IVAN ŠIMONOVIĆ predstavljan je domaćoj javnosti kao stručan i neovisan kandidat za fotelju ministra pravosuđa, dovoljno hrabar da se "skalpelom, a ne sabljom" upusti u obračun s organiziranim kriminalom i dovoljno samostalan da bez problema smjenjuje upravitelje zatvora i predsjednike sudova.

I onda je prešutio vjenčanje Mirka Norca. Prešutio je i puštanje iz zatvora ubojica Luke Ritza. A sada šuti o imenovanju Ive Lovrin za sutkinju Općinskog suda u Zadru, ostvarenom zahvaljujući majci i "prvoklasnim genetskim referencama".

Situacija je bila "komplicirana"

Gdje je nestao onaj nepokolebljivi, odlučni, pošteni i neovisni ministar? Nije prezao od premještanja Hrvoja Petrača iz Lepoglave u Pulu i smjenjivanja upravitelja kaznionice. Ali sada preza od građanske, a ne samo političke osude eklatantnog i svima u sustavu pravosuđa uvredljivog slučaja nepotizma. I to još, da stvar bude gora, nepotizma kojeg mu je u nasljeđe ostavila upravo njegova nesposobna i prezrena prethodnica, Ana Lovrin.

A počelo je s Norcem. Ministarstvo pravosuđa poručilo je da neće istraživati tko je pritvoreniku u kaznionici u Glini omogućio dopust tijekom kojeg je organizirao vjenčanje u Sinju. Šimonović o tome se nije osobno očitovao. Tek je preko svog ministarstva objasnio kako se "radi o kompliciranoj situaciji", o "mogućnosti greške", pa na kraju nitko nije sankcioniran. Nema sumnje da je situacija bila "komplicirana": ipak je bila riječ o poznatom heroju, a ne zločincu, osuđenom na ukupno 19 godina zatvora za ratne zločine. Šimonović je odlučio da je bolje šutjeti.

Sada je opet ocijenio da je slučaj Ane Lovrin previše "kompliciran" da bi se jedan sveučilišni profesor, diplomat i nestranački dužnosnik išao petljati u političke zavrzlame. Čeka da se bura ispuše. Kako bi se on mogao mirno posvetiti svakodnevnim zadacima.

I dok je na početku mandata glumio hrabrog spasitelja, Šimonović ovime pokazuje da je običan poslušnik. Koji će pisati već napisane antimafijaške zakone i premještati službenike kao rabljeni namještaj, stvarajući privid da se nešto mijenja, ali će pobjeći od prve bitke za principe. Slučaj kćeri Ane Lovrin toliko je transparentan da je gotovo bezobrazan. I uvredljiv upravo za onu sredinu kojoj Šimonović pripada: akademsku, stručnu, građansku.

Lojalnima bezbrojne mogućnosti

Međutim, u ovoj igri koju je Šimonović prihvatio sjedanjem u vruću ministarsku fotelju vrijede neki drugi principi. U interesu daljnjeg napredovanja smatra se da je bolje ne zamjerati se stranci na vlasti, premijeru i njegovim pajdašima, ne bistriti mutnu vodu, već začepiti nos i plivati u njoj. To će mu možda omogućiti da provede neke ideje u sustavu, ali još važnije, da se već sutra ogrebe za veleposlaničko mjesto ili neku drugu unosnu poziciju.

Uostalom, Šimonović je dovoljno pametan da uči na tuđim greškama. Vladimir Faber zaletio se u osudi nesposobnih, politički imenovanih načelnika policijskih uprava, u komentiranju "govana zamotanih u celofan", pa je ga je premijer "opalio" po brbljavim ustima. Njegov šef Tomislav Karamarko shvatio je poruku i na brzinu popravio stvar poručujući kako nisu potrebne radikalne smjene u policiji. Ni Šimonović ne želi verbalne šamare. Ne trebaju mu u situaciji kad je pred njim još čitava karijera: ministra, veleposlanika, možda i predsjedničkog kandidata. Mogućnosti su bezbrojne. Samo ako si poslušan. Pardon, lojalan.

Misle neki da je Šimonović bio svjetlo na kraju kadrovskog tunela. Ali osim što je to bilo teško zamisliti u Vladi kojoj je Sanader na čelu, ovaj slučaj Ane Lovrin bio je lakmus test na kojem je Šimonović definitivno pao. Može u daljnjem mandatu smijeniti još deset šefova zatvora i napisati sto zakona, ali omanuo je u onome što o njemu govori više od svih ministarskih poteza. Između principa i fotelje, pragmatični Šimonović pokazuje da štiti ono sa čime se lakše živi.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje