ZABRANA napuštanja prebivališta odnosno mjesta boravka ogolila je do kraja ono što smo već godinama upozoravali – cijeli hrvatski sustav lokalne samouprave je jedna politička izmišljotina predviđena za stranačko uhljebljivanje, odnosno međustranačko nadmudrivanje.

Nekadašnje općine, imali smo ih nešto preko 100 prije tridesetak godina, postale su gradovi s hrpom malih općina i gradova posloženih oko njih. Evo, kod mene je nekadašnja općina postala grad i još dvije općine, no sva tri velika trgovačka centra su u gradu. Tehnički, ako želite išta osim baš osnovnih namirnica, a živite u ove dvije općine, morate kršiti pravilo o kretanju i ići u drugi grad!

Vrlo konkretni primjeri

Idemo dalje, opet konkretan primjer – otok Vis, sada sa svega par tisuća ljudi, uredno je napola podijeljen na dva grada (ne općine, grada!), Vis i Komižu. Nešto što je potpuna zemljopisna i svaka druga cjelina, nešto što ima jednu luku prema kopnu i na svaki način je jedinstveno područje, uredno čini dvije lokalne samouprave. Sa sada, zimi, samo par otvorenih trgovina. I ukupno stanovnika koliko ima jedna oveća zgrada u Zagrebu!

Nešto bliže kopnu je i naš omiljeni primjer – otok Brač sa svojih niti 15.000 ljudi (a pitanje je koliko ih je samo formalno prijavljeno da ne plaća porez na vikendice) ima jedan grad, Supetar, i sedam općina! Tu su općine Bol, Milna, Nerežišća, Postira, Pučišća, Selca i Sutivan, praktično svako veće mjesto je svoja općina s načelnikom, tajnikom i sve već kako to ide u nas. Tehnički, bez dozvole dakle ne možete u Supetar, gdje je ipak većina trgovina.

Ako pogledamo Dalmatinsku zagoru, Zagorje, bilo koji dio Lijepe naše – model je uvijek isti. Uzeta je nekadašnja općina, ono zadnje stanje koje smo imali u socijalizmu, i odvojeni su mnogi dijelovi kako bi se broj lokalnih samouprava, pa time i "naših ljudi" na funkcijama, nekoliko puta povećao. Dva su razloga. Prva je činjenica da urbani krajevi manje glasaju za HDZ, pa je trebalo odvojiti "svoje". Druga je, naravno, uhljebljivanje. I to, kako bi se reklo, na svim razinama. Nisu to samo općinski načelnici nego i komunalne firme, pa i razna vijeća koja služe za zahvalu ljudima koji lijepe plakate ili drže stranačke štandove vikendom pa dobiju po par stotina kuna.

Većina lokalnih samouprava ne može vam ništa ponuditi

I onda se dogodi ovo što se dogodi – i shvatimo da je većina tih lokalnih samouprava sasvim i u potpunosti besmislena. Ljudi koji u njima žive, u njima ne rade, a osim osnovnih namirnica iz pekarnice ili mjesne trgovine u njima i ne kupuju. Takve mini općinice i gradovi ne mogu kvalitetno funkcionirati ni u redovno doba – one nemaju kadrova za pripremiti neki smisleni EU-natječaj, a ne mogu ni platiti vanjske stručnjake, jer novac potroše na ovo malo kadrova što uopće imaju! Naravno da su za ovakve katastrofe potpuno nespremni. Njihov domet - urediti šetnicu ili kakvu lokalnu rasvjetu - jest ono što su nekada radile mjesne zajednice. Općinice i gradići bez nekakve smislene infrastrukture, gdje i za posao i za tjedni šoping trebate ići u drugu jedinicu lokalne samouprave – ne trebaju postojati. 

Vjerujemo da će u konkretnim slučajevima kada iz male općine morate u veći centar policija imati razumijevanja, no to samo pokazuje kako je ovaj sustav lokalne samouprave skup i besmislen. Slično je i sa županijama – pa pogledajmo što se sada događa, one uglavnom samo ponavljaju ono što govori državni Stožer. Jasno je i zašto – mi na četiri milijuna stanovnika niti imamo stručnjaka niti imamo potrebe za toliko organizacija, osim u smislu operativnog provođenja odluka. 

Dodatno, mnoge županije ne predstavljaju nikakvu prirodnu ili gospodarsku cjelinu. Uzmite samo Zagrebačku županiju, jedna Velika Gorica koja je među najvećim gradovima u državi ima sasvim drugačije probleme od planinskog Žumberka.

Država se ponaša kao da će se sve vratiti na staro

U Dalmaciji smo nekada imali Gradsku zajednicu općina Split. A pogledajmo sada. Jedna prirodna i gospodarska cjelina Split i Kaštelanski zaljev, jedna trajektna luka, jedan aerodrom, hrpa ljudi koja radi preko općinske ili gradske "granice".  Tu su Split, Solin, Kaštela, Trogir, Klis, Dugopolje… Koji je smisao svega toga osim hrpe činovnika?

U trenucima kada se gospodarstvo doslovno raspada, za oporavak će trebati godine, a neke gospodarske djelatnosti se nikada neće oporaviti, jer će ova kriza promijeniti i životne navike, država se ponaša kao da se ništa bitno ne događa. Niti će biti novca niti smo mi Južna Koreja koja će iskoristiti ovu svjetsku krizu kako bi pogurala nove tehnologije, jer će ovi mjeseci bitno promijeniti svijet komunikacija, online trgovine i 3D printanja.

Mjere koje provodi sama država jasno pokazuju kako ovaj sustav županija, gradova i općina nije funkcionalan. U hrpi tih lokalnih jedinica ne možete smisleno funkcionirati bez da ste svakodnevno vezani za drugu lokalnu jedinicu. Stoga takve lokalne jedinice ne trebaju ni postojati.

Političke stranke, barem one važnije, šute. Nikome se ne dira "njegovog" načelnika ili župana. Štoviše, još će vam davati argumente kako je dobro da ima toliko općina, gradova, županija, komunalnih društava jer, eto, "barem netko ima posao". Ako je tako – što se ne bi svi zaposlili kao županijski referenti ili po komunalnim firmama pa eto posla za sve? U državama koje drže do sebe, tijekom ovakvih kriza premišlja se o budućnosti i stvaraju se planovi kako će se krenuti kada kriza prođe. U nas, kako će se vratiti na staro. I tu je glavni problem. 

Staro se nikada ne vraća, ma koliko političari nostalgično pričali o tome. Sustav s 555 općina, gradova i županija je jednostavno rečeno glupost, štoviše prilično skupa glupost koja nas može koštati godine usporenog razvoja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala