SCENE divljanja rulje po Kapitolu u Washingtonu, koje su obišle svijet izazivajući zgražanje i zabrinutost, ali i podsmijehe i sram, potaknule su brojne političke analitičare, sociologe i psihologe da pokušaju objasniti što se krije u suštini fenomena takvih izraza lojalnosti američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, kojeg će povijest vjerojatno pamtiti kao jednoga od najgorih ikada.

Posebnu pozornost privukla je činjenica da su među njegovim najžešćim pobornicima dominirali bijeli muškarci. Neki su zbog toga ovu pojavu adresirali kao „efekt bijelih muškaraca“.

Bijeli muškarci dominirali su među prosvjednicima i među pobornicima u Kongresu

Jedna analiza, koja se poziva na desetljeća znanstvenih istraživanja tzv. percepcije rizika, predstavljena je nedavno u časopisu Undark https://undark.org/2021/01/07/science-trump-grip-white-male-effect/, a prenesena je u poznatom znanstveno-popularnom časopisu Scientific Americanu.

„Fotografije i videosnimke pokazuju da ruljom pobunjenika dominiraju bijelci i muškarci“, pišu u uvodu autorice.

Nosili su oružje, zastave Konfederacije, zastave ukrašene svastikama, plakate QAnona i, prema navodima policije, nadražujuće kemikalije. Penjali su se na vanjske zidove, na skele, razbijali prozore, vješali po balkonima i probijali kroz vrata senatske komore. Jedan bijelac pucao je na tribinama i vikao: „Trump je pobijedio na ovim izborima!“

Nekoliko sati kasnije više od 120 zastupnika, većinom bijelih muškaraca, odlučilo se, unatoč svemu, i dalje boriti protiv Bidenove pobjede.

Mada Trump zasigurno ima značajnu sljedbu među bijelim ženama, njegovi najvatreniji pristalice uglavnom su bijeli muškarci, piše Undark. Rasprostranjeni u širokom rasponu socioekonomskog statusa, ti su ljudi nepokolebljivo - pa čak i nasilno - podržavali predsjednika, unatoč povijesnim rizicima koje je njegova administracija predstavljala za javno zdravlje, sigurnost te američke demokratske strukture i ideale. Nemali broj stručnjaka i analitičara spekulirao je o čimbenicima koji bi mogli biti u osnovi ove podrške: Rasizam? Ekonomija? Ugrožena muškost? Klasna tjeskoba? Politički strah? Sektaštvo? U časopisu New York Times prošlog listopada Michael Sokolove sugerirao je da bi politički jaz između bijelih muškaraca i gotovo svih ostalih u društvu trebalo nazvati „bijelim muškim jazom“ ili „problemom bijelih muškaraca“.

Fenomen se istražuje već desetljećima

No kognitivni znanstvenici još su davno izmislili termin za psihološke snage koje su dovele do spolne i rasne političke podjele koju danas vidimo. To istraživanje i desetljeća kasnijih znanstvenih radova sugeriraju da bi, ako želimo razumjeti Trumpov fenomen, bilo dobro prvo shvatiti znanost o percepciji rizika.

Autorice nas u svojem osvrtu vraćaju u 1994. godinu u kojoj je skupina znanstvenika pod vodstvom Paula Slovica objavila studiju u kojoj je na uzorku od 1500 Amerikanaca iz raznih dijelova SAD-a istražila njihovu percepciju različitih vrsta rizika, osobito okolišnih rizika za zdravlje.

Bijeli muškarci rizike doživljavaju bitno drugačije od svih ostalih

Rezultati su pokazali da bijeli muškarci rizike doživljavaju drugačije od bijelih žena, ali i svih drugih ne-bijelih Amerikanaca.

Svaku kategoriju prijetnje bijeli muškarci doživljavali su kao mnogo manju i prihvatljiviju od pripadnika drugih demografskih skupina. Taj fenomen nazvali su „efekt bijelih muškaraca“.

Studija je također pokazala da su bijele žene rizike procjenjivale kao značajno veće nego bijeli muškarci. Zanimljivo je da takva razlika u percepcijama među spolovima nije zabilježena među muškarcima i ženama u drugim ne-bijelim skupinama. U njima su oba spola podjednako doživljavala prijetnje. Ovakvi rezultati ukazivali su na složenost koju je bilo vrijedno podrobnije istražiti. U kasnijim fazama istraživanja su proširena tako da su uključila široki dijapazon opasnosti uključujući posjedovanje pištolja, abortus, nuklearnu prijetnju i smrtnu kaznu.

Daljnja istraživanja koja su dodala cijeli niz slojeva na početnu studiju iz 1994. omogućila su sve bolje razumijevanje fenomena. Do 2007. stručnjaci su efekt bijelih muškaraca počeli shvaćati u kontekstu kulturne kognicije budući da se pokazalo da je on tek neizravno povezan s rasnim i spolnim identitetom, odnosno da on na temeljnoj razini proizlazi iz razlika u kulturnim identitetima, socioekonomskoj sigurnosti te stavovima prema jednakosti i zajednici.

No u svim istraživanjima poveznica je bila da različite skupine iste rizike doživljavaju različito jer ih gledaju kroz bitno različite leće. U slučaju bijelih muškaraca to su često bile leće nastojanja da se očuva institucionalizirani kulturni identitet i društveni status.

Autorice ističu da su mnogi primijetili kako je, među ostalim, postojala očita velika razlika u reakcijama na tretman prosvjeda tisuća ljudi pred Kapitolom nazvan „Zaustavite krađu“ i reakcija na prosvjed tisuća koje su se u Washingtonu okupile u lipnju u znak podrške prosvjedu „Životi crnaca su važni“.

To pomaže, ističu, da se bolje razumije zašto je veliki dio američke populacije – od Proud Boysa i drugih ekstremističkih skupina do zastupnika u Kongresu – bio spreman prihvatiti rizik Trumpovog odbacivanja legitimnih rezultata izbora.

Doživljaj Trumpa kao zaštitnika od još veće opasnosti

Oni su imali osjećaj da iza horizonta dolazi još veća prijetnja: ugroza višem društvenom statusu koji im je u njihovoj imaginaciji samo Trump mogao očuvati i obnoviti, društvenom statusu koji je neizbježno povezan s rasom, spolom i religijom.

„Pojedinci selektivno priznaju i odbacuju određene opasnosti na takav način da to podržava njihov preferirani oblik društvene organizacije“, napisali su Slovic i suradnici u istraživanju iz 2007. godine. Drugim riječima, podržavanje Trumpa za određene je ljude psihološki palijativni odgovor na uočene rizike.

Bijeli muškarci skloniji su tzv. „kreposnom nasilju“

Kad ovu percepciju potrebe za zaštitom identiteta uzurpiraju ljudi na pozicijama moći, to može postati opasno i ružno. Doživljaj zaštite identiteta može dovesti do onoga što Slovic i drugi istraživači nazivaju „kreposnim nasiljem“ - nasiljem koje ljudi podržavaju ili čine, jer smatraju da je moralno ispravno. U studiji iz kolovoza 2020. godine Slović i tim istraživača otkrili su da su bijeli konzervativni muškarci skloniji od svih ostalih podržati kreposno nasilje te da su se „osjećali društveno distancirani od neprijatelja, da su ih dehumanizirali te da su vjerovali da su oni krivi za njihove sudbine“.

Naravno, odjeke ovih ideja možemo pronaći u velikom dijelu spekulativnog teoretiziranja o današnjoj političkoj polarizaciji i sektaštvu u američkom društvu, pišu autorice.

I nije teško razumjeti zašto se pojam „efekt bijelog muškarca“ teško probija u medijskom krajoliku u kojem dominiraju bijeli muškarci. No s obzirom na moć ovog istraživanja da objasni percepciju javnosti o tako raznolikim pitanjima kao što su regulacija nuklearnog naoružanja, klimatske promjene, prehrambeni sustavi, politika i tehnologija, bilo bi korisno usvojiti zajednički jezik i razumijevanje značenja tog termina.

Zašto je važno da na pozicijama moći budu predstavnici raznih ljudi iz populacije?

Na koncu, ističu autorice u Undarku, možda je sam naziv koji koristimo za opisivanje socijalnih i kulturnih razlika u percepciji rizika manje važan od onoga što radimo po tom pitanju. Ovo akademsko istraživanje dragocjeno je, ali ne bi trebalo zamagljivati ​​nasilje i štetu koju efekt uzrokuje u stvarnom svijetu. Kreposno nasilje i dalje je nasilje i nema ničeg apstraktnog u razumijevanju zaštitne funkcije identiteta u nadmoći bijelih muškaraca. Čini se da ono što znanost jasno sugerira - a što ljudi poput Paula Slovica istražuju desetljećima - jest da se višestruke preklapajuće krize u društvu ne mogu riješiti kada se upravljačkim tijelima sastavljenim dominantno od bijelih muškaraca koji odudaraju od ostalih u pogledu percepcije rizika povjeri donošenje odluka o rizicima za cijelu populaciju. Pojedinci koji imaju moć nad odlukama o tome što je rizično, a što ne trebali bi biti predstavnici zajednice u cjelini, a ti bi pojedinci trebali imati moć i ovlasti da budu dio konačnog odlučivanja.

Bogata i rigorozna kognitivna znanost o identitetu, statusu i rizicima objedinjuje mnoge nijansirane niti u raspravi o našoj trenutnoj političkoj krizi. To bi trebala biti bitna komponenta svake analize koja pokušava objasniti kako smo došli do ove nasilne političke podjele i bit će neprocjenjiv alat za njezino premošćivanje, zaključuju autorice.