom stupu nije u ulaganju fondova na inozemnim tržištima, nego u njegovoj lošoj izvedbi, odnosno neadekvatnosti rezultirajućih mirovina.

Ispočetka su fondovi bili politički "osuđeni" na ulaganja najvećim dijelom u domaće državne obveznice, podsjeća Bakić. On nalazi da je vremenom, osobito zadnjih godina, postalo jasno - a i moguće - da investicijsku politiku fondova treba liberalizirati, omogućiti im snažnije posezanje za korporativnim dionicama, po potrebi i stranima. Na pitanje što je s ranije proklamiranim ciljem razvoja domaće privrede, Damir Bakić odgovara da je to ipak bio sekundarni cilj, dok su primarni bile, dakako, primjerene i sigurne mirovine.

Povratak u prvi stup

"Fer je reći da naš drugi stup mirovinskog osiguranja još nije dosegao svoju punu zrelost. To će se dogoditi tek za 10 i više godina kad se počnu penzionirati osiguranici koji su čitav svoj radni vijek participirali u drugom stupu. Međutim, i uz tu ogradu, ne možemo biti zadovoljni s razinom naše mirovinske ušteđevine u njemu. O tome najjasnije i neoborivo svjedoči činjenica da velika većina osiguranika prilikom umirovljenja bira opciju 'vraćanja' u prvi stup", navodi Bakić. "Ne iz konceptualnih razloga, nego naprosto zato što im je to financijski povoljnije", zaključio je.

Kako osigurati dobru i stabilnu mirovinu za osiguranike u Hrvatskoj? On skreće pažnju na jednu mjeru iz novijeg doba. No time je država svela obaveznost drugog stupa na pitanje osobnog izbora, uvelike porekavši njegov smisao, a i dalje ga održavajući na životu za veoma skupu cijenu – povrh svega i državnog zaduživanja.

Ovaj zastupnik u Hrvatskom saboru uočava tu razna proturječja, što je očekivano, ako imamo na umu "podvojenost" države u dizajniranju mirovinskog sustava, te samoživost fondova koji na njemu sjajno zarađuju.

Bauk nacionalizacije

"Ja nemam odgovor na pitanje kako to riješiti. Ne znam tko ima. Možda je trenutak da država osnuje i svoj obvezan mirovinski fond. Ništa je ne priječi u tome. Tako ćemo barem imati fond koji neće imati podijeljenu lojalnost", rekao je Damir Bakić, aludirajući baš na česte kritike drugog stupa po kojima fondovi imaju izraženiju lojalnost prema svojim bankama-osnivačima, nego prema članovima. Zatim je upozorio na potencijalnu opasnost od "proćerdavanja" imovine drugog stupa u slučaju njegova gašenja i nacionalizacije, što neki spominju kao rješenje.

Bakićeva je bojazan shvatljiva, tu opciju podržavali su i pojedini poznati ekonomisti, npr. Željko Lovrinčević nakon kriznog udara u vrijeme pandemije. Za ilustraciju, imovina bi se mogla dati na isključivo namjensku upotrebu javnoj instituciji koja upravlja prvim stupom, te se unovčavati i isplaćivati sukcesivno.

No to je samo potencijalno rješenje, dok hrvatska država tek mora raščistiti dilemu je li drugi stup ikako moguće popraviti. Ako nije, stalni enormni trošak njegova održavanja zacijelo je manje prihvatljiv od ikakvog efekta državne nacionalizacije.