PROTEKLIH dana Hrvatsku je potresla priča o posljednjim satima života 39-godišnjeg liječnika, koji je umro u bolovima unatoč tome što je njegova zaručnica, koja je anesteziologinja, tražila od liječnika da mu daju morfij.

Sada je na svom Facebook profilu sličnu priču objavila i novinarka Andreja Arežina. Jedina je razlika u tome što se njen slučaj dogodio prije 20-ak godina. U potresnoj ispovijesti o zadnjim satima života svog oca napisala je da je i ona tražila morfij od liječnika kako bi se njenom ocu olakšali bolovi, no da mu ga nisu htjeli dati.

Njen status prenosimo u cijelosti:

"Iskrena sućut Sanji čiji je Kreso otišao. Poznajem osjećaj u kojemu se istodobno suočava s time da odlazi onaj kojega voliš i moraš se boriti za njegovo sto bezbolnije zadnje putovanje.

Moj je tata preminuo od karcinoma. Terminalni stadij agresivnog karcinoma pluća, pojeo ga je u četiri mjeseca od dijagnoze, trajao je svega nekoliko dana.

U tih nekoliko dana, on je jaukao od boli, plakao, bezglasno, suze su samo klizile niz lice, tijelo se grčilo od bolova, pokazao mi je jedva, slabašnim pokretom kako su mu stavili pelenu kao ultimativno poniženje jer više nije mogao kontrolirati crijeva, metastaze, nevidljive, bile su posvuda, jetra, crijeva, mozak.. metastaze, vidljive, bile su veličine povećih jabuka na kostima, on sam je od čovjeka od 85 kg u tih četiri mjeseca pao na ispod 60, bio je jedva sjena onoga sto je nekad bio.

Između jauka od bolova molio me pištolj

Moj zadnji posjet bio je tužan, ležao je u sobi s još šestoricom pacijenata, svi s lakšim dijagnozama.. Jedan u krevetu preko puta imao je posjet prijatelja, glasno su se nečemu smijali, punih sat vremena dopuštenog posjeta, život im je tekao dalje.

Nama, s ove strane te tužne sobe odjela za pluća na Jordanovcu život je stajao, jedino sto mi je tata ponavljao tih sat vremena bilo je da mu donesem pištolj da se ubije i to me molio između jauka od bolova. Uzdah, grč, jauk, šapat. Uzdah, grč, jauk, šapat. Neprekidno.

U tom trenutku nije dobivao ništa, nikakav morfij, ništa.

Posjeti su završili, ja sam sjedila ispred sobe dežurnog liječnika i čekala da se pojavi. Bila je nedjelja. Liječnika nigdje. Sjedila sam, vukle su se minute, na odjel više nisam mogla u sobu, zna se strogo vrijeme posjeta.

Kad se liječnik pojavio, ušla sam i doslovno se posvađala s njim tražeći morfij za oca. Odgovarao mi je da još nije vrijeme, još ne treba. Nije vrijeme.

Kako ne treba, čovjek, sjena tog čovjeka, lezi u krevetu i place, jauče od bolova, ne može više, da je uspio ustati i baciti se kroz prozor sigurna sam da bi to učinio.

Nevoljko, krajnje nevoljko, a možda jer sam iz jada zaista bila napasna, obećao mi je taj liječnik da će provjeriti i dati neku manju količinu morfija jer, eto, ne treba još po njegovom mišljenju, ali provjerit će.

Kad dajete morfij?

A kad dajete, pitala sam, ako ne dajete sad? Ima li mu spasa?

Nema, odgovorio je.

Koliko mu je još preostalo, pitala sam.

Nitko ne zna, ali ne puno, rekao je.

Molila sam, vikala, prijetila, svađala se, tražila, molila, vikala, tražila.. morfij za njega. Na kraju sam otišla.

Navodno je dobio morfij nakon što sam otišla

Tata je navodno nakon toga dobio morfij, neku manju dozu. Navodno, jer ga to više nikada nitko nije mogao pitati. Par sati iza toga više ga nije bilo.

Je li to zaista načina da se tretiraju ljudi koji umiru?

Ne znam zašto se ljude pušta da se muče na taj način. Cijela ta soba, cijela ta mučna scena, taj puknuti, šapćući, izmučeni glas bez snage koji me moli da mu donesem pištolj da se ubije, ta sjena od čovjeka kojega je rak požderao, kojega su metastaze dotukle, taj čovjek koji je još mnogo toga mogao dati odlazi u mukama i bolovima jer još nije vrijeme za morfij.. pa je li to zaista način na koji tretiramo ljude na njihovom kraju?

Cijela ta nedjelja urezana mi je u sjećanju do danas. Prošlo je više od 20 godina. I sjećam se, kad je otišao, pomislila sam da ga sad više barem ne boli. Jer držati ga u bolnici u bolovima, a nema mu spasa više, sve je samo ne humano. Žalosno je vidjeti da ni poslije 20 godina ništa nije drugačije."