Foto: Index

NAKON što je diplomirala, Anja je u Hrvatskoj bezuspješno slala gomile molbi za posao. Zvali su ju na razgovore, s vrhunskim je rezultatima prošla na desetke mukotrpnih testiranja, no posao je uvijek, kako to već biva, dobivao netko drugi. Kada se konačno zaposlila, iako magistra, radila je za plaću od 3500 kuna, a onda je odlučila staviti točku na tužnu Hrvatsku priču. Iako se tome ni u snu nije nadala, već nakon prvog pokušaja, strani su poslodavci prepoznali talent mlade, 26-godišnje Zagrepčanke te je dobila posao u Europskoj središnjoj banci (ESB) u Frankfurtu.

Plaća, koju tamo prima kao pripravnica, višestruko je veća od plaće koju je dobivala u Zagrebu. Uz plaću ima i čitav niz beneficija, a banka joj plaća i moderan stan u centru Frankfurta.

U Hrvatskoj su plaće sramotne, a testiranja za posao su kao da ćeš raditi za „NASA-u“

„Nove mogućnosti izviru svakodnevno i sa svih strana te osjećam da su mi sva vrata otvorena. Konačno nisam više ogorčena ni tužna, ispunjena sam i zadovoljna jer se moja diploma, rad i trud ovdje cijene. Moj život, posao i karijera konačno ovise samo o meni, a ne o društvu, politici, državi, ili rođacima“, kaže za Index magistra Anja Sadžakov.

Diplomirala je 2013. na Elektrotehničkom fakultetu, smjer računarstvo u drugoj gornjoj klasi (Magna Cum Laude). Nakon toga je krenula u mučnu potragu za poslom, hodala je od intervjua do intervjua i prolazila kroz gomilu selekcijskih krugova.

„Testirali su me kao da idem raditi za „NASA-u“. U jednoj prestižnoj firmi, na kraju 4 velika kruga i 2 dana testiranja, koje je trajalo od ujutro do navečer,  imala sam najbolje riješene testove, no posao ipak nisam dobila, jer je netko na to mjesto došao „prečicom“. Bila sam potpuno frustrirana spoznajom da se u mojoj rodnoj zemlji ne cijeni punih 17 godina školovanja. Iz dana u dan moja je motivacija umirala. Nepravda koju sam proživljavala potpuno me dotukla“, prisjeća se Anja.

U potrazi za poslom, potegnula je čak do Australije

U idiličnom Perthu je volontirala u Gradskom poglavarstvu kao IT poslovna analitičarka te je stekla korisno iskustvo, no radnu je vizu bilo nemoguće dobiti te se odlučila vratiti u Hrvatsku.

„Nedugo nakon povratka, u Zagrebu sam konačno uspjela dobiti posao u struci. Zaposlila sam se u jednoj IT firmi, no s plaćom koju sam kao magistra dobivala, mogla sam samo preživljavati. Nisam se željela pomiriti s tim da moji vršnjaci u svijetu, koji nisu gubili živce bdijući noćima uz knjige i pripremajući ispite, rade, putuju, kupuju stanove i aute, a ja s diplomom u Hrvatskoj jedva preživljavam te sam, nakon tri mjeseca rada, počela aplicirati za pozicije praktikanata u EU institucijama“, kaže Anja. Bez velikih se nadanja prijavila za središnju i za investicijsku banku, a nedugo zatim stigao joj je poziv iz Europske Investicijske Banke.

„Rekli su mi da sam odabrana za prvi krug intervjua,  no nakon što su mi detaljnije opisali što bih radila, odustala sam jer to nije bio smjer u kom se želim profesionalno razvijati. No, nakon samo dva dana ponovo su mi se javili rekavši da su me preporučili drugom odijelu IT-a.

Na drugom intervjuu, s mojim mentorom te njegovim menadžerom, ugodno smo i opušteno razgovarali putem Skype-a. Bez straha koji sam osjećala na razgovorima za posao u Hrvatskoj, otvoreno sam pitala sve vezano uz svoj prava, od toga kolika bi mi bila plaća pa do broja slobodnih dana koje bih dobila“, kaže mlada magistra.

„Plaća mi je sjedala na račun dva tjedna unaprijed“

Iako nakon gomile odbijenica, koje je dobila u Hrvatskoj, nije vjerovala da će baš nju odabrati  -  dobila je željenu praksu.

„Bez mnogo razmišljanja o tome hoće li mi plaća biti dovoljna za život u Luxembourgu, spakirala sam kofere i otišla, vodeći se onom „tko ne riskira, ne profitira“ i nisam pogriješila.

Bilo je predivno. Sama činjenica da sam dio tima u EIB-i, u kojoj je divna, pristojna i humana radna atmosfera, bila je čarobna. Plaća nam je, svaki mjesec, sjedala na račun dva tjedna unaprijed te sam tako, primjerice, plaću za srpanj primila već 15.7.“, priča Zagrepčanka.

No, samo dva mjeseca nakon početka prakse u EIB-u, javili su joj se i poslodavci iz Europske središnje banke rekavši joj da je prošla sve krugove te je primljena na mjesto praktikantice poslovne analitičarke u diviziji sustava analitičkih domena.

„Primanja su mi pet puta veća nego u Hrvatskoj“

„Moja velika želja se ostvarila - dobila sam područje kojim se želim baviti te sam napustila Luxembourg i preselila u Frankfurt, gdje i danas radim. Moj prvi ugovor produžen je na godinu dana i svakim danom mi se otvaraju nove opcije i izazovi. Plaća mi je dvostruko veća od one koju sam primala u Zagrebu, no uz plaću imam i pregršt beneficija i popusta, primjerice za restorane, teretanu, bavljenje sportom te za privatno zdravstveno osiguranje i javni prijevoz. Banka mi plaća i 1.5-sobni moderan stan u samom centru Frankfurta te su mi, kada se sve to zbroji, primanja ovdje čak pet puta veća od onih u Hrvatskoj. Imam fleksibilno radno vrijeme i 30 slobodnih dana, koje koristim za putovanja koja si konačno mogu sama priuštiti jer mi cijela plaća ostaje za trošenje“, kaže ambiciozna Anja, dodajući kako uvjeti nisu svugdje dobri kao u Europskoj središnjoj banci, ali su svakako mnogo bolji nego bilo gdje u Hrvatskoj.

S početničkom si plaćom, kako kaže, sada može kupiti i auto prve klase, i to uz povoljan kredit na godinu dana, što je kod nas nemoguće ili je pak moguće uz otplatu na milijun rata.

Cijene u trgovačkim centrima su, kako kaže, gotovo iste kao u Hrvatskoj, a mnoge su stvari čak i 2-3 puta jeftinije, dok su, u sezonama sniženja, popusti i do 80 posto. 

„Nema nikakvog smisla biti žrtva sustava i posvetiti život radu za državu!“

Osim dobre plaće, važno je, tvrdi naša sugovornica, i to što je na poslu okružena ljudima iz cijelog svijeta koji su istog ili sličnog profila kao i ona. Mladi su, ambiciozni, vole izazove u karijeri i u edukaciji. U slobodno vrijeme putuju, upoznaju nove zemlje i kulture, sretni su i zadovoljni, za razliku od mladih u Hrvatskoj koji su kronično nesretni, nezadovoljni i opterećeni problemima i stvarima kojima ne bi trebali biti, no društvo, političke (ne)prilike i nizak standard im to nameću.

„Ne sjećam se kada sam u Njemačkoj zadnji put čula i jednu riječ o politici, strankama, nepotrebnim referendumima. Ljudi ovdje ne raspravljaju o tome tko je odakle doselio ili koje je vjere. Ne sjećam se kada sam zadnji put čula komentare na nečiju spolnu orijentaciju. Za razliku od Hrvatske, ljudi su ovdje tolerantni, neograničeni i nekonzervativni, nema vraćanja u prošlost niti zabadanja nosa u „tuđe gaće“ i to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg zapadne zemlje napreduju“, kaže magistra Sadžakov.

Mladima poručuje da tragaju za novim i boljim te da pokušaju potražiti sreću van Hrvatske.

„Ne morate imati diplomu, niti biti magistri, bitno je da znate što želite i da ne odustajete od svojih želja jer, što je život nego niz želja, manjih i većih - što ih više ispunite, to će i vaš život bili ljepši, a vi zadovoljniji i sretniji. Moja sljedeća velika želja je doktorirati na nekom od boljih svjetskih sveučilišta, no bila bih zadovoljna i s ugovorom za veću konzultantsku firmu",kaže mlada ambiciozna Zagrepčanka.