Zašto milijuni ljudi ne peru ruke?
MEĐU nama se kriju milijuni ljudi koji ne peru ruke. Zašto ne žele prihvatiti ovu jednostavnu higijensku naviku i kako ih natjerati da se predomisle? „Moja odluka za 2019. godinu je da javno govorim isto ono što i privatno govorim“, čuvene su riječi Petera Hegsetha, koji je potom otkrio tajnu koja je zapalila internet. U to vrijeme, Hegseth je bio poznat kao voditelj Fox Newsa koji ima kontroverzne stavove. Potom je rekao kako 10 godina nije oprao ruke. Zamislite što bi sve moglo biti na rukama nakon cijelog desetljeća, piše BBC.
Zabrinjavajuće je to što Hegseth nije usamljen. Glumica Jennifer Lawrence rekla je 2015. kako gotovo nikad ne pere ruke nakon korištenja kupaonice. Kasnije su oboje izjavili da su se šalili. Iste godine, republikanski senator iz Sjeverne Karoline rekao je kako je zahtjev da restoransko osoblje pere ruke klasičan primjer prekomjerne regulacije.
Izbjegavanje pranja ruku u alarmantnom je porastu. Jedna je studija 2015. godine procijenila da samo 26,2 posto odlazaka u kupaonicu s potencijalnim „fekalnim kontaktom“ završava pranjem ruku sapunom. „Zvuči tako jednostavno, ali radimo na tome da ljudi više peru ruke već 25 godina i nismo puno postigli“, kaže Robert Aunger, stručnjak za evolucijsko javno zdravstvo na londonskom Fakultetu higijene i tropske medicine.
Naravno, dijelom se to može objasniti nedostatkom odgovarajućih uvjeta i sapuna u siromašnijim dijelovima svijeta. U najslabije razvijenim zemljama samo 27 posto populacije ima pristup adekvatnim sredstvima. Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF procjenjuju da oko tri milijarde ljudi nema kod kuće pristup vodi i sapunu. Ali čak i zemljama visokog dohotka, gdje svega ima u obilju, samo 50 posto ljudi pere ruke nakon odlaska u toalet, što nas može nagnati da i dalje izbjegavamo rukovanje, piše BBC.
Zabrinjavajuća statistika
Ova je statistika posebno zabrinjavajuća ako uzmete u obzir da se pranje ruku smatra najboljom praksom za spašavanje života u povijesti čovječanstva. Zbog toga je prosječni životni vijek u zemljama poput Velike Britanije dosegnuo 80 godina, a nije više 40 godina kao što je bilo 1850. u vrijeme kad je pranje ruku popularizirano. Ova jednostavna higijenska navika omogućava nam izbjegavanje mikroba i pandemija. Jedna je studija iz 2006. godine otkrila da redovito pranje ruku može smanjiti rizik od respiratornih infekcija između 6 i 44 posto. Otkako se pojavila pandemija covida-19, znanstvenici su otkrili da je kultura pranja ruku vrlo dobar pokazatelj stupnja širenja.
BBC se nadalje pita zašto su neki među nama tako entuzijastični u pranju ruku da tijekom nestašice skupo plaćamo sredstva za dezinfekciju ruku. A ako misteriozni novi virusi i horor priče o fekalijama na daljinskim upravljačima u hotelskim sobama ne natjeraju ljude da promijene navike, što ih drugo može natjerati?
Ispada da prolazak pored umivaonika na izlasku iz kupaonice nije samo posljedica lijenosti. Od načina razmišljanja, stupnja zavaravajućeg optimizma, potrebe za osjećajem „normalnosti“ i potencije osjećaja gađenja, mnogo je psiholoških čimbenika koji podsvjesno odvraćaju ljude od pranja ruku. Razumijevajući ove prikrivene pristranosti, stručnjaci širom svijeta nadaju se da će namamiti ljude na higijenu, ističe BBC.
„Jedan je od problema s pranjem ruku, posebice u razvijenim zemljama, to što mnogo puta možete izbjeći pranje i nećete se razboljeti. Čak i kod koronavirusa, kažu da je kašnjenje između zaraze i pojave bilo kakvih simptoma pet ili šest dana, pa je vrlo teško uspostaviti vezu“, kaže Aunger. Ako i dođe do zaraze, ona kasni danima, a do tada se zaboravlja na sve situacije kad je trebalo oprati ruke.
Jedan od čimbenika koji se smatra utjecajnim je optimizam. „Pristranost optimizma“ odnosi se na vjerovanje da je manja šansa da će se loše stvari dogoditi nama nego drugim ljudima. Ovo iracionalno pozitivno stajalište je univerzalno, može se pronaći u različitim ljudskim kulturama i u svim demografskim skupinama, pa čak i među životinjama, kao što su čvorci i štakori. Ta nas pristranost navodi da pogrešno računamo svoje izglede za niz neugodnih događaja, od razvoja karcinoma do razvoda.
Zabluda
Ova zabluda dijelom je odgovorna za ponašanja poput pušenja ili korištenja kreditnih kartica u stvaranju dugova. Isto to također može neke ljude spriječiti da peru ruke. Jedna je studija, provedena na velikom sveučilištu u New Yorku nakon pandemije svinjske gripe (H1N1) 2009. godine, pokazala da studenti koji imaju višu razinu nerealnog optimizma imaju manje izglede za pranje ruku. Istodobno, oni koji imaju više povjerenja u svoje sposobnosti da kontroliraju svoje živote ponašaju se suprotno.
Nerealni optimizam također se može pronaći kod mladih medicinskih sestara, koje imaju tendenciju precjenjivanja svog znanja o dobrim higijenskim praksama te kod ljudi koji rukuju hranom i dosljedno podcjenjuju rizik od izazivanja trovanja hranom kod drugih.
Veliki utjecaj na psihologiju oko pranja ruku leži u velikom rasponu higijenskih postupaka u različitim kulturama širom svijeta. Jedna je francuska studija na 64.000 ljudi u 63 zemlje pitala sudionike slažu li se s izjavom da je „pranje ruku sapunom nakon korištenja toaleta nešto što činite automatski“. Manje od polovice anketiranih iz Kine, Japana, Južne Koreje i Nizozemske se složilo. Istovremeno je zemlja s najboljim postotkom bila Saudijska Arabija, u kojoj je 97 posto ljudi reklo da redovito pere ruke sapunom, ističe BBC.
Ni unutar pojedinih zemalja nisu svi podjednako krivi za nedjela protiv higijene. Na primjer, studije neprestano pokazuju da su žene znatno sklonije pranju ruku od muškaraca. U jednoj od svojih studija Aunger je otkrio da je kod žena u Velikoj Britaniji dvostruko više izgleda da će oprati ruke u javnom toaletu na benzinskoj pumpi na autocesti. Taj se trend nastavio i za vrijeme pandemije koronavirusa, jer jedna nedavna studija ukazuje da 65 posto žena i 52 posto muškaraca redovito pere ruke.
Aunger objašnjava da su razlike u pranju ruku vjerojatno pitanje društvenih normi, snažnog skupa neformalnih pravila koja određuju naše ponašanje kad smo u skupini: „Radi se kompleksnom psihološkom sustavu, koji ovisi o tome što drugi ljudi rade, o onome što drugi ljudi očekuju te o doživljaju pritiska.“
Vidimo li druge da peru ruke u kupaonici, učinit ćemo to i mi, ali ključno je to što kad nitko drugi ne pere ruke, nema ni pritiska.
„Ljudi se tada osjećaju neobično ako i dalje peru ruke“, objašnjava Aunger. I zaista, studija iz 2018. godine utvrdila je da ljudi govore kako peru ruke onoliko puta koliko misle da druge osobe peru ruke. Budući da muškarci i žene na javnim mjestima odlaze u odvojene toalete, nastavlja BBC, možda postoje različite društvene norme za svaki spol, baš kao što postoje za druge skupine, poput vjerskih.
Životi ovise o tome
Jedan od razloga zbog kojeg znanstvenici toliko žele otkriti psihološke motive pranja ruku je taj što o tome ovise životi, posebice životi pacijenata u bolnicama. Unatoč godinama edukacije o zdravlju ljudi, mnogi zdravstveni djelatnici zanemaruju onu osnovnu naviku koja može pomoći u sprječavaju potencijalno smrtonosnih virusa i mikroba kao što je bakterija clostridium difficile, koja napada probavni trakt.
Još 2007. godine znanstvenici su otkrili da kirurzi u jednoj australskoj bolnici samo u 10 posto slučajeva peru ruke prije kontakta s pacijentom (i 30 posto nakon kontakta). Novija istraživanja u drugim bolnicama otkrila su slične alarmantne podatke. Primjerice, studija iz 2019. godine u bolnici u Quebecu otkrila je da zdravstveni djelatnici peru ruke u samo 33 posto situacija. Čak i u Saudijskoj Arabiji, medicinsko osoblje često ne provodi redovito higijenu ruku.
Kao i kad je javnost u pitanju, nisu svi zdravstveni djelatnici podjednako krivi. Studija iz 2008. godine utvrdila je da liječnici koji odluke donose intuitivno značajno više peru ruke od onih koji se ponašaju racionalno. Ovo ukazuje da pružanje argumenata možda nije najbolji način da se ljudi uvjere u potrebu pranja ruku. Studija iz ožujka ove godine identificirala je još jednu važnu osobinu – savjesnost. Istraživanje je provedeno u Brazilu i otkrilo je da se savjesniji ljudi češće drže socijalne distance i češće peru ruke.
Konačno, tu je i gađenje, nastavlja BBC. Vaša reakcija na prizor crva u odresku ima korisnu nuspojavu u tome da ga ne želite pojesti. Slično vrijedi i kad se u javnom prijevozu premjestimo na drugu stranu od putnika koji drži prljavu maramicu u namjeri da izbjegnemo udahnuti njegove patogene. „To nas odbija i to je vrlo korisna stvar“, kaže Dick Stevenson, psiholog na Sveučilištu Macquarie u Australiji.
Čak se i čimpanzama, koje u zoološkim vrtovima redovito viđamo kako jedu vlastiti izmet, gade tjelesne tekućine drugih jedinki, što sugerira da odvratnost nije neki nedavni nusprodukt ljudske kulture, nego nešto što se odavno pojavilo kako bi nas zaštitilo. Kao i svaka druga emocija, razmjeri osjećaja gađenja variraju od osobe do osobe. Radi se o moćnoj prikrivenoj sili u našim životima, koja pokreće naše političke odluke – ljudi koji su osjetljiviji na odvratnost vjerojatno će glasati za konzervativce – kao i to odobravamo li homoseksualce, koliko smo ksenofobični, pa čak i koliko se bojimo pauka, piše BBC.
Kao što se može i očekivati, istraživanja stalno pokazuju da ljudi koji nisu toliko gadljivi rjeđe peru ruke, a kad to čine, ne provode toliko dugo vremena pod slavinom. Jedna od studija o pranju ruku u Haitiju i Etiopiji otkrila je da osobno znanje i svijest o zdravlju nije ni blizu tako relevantno za pranje ruku koliko osjećaj gađenja.
Pa što se može učiniti za prevladavanje ovih pristranosti i predrasuda?
U posljednjih nekoliko tjedana, javnozdravstvena tijela, dobrotvorne organizacije, političari i javne osobe okupljaju se kako bi pokrenuli entuzijastičnu kampanju za pranje ruku u povijesti. Poznate osobe uključile su se demonstriranjem tehnika pranja, društvene mreže preplavili su prigodni memeovi, a kampanji su se priključile čak i pornografske web stranice.
Pornhub se udružio s redateljicom Ani Acopian i producenticom Suzy Shinn i tako je nastao Scrubhub, parodijska web stranica koja sadrži isključivo videozapise ljudi koji peru ruke, s naslovima poput: „Vruća ljepotica bez kočnica potpuno se dezinficirala u javnosti!“ Ovaj konkretni video prikazuje nekoga kako stavlja masku i rukavice, nanosi gel za ruke i odlazi u šoping, poštujući mjere socijalne distance.
No, s obzirom na ono što znamo o nehigijenskim psihološkim predrasudama, hoće li ovi dobronamjerni i ponekad genijalni napori zapravo pridobiti one koji ne peru ruke, pita se BBC.
Umjesto da se pranje ruku prikazuje zabavnim i seksualno privlačnim, jedna linija istraživanja ciljano pokušava pobuditi odvratnost. Još 2009. godine, zajedno s tadašnjim kolegama s Macquariea, Stevenson je testirao ovu ideju na nekim studentima. Nakon što ih je pitao o njihovim trenutačnim navikama u pogledu pranja ruku i osjetljivosti na gadljivost, zatražio je od njih da pogledaju jedan od tri videozapisa. Jedan je bio čisto edukacijski, drugi je imao odvratne vizuale, a treći je bio kontrolni i prikazivao je isječak iz nebitnog dokumentarca o prirodi.
Nakon otprilike tjedan dana, studenti su ponovno pozvani. Sjeli su za stol nadomak antibakterijskih maramica i alkoholnog gela za ruke. Potom su u ruke dobili neke vrlo nehigijenske predmete, poput korištene četke za WC. Nakon što su svaki takav predmet držali u rukama, rečeno im je da se posluže keksima s tanjura. Hoće li sudionici dezinficirati ruke prije nego dodirnu hranu?
Važno pitanje
Kao što su se i nadali, istraživači su otkrili da su ljudi koji su gledali videozapis s gadljivim sadržajem u dvostruko većem postotku odlučili očistiti ruke nego ljudi koji su gledali druga dva videozapisa. U nastavku studije, znanstvenici su potvrdili da to može djelovati i u stvarnom svijetu. Prikrivenim nadzorom u nekoliko toaleta, otkrili su da ljude na pranje ruku bitno više motiviraju posteri koji prikazuju fekalije na kruhu, kako bi se pokazalo širenje klica ako se ne peru ruke, nego posteri koji imaju samo edukativni sadržaj.
Nitko još nije istražio koliko dugo ovakve metode djeluju, ali pokazuje da jednostavno ukazivanje ljudima da peru ruke nije učinkovito kao kad ih se uzdrma.
„Ovo je važno pitanje, jer u početku treba motivirati ljude da u određenim situacijama peru ruke. Ali ako se ovo nastavi dovoljno dugo, onda ponašanje postaje navika. Ono što ne znamo je koliko to traje“, objasnio je Stevenson za BBC.
S time se slaže i Aunger: „Imamo vrlo poseban kontekst, u kojem se mnogo ljudi zainteresiralo za pranje ruku zbog koronavirusa. Ali pitanje je možemo li zadržati tu razinu.“
Vrijeme će pokazati, ali malo je vjerojatno da ćemo vidjeti celebrityje kako se hvale da ne peru ruke.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati