Zagreb - grad s onu stranu logike

Zagreb - grad s onu stranu logike

KAKO je netko uopće mogao povjerovati da će Tomo Horvatinčić odustati od gradnje Cvjetnog prolaza?

Zar bi nakon svega - uloženih financija, vulgarnog rata s građanima, političkih natezanja u Gradskoj skupštini, prilagođavanja GUP-a, pritiskanja vlasnika da jeftinije prodaju svoje kvadrate, prijetnji odustajanjem od projekta kako bi se iznudile dozvole, te nadasve, svesrdnog zalaganja gradonačelnika Milana Bandića - od projekta trebao odustati? I to samo zato što to zahtijevaju razne udruge, urbanisti, povjesničari, intelektualci, javni djelatnici, dobar dio medija i 54 tisuća građana koji su potpisali peticiju protiv gradnje?

Pa ovo je Zagreb, grad u kojem vrijede neka druga pravila i u kojoj su prioriteti malo drugačije posloženi. Nije na prvom mjestu javni, nego privatni interes. I to bi napokon svima trebalo postati jasno.

U tom slučaju ne bi se svi iščuđavali što je Tomo Horvatinčić, nakon lažnih prijetnji da će "99 posto" odustati od svega, prvog kolovoza ipak započeo s radovima. Tada inicijatori peticije ne bi bili toliko razočarani konačnim porazom njihove akcije "Pravo na grad", jer bi davno postali svjesni da su to pravo već položili neki drugi. Čak i da su bili ustrajni, da nisu likovali misleći da su njihovi prosvjedi doista uplašili Horvatinčića, sve bi opet jednako završilo.

Kuknjava sa ciljem

Jer, na kraju, sve je to zapravo bio folklor. Igranje demokracije. Otpuštanje napetosti. Izvjetravanje strasti. Pustimo ljude da se malo pobune, čekajmo da prođe, pa onda dovršimo ono što smo započeli. Buna sigurno neće dugo trajati. Ipak su to fini ljudi, intelektualci, oni misle da se sve može riješiti na civiliziran način, argumentima, razumom, uvjeravanjima, nipošto na silu i preko koljena. Neće oni moći ponovno izaći na ulicu, kao prije šest mjeseci. Tako je i bilo.

Ispuhali su se prosvjedi. Organizatori su tapšali jedni druge po boračkim ramenima, uvjeravajući se međusobno kako je bilo dovoljno pokazati zube. Mediji su se zabavljali par dana, a onda se okrenuli novim atrakcijama. Poput Thompsona na Trgu. A Cvjetni prolaz postojano je krčio put prema realizaciji.

Nitko nije vjerovao Horvatinčiću kad je kukao po novinama i prijetio odustajanjem, zbog "antipoduzetničke klime", zbog "neradnika i lažnjaka", zbog političara koji mu ne žele pomoći.
Znalo se da to čini samo kako bi ubrzao proceduru izdavanja dozvola, pritisnuo vlasnike da prodaju svoje stanove po ponuđenoj cijeni jer bi mogli ostati bez ičega, kako je sve to obična parada ne bi li se potaknule simpatije javnosti. A isto tako, nitko mu ne vjeruje ni sada, na početku radova, kad opet kaže da će od svega odustati, ali tek kad se ispune neki uvjeti.

Uzaludna žrtva

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prije samo pola godine tvrdio je da je "sportski priznati poraz" i da se povlači iz projekta.

"Ne želim više imati posla s tim reketarenjem", kazao je Horvatinčić ovog proljeća, čekajući da se sve posloži. I dočekao je: stigle su dozvole, GUP je prilagođen, kvadrati prodani, "revolucionari, neradnici i lažnjaci" šaptom nestali.

Nakon svega toga, sportski bi bilo nastaviti, zar ne? I eto nama strojeva kako ruše ono što deseci tisuća građani naziva povijesnim i kulturnim nasljeđem, a Tomo Horvatinčić "običnim štakornjakom".

Sada je kasno za sve. Kasno je čak i da se Teodor Celakoski baci pod gusjenice bagera. Žrtva bi bila uzaludna. Nitko ne bi obratio pažnju. Jer nakon što je prosvjed propao, valja se što prije prilagoditi realnosti i s nestrpljenjem očekivati novu porciju dobrog šopinga u centru grada.

Pobjeda privatnog nad općim interesom

Privatno je, dakle, odnijelo pobjedu nad općim. Zagrepčani su jasno i glasno ustali protiv ovakvog zadiranja u staru gradsku jezgru, ali nitko ih nije poslušao. Umjesto njih, odluku su donijeli oni koje su birali (odnosno u većoj mjeri oni koje nisu birali), u proceduri koja je bila zakonska i legalna i tu prigovora nema. Uostalom, tko im je kriv. Trebali su se ugledati na nogometne navijače koji godinama odgađaju odluku o rušenju ili obnovi stadiona u Maksimiru.

U ovom slučaju vlasti pomno slušaju glas svojih građana. Odnosno, panično ga se boje. Jer tu nema teatralnog lupanja o lonce, zviždanja i paradiranja. Tu su argumenti mnogo uvjerljiviji, artikulirani tako da dopru do ušiju onih koji odlučuju o stadionu.

Strasti se ne ispuhavaju, kao kod prosvjednika sa špice, već prijeteće bujaju, a nitko ne želi biti blizu kad eksplodiraju. Privatni interes u ovom (i samo ovom) slučaju benevolentno ustupa mjesto općem, što je loša iznimka koja potvrđuje još gore pravilo. Ali, to je Zagreb. Grad s onu stranu logike.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara