DVA SNAŽNA potresa, prvi od 5,5, a potom drugi od 5,1 stupanj prema Richteru te niz manjih koji su pogodili Zagreb i okolicu u nedjelju, 22. ožujka, izazvali su strah kod građana.

Budući da su se podrhtavanja nastavila i u narednim danima, a prema seizmolozima, mogu još tjednima, mnogi se pitaju je li moguće predvidjeti što nas čeka.

„Možemo očekivati naknadne slabije potrese. Postoji vjerojatnost za jači potres, ali je jako, jako mala“, objavio je Geofizički odsjek PMF-a još u subotu, poručivši građanima da ne nasjedaju na glasine o jačem potresu koji uskoro slijedi.

„Dogodilo se ono o čemu pričamo već dugo, snažan potres u Zagrebu! I nije bio bezveze! No nije ni katastrofa. Ima štete, ponajprije u starijem dijelu grada i na starijim građevinama“, objavljeno je na stranici Geofizika uživo na Facebooku.

Josip Stipčević s Geofizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu objasnio je da se mogućnost novog jakog udara ne može sto posto isključiti, no smatra da je vrlo vjerojatno da se on neće ponoviti, osobito kada se u obzir uzme relativno jednostavna struktura rasjeda kod Zagreba.

Duga povijest jakih potresa na Balkanu

Prije nego što pokušamo objasniti zašto je potrese teško predvidjeti, podsjetimo da je Balkan seizmički vrlo aktivno područje.

Potresi nastaju u sudarima i podvlačenju tektonskih ploča jedne ispod druge, a Balkan se nalazi blizu mjesta na kojem se sudaraju dvije velike - Afrička i Euroazijska, dok se Albanija nalazi na maloj, Jadranskoj.

Zbog ovih tektonskih aktivnosti pogođena područja bilježe dugu povijest prilično snažnih potresa, tako da ono što se dogodilo u Zagrebu nije neočekivano.

U potresu magnitude 6,9 koji je u travnju 1979. pogodio Albaniju i Crnu Goru poginulo je 136 ljudi, dok je više od 1.000 ozlijeđeno. U malo slabijem potresu magnitude 6,1 koji je 1963. pogodio Makedoniju poginulo je više od 1000 ljudi. Više od 200.000 ljudi tada je ostalo bez krova nad glavom.

Potrese magnitude veće od 6 bilježili smo i u Hrvatskoj: 1667. u Dubrovniku, 1870. kod Klane, 1880. u Zagrebu, 1916. kod Grižana, 1942. kod Imotskog, 1962. kod Makarske i 1996. kod Stona.

Mogu li se predvidjeti potresi?

Potresi su prirodne katastrofe s najvećim brojem ljudskih žrtava. Znanstvenici stoga već desetljećima traže mehanizme kojima bi mogli predviđati gdje će se i kada dogoditi.

Većina zemljotresa događa se na predvidljivim mjestima uz dobro poznate zone rasjeda, što vrijedi i za potrese kojima zadnjih dana svjedočimo. No, mjesto i vrijeme događaja ne mogu se predvidjeti dovoljno precizno da bismo mogli organizirati urednu evakuaciju.

Koliko se možemo približiti predviđanju potresa?

Za mjesta s visokom stopom povijesne aktivnosti šansa ponovnog udara u budućem razdoblju od nekoliko desetljeća može biti prilično velika. Primjerice, postoje modeli koji kažu da je vjerojatnost da će se u sljedećih 30 godina u Južnoj Kaliforniji dogoditi potres magnitude 7,5 ili neki još veći oko 38 posto. No, ako se istim modelima pokuša izračunati šansa da se takav potres dogodi u sljedećih tjedan dana, izgledi padaju na oko 0,02 posto. Da ne govorimo o danu ili satu.

Zašto je velike potrese tako teško predvidjeti?

Pouzdana predviđanja potresa zahtijevala bi neke prekursore - neke vrste signala u tlu ili na njemu koji bi ukazivali da je veliki potres na putu. Takvi signali morali bi se javljati samo prije velikih potresa i morali bi se događati prije svih velikih potresa. Seizmolozi do danas nisu uspjeli pronaći nikakve prekursore, a moguće je da oni uopće ne postoje.

Jedan od ključnih problema je to što je geometrija rasjeda vrlo složena tako da je vrlo teško odrediti točnu lokaciju na kojoj će se energija nakupljena u sabijanju tektonske ploče uz ploču osloboditi.

Još veća nepoznanica je određivanje trenutka potresa. Ono bi se trebalo temeljiti na dvije glavne teorije koje tumače kako nastaje potres. Međutim, mi nemamo jasne potvrde ni za jednu od njih da je točna.

Pod pretpostavkom da obje funkcioniraju, predviđanje sljedećeg potresa mogli bismo temeljiti na sljedećim čimbenicima:

1) lokaciji najvećeg neoslobođenog naprezanja

2) vremenu koje je prošlo od posljednjeg potresa do novog oslobađanja i

3) preciznom poznavanju zone rasjeda (što možda nikada nećemo postići za mnoga područja).

Godine 1985. ovaj je okvir naveo znanstvenike da povjeruju da je parkfildski segment rasjeda San Andreas u Kaliforniji već trebao doživjeti potres. Stručnjaci su uključili najsofisticiranije metode nadzora kako bi pratili njegov razvoj. Objavili su da će sljedeći potres pogoditi to područje najkasnije 1993. godine. Međutim, potres se dogodio cijelo desetljeće kasnije, 2004. godine, i bez ikakvih upozorenja.

Koje su vrste signala razmatrane?

Proučen je širok spektar mogućih signala, u rasponu od povećanja koncentracije plina radona i promjena u elektromagnetskoj aktivnosti, preko podrhtavanja tla koja se zbivaju prije većeg potresa, savijanja, odnosno deformacije Zemljine površine, do geokemijskih promjena u podzemnoj vodi, pa čak i neobičnog ponašanja životinja u trenucima koji prethode velikom potresu.

Je li neki od ovih pristupa djelovao?

Za navedene signale imamo dokaze da se prije velikog potresa mogu nasumično javljati. Nažalost, ove nepravilnosti također se znaju događati, a da nakon njih ne slijede veliki potresi. Kada se primijene stroga pravila na ove signale, ništa ne odskače kao neki pouzdani prekursor.

Koji pristupi daju nadu za budućnost predviđanja?

Brojni stručnjaci danas rade na promatranju promjena u elektromagnetskim signalima koji su prethodili velikim potresima. Pristup se temelji na radu Friedemanna Freunda u NASA-inom istraživačkom centru Ames u Kaliforniji. Naime, Freund je pokazao da sabijanje stijene može dovesti do stvaranja pozitivnih električnih naboja u zemlji koji bi mogli uzrokovati neobične elektromagnetske signale prije potresa. Neka novija istraživanja također pokazuju da bi geomagnetske promjene mogle biti neki prekursor. U posljednje vrijeme u rad na analizama podataka i predviđanjima sve više se uključuje umjetna inteligencija.