UKRAJINA se suočava s neizvjesnom budućnošću uslijed sve slabije potpore Zapada. Neposredna opasnost dolazi od skorašnjih američkih predsjedničkih izbora, ali temeljni problem bio je neuspjeh Europe da se posveti zaustavljanju Putinove invazije.

Novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte nije gubio vrijeme u posjetu Kijevu nakon što je preuzeo dužnost, nego je obećao "kontinuiranu potporu Ukrajini u ratu s Rusijom". Nema sumnje da su njegove riječi bile iskrene, ali on zna da diljem Europe i SAD-a postoje ozbiljne političke smetnje, za ugledni londonski obrambeni think tank Royal United Service Institute piše Tim Willasey-Wilsey, bivši britanski diplomat, a danas geopolitički komentator i gostujući profesor na King's Collegeu u Londonu.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski također to osjeća dok predstavlja svoj Plan pobjede po europskim prijestolnicama nakon ambivalentnog prijema u Washingtonu.

Najveća opasnost su predsjednički izbori u SAD-u

Predsjednički izbori u SAD-u predstavljaju točku najveće opasnosti. Pobjeda Donalda Trumpa mogla bi dovesti do toga da nazove ruskog predsjednika Vladimira Putina već 6. studenog. Takav poziv značio bi da se očekuje pregovaračko rješenje, a razgovori bi mogli započeti u prvim mjesecima 2025. godine.

Nitko ne može tražiti da se ovaj brutalni rat nastavi dan duže nego što je potrebno. Međutim Zelenski bi se imao razloga bojati dogovora koji je ispregovarao Trump. Sporazumi iz Dohe iz 2020. s afganistanskim talibanima opisani su kao najgori diplomatski dogovor od Münchena 1938. Na sreću, Trump je spriječen da postigne sličan katastrofalan dogovor s Kim Jong-unom iz Sjeverne Koreje.

Bez Ukrajine u NATO-u, ništa ne sprječava Putina da opet krene kad se oporavi

U bilo kojem takvom dogovoru Zelenski vjerojatno ne bi mogao postići povratak Krima i Donbasa, odštetu za ogromnu štetu svojoj zemlji, suđenja za ratne zločine ili članstvo u NATO-u. Mogao bi se cjenkati oko osvojenog dijela Kurska u zamjenu za kontrolu nad nuklearnom elektranom Zaporižja.

Međutim, bez ukrajinskog članstva u NATO-u, ništa ne bi spriječilo Putina da nastavi rat nakon nekoliko godina oporavka i ponovnog naoružavanja. Postojala bi opasnost i za Europu. I Gruzija i Moldavija izgledaju posebno krhke i ranjive na ruske aktivne mjere ili hibridni rat. Čak bi i Baltik bio opravdano nervozan unatoč članstvu u NATO-u.

Međutim bilo bi pogrešno za sve okriviti Trumpa. Bilo je dovoljno naznaka nevolja koje nas očekuju.

Biden je dao Ukrajini dovoljno da se obrani, ali ne i da pobijedi

Potpora SAD-a uvijek je bila preskromna i zakašnjela. S obzirom na opseg vojne potpore Washingtona, ovo bi moglo zvučati apsurdno, ali oklijevanje predsjednika Joea Bidena da dopusti korištenje dalekometnih raketa Storm Shadow protiv ciljeva unutar Rusije ukazuje na opći trend.

Kao lider globalne supersile, Biden je uvijek pazio da rat ne izmakne kontroli i postane nuklearni. Rezultat je bio da Ukrajina osjeća kako je dobila dovoljno da ne izgubi, ali ne i dovoljno da pobijedi. U Europi je podrška bila različita.

Neke su zemlje, poput baltičkih i skandinavskih država, Ujedinjenog Kraljevstva i Poljske, učinile više od drugih. Mađarska je bila neprijateljski raspoložena, a uskoro bi joj se mogle pridružiti Slovačka i Austrija. Njemačka je dala najviše oružja, ali je bila politički nepouzdana.

Njemačka šalje pogrešnu poruku, Macron je primio udar od ljevice i desnice na izborima

Odbijanje isporuke projektila Taurus i javna rasprava o smanjenju proračuna za obranu poslali su pogrešne poruke. Njemačke kompanije i dalje imaju značajne interese u Rusiji, a uspjesi stranke Alternativa za Njemačku na regionalnim izborima u Tiringiji, Saskoj i Brandenburgu podsjetio je kancelara Olafa Scholza da u istočnoj Njemačkoj ne podržavaju rat.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je od samog početka bio nestalan u podršci Ukrajini, primio je sličan udar krajnje ljevice i krajnje desnice na parlamentarnim izborima u srpnju.

Najvidljiviji znak neuspjeha kolektivne odlučnosti da se porazi Rusija bila je odluka da se ne zaplijeni ruska imovina zamrznuta u zapadnim bankama, već da se umjesto toga iskoristi kao kolateral za podizanje mnogo manjeg kredita.

Da, postojao bi teoretski rizik potkopavanja povjerenja u financijski sustav kojim dominira Zapad, ali malo je zemalja spremno povjeriti svoju ušteđevinu kineskim ili indijskim bankama. Nadalje, to bi poslalo poruku Putinu da ne napada druge zemlje.

Zapad dokazao da se ne može simultano nositi s dvije krize

U međuvremenu je kriza na Bliskom istoku skrenula pozornost vanjske politike i javnosti. U Iraku i Afganistanu prije 20 godina Zapad je pokazao da se ne može nositi s dvije istovremene kampanje. Događaji od 7. listopada 2023. nanijeli su nesagledivu štetu izgledima Ukrajine i međunarodnom poretku Zapada koji se temelji na zakonima.

Bude li izabran za predsjednika, Trump bi s pravom tvrdio da je SAD ponovno preuzeo glavni teret zapadnih interesa uz neadekvatnu potporu NATO saveznika. Ukazao bi (ispravno) na rastući vojni pritisak na Ukrajinu, njene poteškoće u zamjeni vojnika na prvoj liniji i učinke na globalne cijene hrane i goriva. Uz rat koji bjesni na Levantu, rekao bi da je SAD opet pretjerano angažiran u "vječnim ratovima".

Ni pobjeda Kamale Harris ne znači slobodu za Ukrajinu

Može se očekivati da će Kamala Harris, postane li predsjednica, krenuti stazom koju je utabao Biden. Naslijedila bi njegov oprez u provociranju Putina i njegovu suzdržanost oko ulaska Ukrajine u NATO. Nadalje, njezina sloboda opskrbe Ukrajine dodatnim oružjem mogla bi biti ograničena sastavom dvaju domova Kongresa.

Mogao bi postojati i treći ishod izbora: pobjeda Harris koju će Trump osporiti. U takvim okolnostima mogli bismo vidjeti izostanak vanjske politike SAD-a nekoliko tjedana ili mjeseci.

Izgledi Ukrajine, a time i Europe, djeluju tmurno

Ako izuzmemo pobunu ruskih snaga ili krizu u Moskvi, izgledi za Ukrajinu (a time i Europu) djeluju tmurno. Ironija je da bi Putin mogao proglasiti pobjedu unatoč tome što je rat bio skupa katastrofa.

Kako bi izgledala izdaja Ukrajine? Zadržala bi nekih 82% svog teritorija. Zapad bi nesumnjivo pružio pomoć za obnovu infrastrukture. Mogao bi joj se otvoriti put do članstva u EU, ali pridruživanje zapadnom klubu možda bi u tom trenutku izgubilo svoju privlačnost.

Ovim ratom trebala se baviti Europa. Nažalost, sve je prepustila Americi

Ukrajinski korumpirani oligarsi ponovno bi izašli iz zimskog sna. Stari postsovjetski cinizam zamijenio bi mladenački entuzijazam generacije Majdana. Postojao bi antagonizam prema onima koji se vraćaju iz inozemstva nakon što su izbjegli borbu i, naravno, imali bismo tisuće ožalošćenih obitelji.

Ovo je bio rat kojim se Europa trebala baviti. Unatoč desetljećima rasprava o europskoj obrani, pokazalo se previše zgodnim oslanjati se na američku velikodušnost. To je Europu učinilo zarobljenikom američkih izbornih faktora.

Zapad će se godinama sramiti i kajati zbog izdaje hrabrih Ukrajinaca

To je također natjeralo Europu da izbjegava teške odluke neophodne da bi se pobijedilo u ratu: velika povećanja izdataka za obranu, 24-satni rad u tvornicama streljiva, porast troškova hrane i energije te politički rizici poput zapljene zamrznute imovine. Europi sada preostaje osigurati mjesto za pregovaračkim stolom i zalagati se za članstvo Ukrajine u NATO-u kao dio bilo kakvog rješenja.

Ako to ne uspije, Zapad će imati godine sramote i kajanja zbog izdaje hrabrih Ukrajinaca, čiji je jedini zločin bila njihova želja da se pridruže zapadnom demokratskom poretku.